Zašto je život tako sjeban ?!?!?!?!
12.06.2007., utorak
Ne smijem te voljeti...
|
Znala sam da ne smijem, ali nešto je bilo jače, neka čudna sila uvukla se među nas. Oboje smo čekali trenutak kada bi mogli ukrasti jedno drugom pogled, drhtali bismo kad se pogledamo. Bili su to pogledi u početku nevini. Kasnije sa sve više žara u očima tražila sam tebe u gomili. Tražili sam ˝predmet˝ moje žudnje. Nisam mogla ili možda nisam željela kontrolirati taj osjećaj koji je rastao u meni iz dana u dan. Dlanovi su nam su znojili, željela sam da te zagrlim više od ičega, da osjetim toplinu tvog tijela uz moje, da osjetim tvoj dah na vratu., da ti kažem koliko ljubavi imam u sebi samo za tebe, da ti kažem koliko sam sretna kad si tu, da ti kažem da obožavam tvoj osmijeh i pogled pun strasti, žudnje i očekivanja, ali nisam mogla. Premalo smo se znali, samo iz viđenja. Nisam smogla snage i hrabrosti da ti kažem koliko mi znači svaki tvoj nevini pogled, svaki tvoj osmijeh upućen meni. Da ti kažem koliko mi značiš Ti! Nisam se usudila otvoriti svoje srce potpunom neznancu za kojim toliko dugo patim, nisam se usudila pružiti priliku da opet budem povrijeđena. Dala sam ti svoje tijelo, ali u moje srce nisi mogao zaviriti. Možda bi se sve drugačije odvijalo da si znao šta osjećam, da si znao kako mi je u duši. A time sam sama sebe povrijedila, jer si otišao. I ne vraćaš se. Ne javljaš se. Neznam više ništa o tebi. Naši prijatelji o tebi više ne pričaju kao da ni ne postojiš. Ne spominju tvoje ime u mom društvu jer misle da si bio prolazna avantura, samo još jedna moja faza. Jer neznaju koliko mi je teško proći pokraj tebe, praviti se da te ni ne poznajem, praviti se da nije ništa bilo između nas, jer ne želim biti prva koja će se tebi obratiti jer si ti tako siguran u sebe kad prođeš pored mene bez pozdrava. Ne želim! Ne mogu! Nešto mi ne dopušta da ti se prva obratim. Ne mogu podnijeti opet poniženja okoline koja će pričati kako ja trčim za tobom. Ne! Bolje je ovako! Da nitko nezna kako je u mojoj duši, koliko mi je teško zadržati suze koje same krenu iz mojih očiju svaki put kad te sretnem. Izbjegavam mjesta na kojima bi se mogao pojaviti, zaobilazim birceve u kojima ispijaš dnevne kavice sa svojim društvom. Jer me boli! Jer me jebeno boli vidjeti te, a praviti se da te neznam! Proći pored tebe kao pored potpunog neznanca! Izdržim! Izdržim da dođem u svoje carstvo mira i tišine. Da dođem u svoju sobu. U sobu koja je toliko toga proživjela zajedno samnom. Koliko samo tajni čuvaju ovi moji zidovi! Koliko suza su upili! Koliko noći probdijeli samnom čekajući tvoj poziv, čekajući tvoj sms. Ali ništa! Nikad ništa! I dalje sam sama. Sama bez ikoga da mi pruži onu pravu ljubav. A ti si sretan. Neznaš za puteve tuge, a ja te čekam…čekam.. pokušavam prisili samu sebe da se zagledam u nekog drugog. Da izbrišem tvoju sliku ispred očiju, ali ne! Svaki puta kada zatvorim oči ti si tu. Meni blizu. Tako blizu da mogu osjetiti toplinu tvog tijela. Sjećanja su još tako svježa. Sjećanja na ono veče kad su naša tijela sačinjavala jednu cjelinu, kad smo bili jedinka koja je željela istu stvar. Samo jedno znaj! Uvijek sam tu za tebe! Bez obzira dali sam u vezi s nekim do koga mi nije stalo.. samo javi i za tebe sam uvijek slobodna |
