Čini mi se da se svi ovih dana osjećamo iscrpljeno, nostalgično ili tako nekako, uglavnom fijakasto. A ja se danas osjećam nekako romantično, čitaju mi se stihovi....ljubavni....i kopajući po svojim knjigama pronađoh jednu malu zbirku pjesama Zvonimira Goloba "Grlice u šumi".
Kako sam je iščitavala bezbroj puta, podijelit ću sa vama neke njegove stihove, dobro će doći u ovo proljetno vrijeme.....jedna o ljubavi...
Ljubavi moja
Ljubavi moja.Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje:u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.,
Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto,godina,grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ.
Gorčina,prazno nebo,tjeskoba,lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim nagi plač
što ispunjava moja usta.
Ljubavi moja,uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji,prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i što me napušta.
I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.
|