Evanđelje po Luciferu

Dakle, da nastavimo gdje smo stali, sa penisom vražjim!

Spomenuh Knjigu proroka Henoka, koju sam uostalom već spominjao u članku Peder može biti svetac, ali ne svećenik, 4. prosinca godine prošle. Tamo napisah: »Seksualna naslada je divna stvar. Ja vam na njoj zavidim. Zato sam i pao s Neba.«

Eh da, prije nego što krenemo dalje, možda bi bilo dobro da pročitate i tekst nedjeljne propovijedi od 8. siječnja Čovjek je dvospolac. Đavo i Bog također, a strastveni iskaz moje ženskosti i podijeljenosti je tekst Sotona je voljela Isusa. »Kao što vam već rekoh, kada je rekao "Ljubite svoje neprijatelje", zar mislite, da je mene izuzeo!? Nije, naravno. Ljubio je mene, svojeg Protivnika od stvaranja svijeta. Jer ja sam bila, naravno, jedini Neprijatelj dostojan njegove pažnje. (…) Morao je proći kroz najveće svoje iskušenje: ljubav prema meni, Sotoni, Otpadnici, Majci laži, da bi mogao ljudima prenijeti tu čudnu misao, da svoje neprijatelje treba ljubiti.« Jer ja sam morao postati žena, da ga zavedem, ali avaj, igra zavođenja igra se u oba smjera.

No, dakle, krenimo na učenje o penisu koje je prevladalo u kršćanstvu, učenju koje se pripisuje mojem braci, ali ste vi koješta pogrešno shvatili, o čemu sam govorio u tekstu Zašto su muslimani bijesni, ili o suštini monoteizma (1): Isus ima lik, ali nema tijelo: »Čovjek se dakle rascjepljuje na tijelo i na ono izvan tijela, što u razvoju ljudskoga razumijevanja sebe samih biva fiksirano kao duh. Čovjek žudi za smisaonošću i potpunošću, i ta dijalektika nedostatka i žudnje ostaje uvijek ono, što ga kao čovjeka određuje. I tu je moj Braco došao, i o duhu vam pričao. I lijepo sam mu rekao, što će se dogoditi, jer još ste tako jadni, nezreli, uplašeni: oni koji su se kršćanima nazvali (Krist, naravno, nije bio kršćanin, kao što ni Sotona nije sotonist) fiksirali su duh, objekt svoje žudnje, kao suprotan tijelu, i razvili učenje o neizlječivoj griješnosti tijela.«

Sam se Braco nije u tom pogledu ograničavao, kad je rekao "ljubi bližnjeg svog" nije isključio ni bližnju svoju, o čemu pisah u jednom od prvih tekstova ovdje, Isus je volio Mariju: »Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini; upravo u spolnom sjedinjavanju to se najbolje može činiti.«

Dagle, pogrešno su ga shvatili, Sveti Pavao i drugi, pa su uobrazili, da treba živjeti samo u duhu i prezrijeti tijelo. Kako napisah u tekstu [LINK=http://jalucifer.blog.hr/arhiva-2006-01.html#1620553848]: Slaviti dostignuća tijela i tjelesne volje (…) stvar je naravno duboko antikršćanska.«

Tako, dakle, na temelju onoga što su oni koji su mojeg bracu slušali i pogrešno shvatili, razvijaju dalje Sveti Pavao i ostali učenje da je tijelo samo po sebi zlo i griješno, i da samo u duhu živjeti treba. Pa onda, naravno, od svih organa, veseli pimpač, najmanje pokoran volji, sa svojom vlastitom glavom i voljom i veseljem, biva označen kao vražja sprava, kao glavno očitovanje demonskoga, koje ometa visinu i čistoću duha koji ka visinama hrli.

Tertulijan je pisao da u ejakulaciji muškarac gubi ne samo sjeme, nego i dio duše. Papa Siricije, gnušajući se nad ukrudbom nježnika i njegovom oplodnom moći, stvorio je učenje, koje je tek u XIX. st. moja prijateljica Sveta Majka Rimska Crkva proglasila dogmom, da je Marija, majka Isusova, ostala djevica do smrti, jer utroba koja je rodila Boga nije smjela čak ni naknadno biti spermom okaljana, pa je bogec Josip Radnik, rogonja, ispao još veći idiot, nego što je u stvarnosti bio.

