Jazzie

Poštujući onu staru „kud svi tud i mali Mujo“ i ja ću vam napisati ponešto o Euroviziji. Obzirom da nemam TV ne mogu napisati da li su vukovi umrli ili će tek umrijeti, sami ili s nekim, ali sva sreća da imam internet pa sam malo istražila sudjelovanje Hrvatske (tj. Jugoslavije) na Eurosongu. Kronološki (u zagradi vam piše mjesto koje je pjesma osvojila): Ovih starijih se nažalost niti ne mogu sjećati, tako da vi stariji blogeri slobodno s nama podijelite svoje utiske, sjećanja i slično. Meni pada na pamet samo Čolić „Gori vatra“ kao ultimativni jugoslavenski frajer, čiju sam pjesmu puno godina poslije prvi put čula, a i dan danas moja majka zadrhti kada ga ugleda na telki. Na Danijelovu „Džuuuuuuuuli“ se na svakoj svadbi odvalim od đuskanja.

„Željo moja“ je bila moja ultimativna pjesma kao klinke (uz obožavanu Lepu Brenu, nemojte nikome reći) i čak postoji jedna plava kazetica Riblje Čorbe, čiji početak „Amsterdama“ zamjenjuje moj mlađahan glasić kako oponaša Doris. „Ja sam za ples“ je također jedan od mojih dječjih hitova, uz onaj vječni „HIK, o jeeee...“! I naravno, „o ti si mangup, veliki mangup, jer nećeš dijete kao ja“ (vau, koji stihovi!), kad se ona tamnoputa djevojčica šeta kroz neki dalmatinski grad, a horde ju slijede...

E onda smo pobijedili! Riva i onaj koji po cijele dane svira „Mozarta, Chopina, Liszta“, a engleski je postao drugi hrvatsko-srpski – rockali smo tada... Donijeli smo Euroviziju u lijepu našu Jugu i to u Zagreb! Naravno, ne bi mi bili mi kada ne bi malo zafrknuli – ostaje mi u sjećanju početak i prva pjesma kojoj su pustili krivu matricu... Nas je predstavljala nikad prežaljena Tajči u onoj narančastoj polupodrapanoj haljinici (naravno, pokrete znamo još i danas – „ajde, zaljubi se u moje oči“ – kladim se da su u Pulp Fictionu to od nas pokupili!)...

Od 1993. nastupamo samostalno nižući manje ili veće neuspjehe. Koketirali smo sa svime i svačim, ponajprije kaskajući za svijetom. Tako se za početak povodimo onom kombinacijom engleskog i hrvatskog koja nam je jednom upalila, s „Don't ever cry“ skraćenom verzijom riječkih Putokaza. Nakon toga pokušavamo „nostalgično“ ugurati opernu pjevačicu jer je godinu prije pobijedila kombinacija klasične i moderne glazbe. Najbliže pobjedi dolazi Doris sa "Marijom Magdalenom", isto kopirajući stil pobjednice prethodne godine Dane International (možda bih trebala reći pobjednika?)...

Vrhunac dosežemo prošle godine kada Mikulić, inače pjevač izvrsnih pjevačkih sposobnosti (sjetite se samo predivne „Pustite me da je volim“) izvodi osrednju pjesmicu na svom sumnjivom engleskom (inače, vjerujem da bi engleski tekst bio bolji da su ga pisala djeca u zagrebačkom engleskom vrtiću). Ali nije mu za zamjeriti, ipak ga je udba trovala!

Ove godine kaskajući za trendovima etna, kao uvijek, šaljemo Borisa. Živi bili pa vidjeli! Javite mi kak je prošlo...