Jazzie

Stvarno mi ide na živce pretvaranje. Ne sviđa mi se maska koju ponekad stavljamo na lice da bi sebe prikazali drukčijima, nego što u stvarnosti jesmo. Gotovo uvijek, boljima. Dosta mi je glumatanja i lažnih ljudi. Želim, iskreno. Istinsko. Ono pravo. Želim da ljudi oko mene budu kakvi stvarno jesu. Želim da se smiju kada su sretni, da plaču kada su tužni, da viču kada su ljuti. Želim prave ljude, a ne lutke. I želim da oni mene vole kao takvu.

Svatko od nas se bori sa svojim trenutnim osjećajima na samo sebi svojstven način. Dosta ljudi, zapravo većina, kada su ljuti prikrivaju to. Ljuti su u svoja četiri zida, a kada izađu van njihova ljutnja se potiskuje, kao da je sve u redu. Ne volim to. Ne volim takve ljude. Ja odbijam biti takva.

Kada sam sretna, smijem se. Kada sam tužna, plačem. Kada sam ljuta, vičem. I neću se smijati kada sam ljuta. Neću pričati viceve. Neću se pokušavati osjećati bolje. Želim okusiti svaki detalj svoje emocije. Želim vikati. Vrištati. Želim osjećati potrebu da nekoga razbijem. Jednostavno želim biti ja.

Ja se družim s ljudima koji mi odgovaraju. Tko mi ne paše, izbjegavam ga. I zašto se pretvarati pred bitnim ljudima? Zašto potiskivati emocije? One kad-tad moraju isplivati na površinu. A ako se dugo gomilaju, kada isplivaju to ne bude bura, nego tsunami. Ja ne želim tsunami. Ja ne želim uništavati. Ostavljati trajne posljedice. Ja želim biti mala bura, koja će puhati, puhati jako, ali kada prođe sunce će zasjati i sve po starom.

Pustiti me da se ljutim! Ali samo kada ja to želim...