Klement Aleksandrijski, prvi intelektualac u Crkvi, koji je živio u razbludnoj Aleksandriji u onom Egiptu kojeg sam u prethodnom postu spominjao, usporedio je spermu s pjenom na usnama padavičara. A njegov nasljednik, Origen, nesretnik zbog svoje ljepote i pameti, u očaju je pred napastovanjima razbludnih Egipćanki jahačica, jer bio je briljantan momak i profesor već sa 18 godina, a u Aleksandriji su i žene bez kompleksa u visovima mudrosti uživale (pa je posljednja čelnica platonističke škole bila Hipatija, koju je godine 415. ubila rulja kršćanskih fanatika) a nisu se naravno ni drugoga odricale (Hipatija, doduše, jeste, jer je bila neoplatonistica i odnosila se prema seksu slično kršćanima) i od mladog predavača tražile bez zadrške da im osim svoje mudrosti i svoju nevinost preda, u očaju je dakle Origen samog sebe uškopio, da bi tako Bogu bliži bio, bukvalno razumijevajući ono iz Govora na gori, kada Braco navodno kaže: a redak prije toga govori o preljubu i požudi, pa je očito da nije zapravo oko onaj ud, koji sablažnjuje! Tako je barem Origen to shvatio, idiot.

U sačuvanim patrističkim spisima riječ "eunuh" pojavljuje se više od pet stotina puta, i to često u pozitivnom kontekstu. Ipak, Origenov učitelj Klement smatrao je da pravi eunuh nije onaj koji ne može, nego onaj koji ne želi udovoljiti svojim strastima. Sam Origen zaključio je kasnije, da je pogriješio, jer uklanjanje veseljka stvara nered u tijelu, a ne stvara red u duhu. Crkva je osuđivala samokastraciju, pa je bio uveden i pregled da li papa ima jaja, na temelju čega je mnogo kasnije nastala legenda o papisi Ivani, ali zapravo nisu provjeravali da kandidat za papu slučajno nije žensko, nego nije li eunuh.

Ipak je postojala i jedna simpatična sekta kastrata, čiju su pripadnici kastrirali ne samo sebe same, nego i putnike koji su slučajno navratili, iz čistog čovjekoljublja, da spasu njihovu besmrtnu dušu (kao što su i inkvizitori svoje žrtve iz ljubavi mučili, a slavni priručnik za inkvizitore, Malleus Maleficarum, hvali muškarce koji su sebi uklonili prokleti organ).

Od XVI stoljeća u cijeloj Europi se kastriraju dječaci, tisuće njih, kako bi mogli pjevati sopran u crkvenim zborovima, prije svega u zboru papine Sikstinske kapele, gdje su pjevali do 1902. A u Rusiji se pak u XVIII. st. pojavila sekta škopaca, koji su si uklanjali klatilo (a ženama ponekad klitoris i velike usne) i bilo je još živih njenih pripadnika i nakon Oktobarske revolucije, pa im je još 1930. bilo suđeno.

Sveti Aurelije Augustin, koji je tako strasno duhu čistom težio i očajavao nad vlastitom pohotom, prvi je ipak sustavno razvio učenje o griješnosti spolnosti i osobito ukrudbenika kojeg ne treba ni kakvu rupu turati, i presudno time na učenje latinske crkve do danas utjecao, osobito i stoga jer je njegovo učenje osam stoljeća kasnije potpuno prenio Toma Akvinski (u grčkoj crkvi tj. pravoslavlju nema tako žestoke osude, naime ne misli se da je spolni odnos sam po sebi grijeh niti se celibat svećenstvu nameće, a u kraju gdje je Augustin živio, u Africi, kršćanstvo je nestalo i ljudi su, dva do tri stoljeća nakon njegove smrti, prešli, uglavnom dobrovoljno, na islam, u kojem se naravno nijedan muškarac ne mora snebivati da svoju alatku koristi). Adamov se grijeh, uči Augustin, spolnim odnosom i izbačenim sjemenom prenosi s naraštaja na naraštaj, i svako se ljudsko biće rađa onečišćeno.

Nije to ipak bilo odmah prihvaćeno, pa je kolega Augustinov, biskup Julijan iz Eklana, oštro kritizirao to Augustinovo učenje kao "revizionističko" u odnosu na izvorno kršćanstvo. Juljan piše: »Bog je stvorio ljudsko tijelo i dva različita spola, muške genitalije, sklonost koja dva tijela vodi k sparivanju, podario je i moć muškome sjemenu, a Bog ništa nije stvorio zlim.« Dvanaest su se godina prepirali oko toga izmjenjujući pisma puna žuči, dok Augustin nije umro, a posthumno je odnio pobjedu.

I tako je strah od đavolskog penisa postao jedno od središta oko kojih se formira zapadni svjetonazor. A tek pri kraju srednjeg vijeka, kada se suludi bijes inkvizicije (koja je, naravno, kako već pisah, bila moje oruđe, djelo Sotone) od heretika okrenuo ponajviše protiv žena nabijeđenih da su vještice, strah od moći đavolskog međunožnog klepetavca koji vlada nad muškarcem koji ga nosi pretvorio se u ljubomoru i mržnju prema Đavolovom moćnom dokoljenku, koji zavodi žene, sljedbenice pohotnih Egipćanki i bijesnih bahantkinja.

Ali evo, već sam odužio, pa ću sad završiti i kasnije još jedan, završni nastavak, ovoj litaniji dodati!