Jamie Parizer

I još sad se sjetim tog dana. Kroz veliki prozor Jamievog ureda prodirao je šum kiše. Bio je to jedan od onih usranih dana, koji traje godinama. Jamie je svim snagama pokušavao zadržati oči i misli na kompjuteru. Ispred njega bijahu nakrcane tone papira koje su čekale na red da prođu kroz njegove snažne i muževne ruke. Bilo je negdje oko 3 sata. Taman se marenda slegla na svoje mjesto. Taj dan na meniju (kojeg li iznenađenja)-grah i kobasice.(i to pazi ovo:bez senfa!) Da, mi radnici smo prefini da bi se naša usta mazala nekim sroljarijama. Grah, pomfrit, ajvar, svinja hmorena i ak si sretan, uleti koji bolonjez. I tako dan za danom. Jedi, radi jedi, spavaj, jedi, radi, jedi, spavaj…..

No, da se vratimo mi na taj dan. Kao što smo već usvojili, Jamie Parizer posljednjim se dahom borio za snagu da izdrži do kraja radnog mu vremena. A kazaljka na satu, ko zaljepljena, polagano vuče teret vremena. I grah je učinio svoje. Nesputanom kretnjom, nakon što se uvjerio da nikoga nema, Jamie Parizer nadigne svoju zadnjicu sa tapicirane stolice i ispusti gromoglasan prdac. Tolko glasan i smrdljiv da je je na trenutak čak i kiša odlučila prestat padati. Olakšanje je ostavilo svoj znak i na Jamievom licu.

No, odjednom, što je to? Čudnog li zvuka u pozadini. Ajme, vrata od ureda se otvaraju… Uletava gospođa Ružica (nadaleko poznata po svojoj lajavosti). Baš sada ona nešto treba od Jamiea. Baš sada se odlučila rapidno približiti Jamievom stolu. Nedavno ispušten prdež bio je u svojoj najplodnijoj fazi. Cijelim uredom razlijegala se fina nota želučanog truleža. Ah, šta ćeš sada? Neznaš kome je neugodnije, Jamieu koji samo čeka reakciju gušenja ili gospođi Ružici, kojoj se preko strogog pogleda nadvila zavjesa kroničnog smrada.

Ništa nije rekla. Pretvarala se da ništa ne osjeća. Čak se zadržala i duže nego obično. Kao ono, da Jamie pomisli da ona možda ništ ne osjeća. U tom trenu Jamie Parizer kaže: «Uf ma ovdje cijeli dan nešto smrdi. Ma ta klima, ko zna šta je to povuklo. Ma užas..»
Ona je samo šutke klimnula glavom. I ode.

Znala je ona i to dobro da ono nije bila samo klima. Znala je, jer je i ona taj dan jela grah za marendu. Vjerojatno je i sama prduckala taj dan. Onako, raspoređujući prdce u manje cjeline koje nezamjetno smrde i tiho i polagano izlaze iz guzice.

Gospođa Ružica, netom nakon izlaska iz Jamieveg ureda, uputi se ka najbližoj suradnici, kojoj uz kavicu živo prepričava svoje doživljaje vezane uz odvratan smrad koji Jamie Parizer širi iz svoje guzice. Jamie Parizer time je zauvijek postao oličenje neugodnih nuspojava.

Danas čak dvije pouke: Guzica ima svoje razloge i Ono si što jedeš.

Sve Vas voli Vaš
Jamie Parizer