petak, 25.07.2008.

Bol...

Opet bol... Opet taj prokleto poznati osjećaj. Srce mi se raspada kao da si ga razrezao u milijardu komadića... Poželim posegnuti za nečim da si uskratim ovaj moj usrani život. Ali nemam čak snage ni da ustanem iz kreveta. Utroba mi gori od neizrecive boli... Sve me boli. Svaka moja pora poželi vrištati. Duša polako gori... Obrazi već peku jer su bili isprani potocima suza. Ne mogu ni spavati, jer su snovi još gori od stvarnosti. Trčim... Bježim od nečega... Ili nekoga... Moram si spasiti život... Trči... Trči... Spotičem se... A onda padnem u ponor bez dna. Oko mene samo tama i fijuk ledenog vjetra... Budim se vrišteći. I poželim si uskratiti muke... Ali ne mogu. Nemam snage. Polako umirem... Zatvorim oči i vidim samo tamu. Nema spasa. Ništa me ne može spasiti. Ništa. Nitko.


22:54 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.