Dok gledam sivilo kroz prozor koje je zauzelo nekad svijetloplavo nebo, osjećam da u meni kopni i zadnja nada. I dok gledam ono mrtvo i tmurno sivilo želim pobjeći iz ove tople i bučne prostorije gdje je svako lice veselo i nasmijano. Mrzim kada se moram pretvarati pred drugima da mi je stalo i da sam sretna.
A zapravo nisam sretna. Osjećam se kao leptir u staklenci debelih stakala. Gledam kroz ta debela stakla kako ljudi prolaze, dolaze i odlaze i nitko me ne može osloboditi da udahnem svjež zrak i protegnem svoja umorna krila i odletim daleko, daleko gdje sam slobodna i ne moram se pretvarati i glumiti.
Zašto mi nitko ne želi pomoći? Ili možda ne žele? Možda im nije stalo? Da, to je to! Nije im stalo. Ali zašto im nije stalo? Pa i ja sam živo biće s osjećajima! I dok ti ljudi koji prolaze, dolaze i odlaze i kuckaju po staklu i govore ''Kako je ružna'' i zlurado se smiješe, nitko nije ni pomislio da me pusti. Zašto? Zašto? Zašto?
I dok sam tako izgubljena u očaju, ljutnji i bezvrijednosti, u meni i dalje titra onaj sićušni plamen nade koji mi govori ''Sigurno će doći netko tko će reći da sam prekrasna'' i pustit će me na slobodu gdje ću letjeti i letjeti i svi oni ljudi koji su bacali otrovne riječi i poglede će zadivljeno promatrati. A ja ću biti slobodna kao nikad do sad! Bit ću sretna i nasmiješena i... i... Ahhh...
O čemu ja to pričam? Ja nikada neću biti slobodna i sretna. Još uvijek sam zarobljena u staklenci, još uvijek sam sama i tužna, još uvijek vidim one ljude sa zluradim smješkom.
Može li mi itko pomoći?? Molim vas!!! Bilo tko... Bilo što. Samo da ne umrem ovdje sama. Najteže je umrijeti sam. Sam u očaju i mizernošću...
|