Jazzie

Pročitala sam danas na indexu da se dvadesetogodišnji student FERa bacio s zgrade. I stvarno sam se zabrinula za sebe jer me ta vijest uopće nije iznenadila. Ali stvarno, prihvatila sam to kao nešto normalno. Dapače, čudi me kako nema više samoubojstava studenata obzirom na naše fakultete i roditeljstvo kakvo je kod nas normalno. Brinem se kakva sam ja to osoba postala kada mi je samoubojstvo jednog mladog čovjeka, normalna stvar.

Školski sustav u Hrvatskoj je, takav kakav je. Po mom, skromnom mišljenju jako dobar. Ali ipak, ja sam oduvijek bila štreberica koja je imala tisuću pitanja i voljela znati o svemu po malo. A većina ljudi nije takva. Naš program je opako preopširan i često prezahtjevan za mogućnosti, a i potrebe prosječne osobe. I iako nas u osnovnoj i srednjoj školi tetoše, na faksu toga nema. Uz sve obveze (koje su naravno puno veće nego u školi), na faksu je osoba samo jedan broj negdje u evidenciji. Oko tebe više nisu prijatelji, nego kolege. Profesori te ne znaju. Ne znaju koliko vrijediš, da li je to pitanje koje su te pitali baš ono što ti nije bilo jasno, iako ostalih tisuću i jedno znaš, ne znaju da ti je loš dan, da si imao prije tjedan dana smrtni slučaj... Ne znaju i ne zanima ih. Ti si tamo samo radilica i moraš svoje obveze obaviti pošteno. Isprika nema. Nemaš priliku za pogriješiti. A ako i pogriješiš to se odmah strogo kažnjava.

Većini je to stres s kojim se teško nositi. Veliki napor s kojim se teško boriti. Pogotovo ta prva godina, kada se mijenja okolina (radna, a i životna), potpuno novi ljudi, potpuno novi sistem. Sve je novo i od prvog dana padne na leđa mladog čovjeka, a nikoga nema da mu pomogne. Sjećam se da je i meni bilo teško. Bilo je dana kada sam plakala i bila u nekakvim depresivnim fazama, uvjerena da sam pogriješila u izboru fakulteta Bila sam uvjerena da sam glupa (a dobila sam jednom taj kompliment i od profesora), da ja to nikada neću završiti, da ja to jednostavno ne mogu. Ali srećom, bila sam dovoljno jaka da u tom trenutku stisnem zube i izađem iz toga bogatija za jedno novo iskustvo.

Moram odati priznanje i svojoj obitelji jer da oni nisu takvi kakvi jesu, ne bih bila u mogućnosti tako se lako prilagoditi. Ja moram priznati da sam svoje doma "odgojila" da se u moje školovanje ne petljaju. Nikada mi mama nije pregledavala zadaće, nikada me nije gnjavila da moram učiti, uvijek je govorila da učim za sebe i ako neću, da niti ne moram. Nisu mi sugerirali koju srednju školu da upisujem, niti na koji faks da idem. Za razliku od većine, nisam čak nikada niti nagrađena za svoj uspjeh. Kada su moje prijateljice donosile svoje velike četvorke doma dobivale su igračke, garderobu pa čak i automobile kasnije. Za svoje male petice, ja nisam nikada ništa dobila. Mislim naravno na materijalno - bravo je uvijek bilo. Njima je bilo svejedno. Naravno, nije im bilo baš potpuno svejedno, ali odluku su prepustili meni.

Ipak, nije većina roditelja takva. Skloni su kritiziranju vlastite djece, što unosi dodatnu nesigurnost u već nesigurna mlada bića. Sjećam se jednog ispita kojeg je moja prijateljica prošla, dobivši dvojku. Nazvala je odmah s mobitela tatu da se pohvali, a on ju je pitao kako može biti tako glupa da uči dva tjedna i dobije samo dvojku. Plakala je još dugo. Ne volim roditelje koji imaju veće apetite od mogućnost svoje djece i koji na njima liječe svoje frustracije. Jedni razočarani svojim neuspjehom, žele od svoje djece napraviti uspješne ljude (a ljudi se ne prave!), a drugi, uspješni, žele da njihova djeca budu kopiju njih samih (a ljudi smo, nismo klonovi).

Iako ne znam da li su ovakvi bili motivi mladog čovjeka s početka ovog teksta, da učini takav čin, mene je jednostavno ta priča potaknula da progovorim o nedovoljnoj pažnji koja se poklanja mladima i prevelikom pritisku koji vrše naš obrazovni sustav i neki roditelji.