Jazzie

Danas sam odradila razgovor za posao. Prvi u lajf tajmu. Bilo je hm... Moji sugovornici kažu iznadprosječno, ja razočarana sama sobom.

Krenimo od garderobe. Obukla sam crne hlače, ravne crne cipelice, vestu pastelne boje i pamučnu majicu ispod u istoj boji. Bilo je casual, ali vrlo pristojno i klasično. Kosu sam na kraju ipak svezala u rep, iako me to dosta pomlađuje, ali imam lošu naviku pipkanja vlastite kose kada je čista, uredna i raspuštena pa sam to pokušala izbjeći.

Trebala sam održati prezentaciju na određenu temu. Ocjenjivački sud kaže da je bilo iznadprosječno, ali su mi istaknuli i neke greške koje sam napravila. Razočarah se sobom kako to nisam primijetila. Odgovorila sam i na par tipičnih pitanjca, bez onog klasičnog uvlačenja u guzu tipa "vaša tvrtka je idealna za moj profesionalni razvoj". Nemam ja u sebi to nešto, da lažem pričajući takve stvari da se s kilometra vidi da su gluposti. Kažem iskreno što mislim, u rukavicama istina, i to je to.

Javiti će mi rezultate za tjedan dana. Iako sam mislila da nije bilo previše zainteresiranih za taj posao (zaboravih valjda da smo u Hrvatskoj gdje nezaposlenih ima u svim strukama), saznala sam da brojka nikako nije mala, i u ovom drugom krugu.

Iskreno nemam baš osjećaj da ću dobiti taj posao. A opet, možda se i varam. Ma neću uopće razmišljati o tome. Šta bude, bit će.

Kažu da treba razmišljati pozitivno pa će i biti dobro. Kod mene su stvari malo obrnute. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da stvari ispadnu pozitivno, upravo kad se nadam najgorem. Oduvijek sam bila pesimist.