utorak, 29.07.2008.

Spasi me...

Pogledaj me...
Dotakni me...
Udahni u mene život...
Spasi me.
Ali tebe nema...
Samo tama i fijuk ledenog vjetra oko mene.
Nema ničega...
Nema nikoga...
Samo... Mrak.
Rane na rukama ne mogu zacijeliti...
Nema tebe ni tvojih prekrasnih očiju.
Samo bol...
Nezamisliva bol koja nikako da mi skrati život.
Stojim na rubu ponora...
Oko mene ledeni vjetar koji smrzava suze na mojim obrazima...
Jecaji se ne mogu čuti od vjetra...
Skupljam posljednje atome snage da se odgurnem i skočim...
Ali nema snage...
Samo... Bol.

Budim se...
Pogled po sobi...
Opet nema tebe...
Nema tebe...
Nema tvog dodira...
Nema tvojih očiju...
Nema nade...
Nema ničega...
Samo... Bol.
Duša je rastrgana i puna rana...
A te rane nikako da zacijele...
Molim te...
Spasi me.






Tišina...
Nema te...
Nitko me neće spasiti...
Nema te...
Spasi me.


23:50 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.