Evanđelje po Luciferu

Prošle sam se nedjelje zapleo u mudrovanje o pomiješanosti dobra i zla, a kako pripomenuh na kraju, zapravo sam želio pisati o priči o sirotom Lazaru i sebičnom bogatašu, i o tome što ona zapravo govori o dobru i zlu, o Očevoj pravdi i milosrđu. Pa me to odvelo do toga, da onaj uvod napišem, i tako vas za priću koji vam želim izreći, pripremim. Možda je to najzad bilo nepotrebno; govore mi, da previše filozofiram, ali kako vam rekoh, filozofiju sam ja izmislio! :)

Evo, za sve one koji Bibliju baš i nisu čitali (a to je naravno velika većina), priče koja se nalazi u Evanđelju po Luki, poglavlje 16, reci 19 do 31.

Kako dražesna pričica, zar ne? Potiče iz onih apokaliptičkih židovskih tradicija koje su vjerovale u stvrnost pakla u kojem nepravedni trpe vječne muke, što pak židovski učenjaci, rabini, nisu prihvatili, pa većina Židova u pakao ne vjeruje. Oni, naime misle, da će oni koji ne zasluže vječni život u raju jednostavno prestati postojati. Puj, puj, puj, antikristi jedni! Svi će u Paklu završiti, koji u Pakao ne vjeruju!

A zamislite, recimo, ovaj slučaj: imate dvojicu mladih uličnih razbojnika, članova sukobljenih uličnih bandi, 20 im je godina recimo obojici. I obojica žive u svim mogućim grijesima: nasilje, pljačke, droge, bogohuljenja, razvrat, laži.

I onda jedan od njih ubije drugoga, u obračunu bandi ili zbog neke sitne svađe oko cure ili par dolara, svejedno.

I onaj ubijeni, umro u grijehu, odlazi u pakao. A onaj koji je ostao živ, živi možda još malo ili još 50 godina; i on se jednog dana preobrati, i prihvati Isusa u srce, i pokaje za grijehe svoje i počne živjeti kao pravednik.

I gle, umre i on, i u Raj dospije zaslugama svojim. I ugleda ga u krilu Abrahamovu onaj koji je bio njegova žrtva, koji se u paklu prži, i zavapi: "O oče Abrahame, pošalji ubojicu mojeg da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu!" Ali Abraham mu kaže, ništa od toga, takva je Božja pravda.

Da li će onaj, koji u krilu Abrahamovu sjedi, biti svjestan svoje žrtve, koja se u paklu muči i vapi za pomoć? Neće li možda poželjeti žrtvi svojoj pomoći? Pa recimo predložiti čak da se zamijene na neko vrijeme, kako u brojnim starim legendama imamo, da netko boravi neko vrijeme u podzemnom svijetu, a neko vrijeme na zemlji, zbog ljubavi (Perzefona, Adonis, Atis, Tamuz idr)? Nema toga više, odgovara Abraham, koji po profesiji bijaše svodnik, ali je eto milost Božju zaslužio time, što je bio spreman zaklati svoga sina: » izmedu nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.«

Moja prijateljica Sveta Majka Rimska Crkva pak, odnosno njezin čelnik, koji sebe smatra namjenickom moga brace, u Katehizmu kaže »našom apostolskom vlašću definiramo« (članak 1023) da oni koji su spašeni, borave u nebu, u raju, i uživaju savršeni život i najveću i konačnu sreću, u zajedništvu života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima. (članak 1024).

A pakao pak zaslužuju griješnici koji se nisu pokajali i time su se sami isključili iz zajedništva s Bogom. Ta odjeljenost, uči Katekizam, to je pakao, i glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga (čl. 1035), ali ne zavaravajte se, nije to sve: postoji gehena, vatra koja se ne gasi, koja zadaje vječne paklene muke prokletnicima. Isus je, tako kažu, sišao u subotu nad pakao i oslobodio iz njega pravednike, ali nije pakao razorio, nego On, moj Braco, nakon što je obeskrijepio onoga koji ima moć smrti, tj. đavola, sada drži ključeve smrti i podzemlja (čl. 635).

