Hellen Roth
12.12.2006., utorak
Roman
Ajde...nakon stotinjak godina konačno pišem drugi post  ...oprostite na nezaintesresiranosti...jednostavno mi fali inspiracije... iskreno nemam pojma što da objavim...sam malo da si pročešljam hard disk!  hm...da ja pišem  , tako je i to ne postove (well doh) nego roman i pripovjetke...evo vam ulomak iz romana Primum-egoLaura je pogledala oko sebe osjećajući kako drhti od straha. Shvatila je da se nalazi u neosvjetljenoj uličici ne znajući kako je tamo dospjela. Koliko je mogla razaznati pomoću slabog svjetla koje je dopiralo iz stana iznad nje, ulica je bila vlažna i slabo održavana, jeftina sivkasta boja se ljuštila sa vlažnih zidova i otrkrivala pljesnive mrlje, beton po kojem je hodala je bio na više mjesta ispucan i prekriven komadićima stakla i mrljama različitoga podrijetla na koje se iz petnih žila trudila ne obraćati pozornost. Nije željela niti pogledati prema gore. Osjetila je da ju netko odande gleda ledenim pogledom koji je mogao značiti samo mržnju... ili strah. Nije se usudila osvrnuti, željela je ubrzati korak, željela je da ju nitko ne vidi i ne čuje, ali znala je da bi zbog stakla na tlu načinila buku. Prehodala je tek nekoliko metara no činilo se kao da hoda već satima, a srce joj je lupalo kao da je svo to vrijeme trčala. Laura se bojala, jako se bojala. Nije se plašila toliko onog što je vidjela u mraku jer unatoč svemu ulica je izgledala više siromašno nego zaista opasno. Više se bojala onog što nije vidjela. Zrak je bio vlažan i neobično smrdljiv s obzirom na snažan vjetar koji je puhao od početka Siječnja, smrdilo je po truleži. Ali najveći razlog njezinog straha nije ležao u očitome, ona se nije bojala mraka niti nepoznatoga, njezin najveći strah, onaj kojeg je sad osjećala, bio je strah od poznatoga. Imala je neporecivo jak osjećaj da je ovdje već bila, da jedan mali dio njezine podsvjesti zna točno gdje je i što ovdje traži, ali to jednostavno, ne želi podijeliti s njom. Nastavila je hodati trudeći se gledati u jednu točku ispred nje. Odabrala je veliki metalni konejner nekoliko metara dalje koji je bio prevrnut na bok. Dok mu se približavala pogled joj je protivno njezinim željama privukla mrlja na podu. Ova nije bila žućkasta poput ostalih, čak i na gotovo nikakvom svjetlu nečijeg televizora na drugom katu bila je jasno crvene boje-krv... Brzo je odmaknula pogled nekoliko centimetara naprijed samo da bi ponovo ugledala isti prizor, opet i opet. „Stope! To su...tragovi nečijih cipela... trebala bih... nazvati... policiju!“ Buncala je tiho Laura pogledom tražeći svoju torbicu u kojoj je uvijek nosila svoj skupi pink mobitel. Nije ju našla. Umjesto nje je ugledala krvavu mrlju na svojoj majici. „Ne! To... ne može... biti... NEEEEE!!!“ Zavrištala je i podigla ruke da se uhvati za prestrašeno lice po kojem su niz obraze tekle suze, ali zastala je na pola puta i naglo utihnula. Nije željela vjerovati svojim zamućenim očima, to je bilo nemoguće, ali ipak nakon što je gotovo minutu drhćući promatrala svoje krvave ruke više nije mogla ignorirati istinu. Zateturala je i pala pokraj kontejnera za smeće u kojeg je do maloprije gledala kao bjeg od svog straha, a sada kao uzrok istog. Ponovo je osjetila smrad truleži, ovaj put jači nego prije. Brzo je okrenula pogled prema poklopcu kontejnera koji je ležao prevrnut na podu . Skupila je svu hrabrost i podigla ga. Lice joj je problijedjelo dok je gledala u njegovu unutrašnjost, ne unurašnjost kontejnera već utrobu osobe koju je poznavala... copyright by Hellen Roth |