Jazzie

Pišem blog već neko vrijeme. I dosta vas me redovito čita (ili možda samo komentira, ali u to ne ulazim). Ne znam da li ste primijetili, ali rijetko pišem u ljubavi. I možda ste pomislili da je to neka bolna točka u mom životu i da takve teme izbjegavam, ali to je daleko od istine. Naime, ja sam sretno zaljubljena. Ma zapravo nisam zaljubljena, nego volim. Volim jednog krasnog dečka, volim ga već dugo i nemam želju to mijenjati. Ali isto tako nemam želju o tome govoriti. To je nekako dio mog života kojim sam zadovoljna i ne želim ga ureći svoj trkeljanjem.

Razumijem ljude koji su nesretni ili nezadovoljni u ljubavi, ili traže ljubav, ali ne razumijem one koji govore da su zadovolji, a ipak imaju potrebu o tome pričati. Ne, nisam ja protiv priče o sretnoj ljubavi ili dobroj vezi, ali otkud u ljudima ta potreba da analiziraju u detalje svoje sretne ljubavi tražeći ono nešto trulo.

Gledam svoje prijateljice - kada su nesretno zaljubljene ili nezaljubljene samo o tome pričaju. I onda pronađu sreću (ili barem tako kažu), a naše se kavice opet svode na razgovore o njihovim vezama. "Volim ja njega, voli on mene u to sam sigurna, ali zašto je za ručak pojeo jednu šnitu kruha, a ne dvije?" Ne razumijem ja te ljude koji imaju tolike želje da racionalizacijom svega. Ne razumijem koja je svrha rastavljanja jedne divne cjeline kao što je ljubav u detalje. Ne razumijem zašto ljudi ne mogu prihvatit ljubav i uživati u njoj, a ne na silu tražiti iglu u plastu sijena koja možda uopće ne postoji. Pitam se da li su takvi ljudi u stvarnosti zadovoljni, ili je to samo maska prema svijetu, a u svoju ljubav iskreno sumnjaju. Ili je to samo iz njih izlazi njihova osobna nesigurnost.

Uglavnom, naviknite se. Ja ću o ljubavi pisati samo ako postane nesretna ili kad nešto počne škripiti u mojoj vezi. A dao Bog da nikada ne pišem o ljubavi jer će to značiti da sam sretna i zadovoljna.

A vi dragi moji, volite, volite cijelim srcem, dok psihoanalizu ostavite čiči Freudu.