tužni čovjek sjedi za klavirom i gleda ljude kako grle violine čela i oboe policija još uvijek hvata krivce uvijek kreću od najjednostavnijeg rješenje mislim da tako pravila nalažu promjenjena posteljina i par slabijih šala spaja nas jednako koliko nas udaljuje vraćamo se u četrdesete odijelo čini čovjeka brda bez dolina neopisive guste zimzelene šume netaknuta priroda agresivni vozači kvare idilu u snovima često padam u ogromne provalije budim se u grču i sretan spavam dalje zamara me tucet sitnica koje nikad ne obavim