Evo danas me tuga jedne blogerice nagnala da i o tome nešto napišem. Prvo, nadam se da sam kompetentna osoba za to i zbog godina koji nisu dvadesete i zbog nekog životnog iskustva koje sam stekla, a nije mi uvijek tekao med i mlijeko.
Mi ljudi u životu smo prirodno pesimisti ili želimo tako ispasti da bi možda bili zanimljivi ponekad, ili time pokušavamo plijeniti nečiju pažnju. Evo pitam ja vas, koliko ste u mjesec dana sreli prijatelja koji su vam, kad ste ih pitali onu stereotipnu rečenicu "Kako si?, odgovorili "Ma pusti me u k...cu sam" ili "Ma nije mi dobro" ili "U frci sam" itd. itd. Koliko njih vam je reklo "nikad bolje" a da se nisu iza toga nasmijali?!
Svi mi u životu imamo uspona i padova, ali bi ih trebali uzimati s dozom humora. Naravno, smrt ili bolest nikako ne možemo staviti u kategoriju humora.Ali svakodnevne probleme i naše strahove u vezama, ljubavna previranja i neke pehove moramo jednostavno nadići.
Sjećam se kak sam u životu nakon svake svađe s mojim dragim kada nism pričali i sl. mislila kako je svijet prestao postojati, kako je budući život za mene gotov. A samo smo se ispuhali, bili možda nervozni, stisnuti besparicom ili nam jednostavno nije bio dan.
Ako izuzmemo smrti,bolest ili nedaj bog bilo kojei oblika nevjere partnera, život je lijep onoliko koliko ga sami učinimo lijepim. I često tu lijepu stranu čine i sitnice.Ako uputiš osmjeh i on ti bude uzvraćen,imaš razloga za radost.Učiniš kome kakvu sitnu uslugu bez razmišljanja o osobnoj koristi, i taj drugi bude sretan zbog toga, eto opet razloga za zadovoljstvo. Lijep dan, dobre novine, šetnja po sunčanom danu ili jednostavno odmaranje nogu na naslonu fotelje.....ma sve je to sreća.
Zdravlje, to je najveća sreća. I ako si zdrav tjelesno i umno, puno toga možeš učiniti za svoju sreću.
Jer, lako je reći tužen sam i lako se bacati u taj filing, ali sreća je kao i trening.Kada je naučiš otkrivati u sitnicama, onda sve lakše ide.
|