Evanđelje po Luciferu

Ajme kako se zabavljam ovih dana, kako se dugo nisam u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, iako se inače zabavljam stalno i volim vas, jer, kako davno još rekoh (u tekstu Razbismo ih ko pičkice), uvijek u ovoj uzornoj katoličkoj zemlji novih stvari ima za veselit se i smijat vam se! Kako se hihoćem i valjam po podu i prekobicujem preko glave i udaram kopitima u zadnjicu (dobro, nemam zapravo kopita, kako napisah u propovijedi zašto ovdje nema slika, ali nema veze, dobro zvuči!), dok moj penis (kojeg, misli naivna Božanstvena, ja nemam, što je naravno himbena objeda - pisat ću nešto o tome, a to će se nastaviti također i na opasku na kraju ovog teksta) veselo mlatatara i kikoće se, sudjelujući u mojem veselju.

Riječ je naravno o Severininoj štikli.

Seve je definitivno pokazala, uz pomoć svoje ekipe naravno (a i ja sam tu negdje stalno bio da inspiraciju neopažen dajem, ali hej, sve prave stvari ljudi čine a ne demoni, jer Đavo je beba prema čovjeku), da je velika umjetnica, briljantna konceptuala umjetnica i dadaistička pjesnikinja. Ona je kulturna gerilka, koja je u jednom briljatnom naletu izvela turbofolk, tu glazbu hrvatskih Sitha, iz polumraka prigradskih noćnih klubova u koji zalaze hrvatske "elite" skrivajući se od samih sebe, pa o tome saznajemo tek kada neka velika tuča izbije između, na primjer, kriminalaca i specijalaca, o čemu sam naravno i ja već pisao u tekstu Udario junak na junaka, a sve zbog narodnjaka i ranije još, opsežnije, u tekstu Narodnjaci u svim strukturama, pod blještavu svjetlost metropolne pozornice (a bit će i je'ropske!), koja je briljantno pokazala nadmoćnost šunda nad kičem, koja je tako rastužila sirotu Vlatku Slatku u haljini beloj.

Mračna se sila hrvatskoga Ida, onih žudnji koje iskazati ne želite i sami ih od sebe skrivate, materijalizirala u jarkocrvenoj haljini i dopingiranim sisama, i razbila u komadiće kule bjelokosne superega hrvatskoga krhkog i slabašnog. Postavila je Seve umjesto slike lijepe bijele nježne izmaštane europejske koje o sebi želiti imati ogledalo Hrvatima a osobito HRVATINAMA, u kojoj mogu vidjeti istinu o sebi, grubu stvarnost svoju, ogledalo koje iskrivljuje, ali tako, da pravu i dublju istinu prikazuje, onako kako radi umjetnik pravi, slikar ili pjesnik, video artist koji ujedinjuje sliku i riječ, a Seve to jest! Spojila je Split i Zagreb, Drniš i Sinj i još ponešto, i rezultat je Istina o vama Hrvatima: Čačak!

Hop, cup, zvrc, trc,
Štipnuh te u pola tri
tika taka oko štapa
u tri sam te cjelivao,
sojčice devojčice,
daj skini čarapice,
Seve, djeve, ševe daj,
Ojdaj da, o da da
u pola četri sam te prcao
hop, hop, prc, štrc
i na video nas snimio
stavio ti svoju štiklu
da se sve vidi
crna minđa, sise silikoni.

A onda, jebi ga, u četiri uletjele alfe i sve porazbijali! ;->

Eh, a usput budi rečeno, o toj štikli: da li ste primjetili da u toj glazbi narodnoj, u kojoj narod uživa i uz nu se tuče i razbija, zapravo puno manje ima tuče i rata i politike nego romantike? Stalno se plače i kuka zbog nesretne ljubavi i udvara i moljaka, i žena se tu pokazuje kao žudnja muškarčine, kao božica nedostižna. Velikim je djelom ta poezija ne samo romantična, nego i feministička, kako vam za pornografiju nedavno pripomenuh!

I tu svoju nadmoć pokazuje Seve i razgolićuje u antologijskim stihovima "Štikle": "Jer još trava nije nikla / tamo gdje je stala moja štikla." Jer štikla je, naravno, onako izdužena i ubojita, simbol falusa, simbol muške snage, i zato obavezni rekvizit profesionalne domine, zajedno sa pripijenom kožnom odjećom, bičem i dildom (e stavio bih sada neki zgodan link, ali ne usudim se, jer čitaju ovo i maloljetnice! :)).

Koristeći falusni simbol, žena razgolićuje svoju nadmoć. I tu vam je eto Seve istinu pokazala! Ja, koji sam i žensko također i toga se ne stidim ni bojim, naravno, u tome samo uživati mogu!