I sad samo onome kojega je Sotona nadahnuo, kao što to bijaše Mark Twain, zar ne, na pamet može pasti griješna misao, da nešto nije u redu s Bogom koji govori o pravdi i milosrđu i opraštanju, a izmislio je Pakao, i na njega veliku većinu ljudi osudio? Jer, kaže Sveta Majka, malo tko od krćana koji su od nje otpali moći će se spasiti, svi će nindusi i budisti i muslimani i neopagani itd. u paklu naravno završiti, dakle ja Sotona već u startu dobivam pet šestina čovječanstva, a koliko će se od katolika stvarno spasiti, teško je pitanje!

Aurelije Augustin, svetac i crkveni naučitelj, odlučno je zastupao da je vječna kazna ne samo duhovna, nego nedvosmisleno i fizička: griješnici će imati čudesno, natprirodno tijelo, sposobno da pati kao i ovo naše, ali i sposobno da se obnavlja neprekidno, da ne propada, da zauvijek bude stan duše u njemu zatočenoj. I tako će mučenje, kakvo na ovom svijetu može trajati tek nekoliko dana, trajati unedogled.

Kakvo je to divljenja vrijedno čudo, koje Bog u beskonačnom milosrđu svojem čini, da daje čovjeku tijelo sposobno za vječnu muku!

Zamislite dakle to stanje blaženstva, u kojem pravednici uživaju, gledajući Boga, u krilu Abrahamovu (hm, to sa krilom malo sumnjivo zvuči, ali ajde, recimo da je to samo metafora, ne bi čak ni najzadrtiji fundamentalisti, vjerojatno, inzistirali da to treba doslovno shvatiti!). Sjedi tako Lazar već dvije tisuća godina ili više u krilu Abrahamovu i gleda lice Božje i uživa, i tako će biti tisućama, milijunima, milijardama godina, zauvijek.
Da li će mu u tom vječnom blaženstvu ponekad pasti na um slika onog jadnika, koji u paklu sve vrijeme gori? Da li će mu možda malkice teško biti, kada pomisli kako se on muči, pa makar te muke bile i zaslužena i pravedna kazna?

Jer, najzad, nisu li u Raju oni, koji su ozbiljno shvatili i slijedili učenje moga Brace da treba ljubiti svoje neprijatelje, i dobro činiti onome tko te progoni? Pa ako su tako na zemlji činili, neće li, ponekad, i u vječnosti na to pomisliti?

A ako u opijenosti vlastitim užitkom svo sažaljenje iz njih nestane, po čemu je onda, dvije tisuće godina kasnije, Lazar bolji od bogataša?

I pogledajte tolike fanatike monoteističke na ovome svijetu, koji su uvjereni da su već od Boga za raj izabrani i da onda imaju pravo i sami s mučenjem griješnika na ovome svijetu započeti!

I zar sam onda zaista toliko gori ja, Sotona, Protivnik, kojim vam nudim ljepotu Noći? Gdje nećete biti velikom Ljubavlju spaljeni, nego još, recimo, za običnu malu ljubav, sa malim "lj", romantičnu možda, sposobni ostati? Gdje ćete biti recimo u društvu Heloise, koja je žudila za Abelardom više nego za Bogom, i Tristana, koji je bio spreman za časak sa Izoldom žrtvovati spas svoje duše?

Da li možete zamisliti sirotog Lazara koji pati od gladi i čireva, i gleda bogataša kako se gosti, i moli se Bogu: "Bože, ne želim jednom biti odgovoran za njegovu vječnu muku. Nego, pošalji moju dušu u pakao, a spasi dušu ovoga jadnika koji ništa ne sluti." Koje bi to tek požrtvovanje bilo!

Hjah, tako je nekako i Veliki Inkvizitor, kojeg je Dostojevski u Braći Karamazovima prikazao, koji je Isusa odbacio, razmišljao.

Nema lakog odgovora.

No, kako vam rekoh: Jin i jang. A morate imati u vidu, također, što vam više puta ponovih: Sotona nije sotonist!