Evanđelje po Luciferu

Evo jedan Slovenac, u nedavno objavljenoj biografiji Josipa Broza Tita, kaže kako je Najveći Sin Svin Jugoslavenskih Naroda i Narodnosti trim mjeseca pred smrt, dok je teško bolestan i jednonog ležao u bolnici u Ljubljani, znajući da mu se bliži kraj, poslao po svećenika, i s njim dugo razgovarao, pa se možda i ispovijedio.

A jadni svećenik, po imenu Franček Križnik, prilično mlad (36 godina) i vatreni protivnik ateizma, koji je naravno zbog toga s tadašnjim komunističkim vlastima imao problema, ubrzo je nakon toga (i prije Titove smrti) poginuo pod tajanstvenim okolnostima u Njemačkoj, pregažen kamionom.

Zgodna pričica. Ako i nije istinita (a nije, mogu vam u povjerenju reći, jer znam priču iz prve ruke), dobro je izmišljena.

Postoji i jedna lijepa pričica kako je Lenjin pred smrt tražio svećenika, pa mu je povjerio kako je bila greška nasiljem dizati revoluciju u Rusiji. Reče tada navodo pokretač Velikog Oktobra da je Rusiji trebao Franjo Asiški, a ne nasilna revolucija.

Lenjin je bio surov, ali racionalan. Slijedio je Staljin, koji je bio još mnogo suroviji, i vrlo iracionalan.

Tito, na sreću, nije imao nasljednika tog kalibra.

Navode se sad neka svjedočenja, da je Tito bio »pritajeni vjernik i kršćanski mistik«.

Kao da je pak to nešto novo, neobično i neočekivano.

Pa naravno da je bio.

Kao i Lenjin i Staljin.

Kršćanstvo je moćno, teško je od njega pobjeći. I suvremeni je ateizam jedna verzija krćanske vjere.

I ja, Sotona, naravno sam kršćanin.