Kažu: svijet je bolji bez Saddama, zaboravljajući pritom uzeti u obzir učinke vojne intervencije protiv njega. Da, svijet je bolji bez Saddama – ali vojna okupacija Iraka i porast muslimanskog fundamentalizma kojeg je uzrokovala ne pridonose stvaranju boljeg svijeta. Tip koji je prvi shvatio priču o kolicima bio je superintelektualac.
Intelektualci trebaju biti najkritičniji kad vladajući inzistiraju na tome da je izbor jasan.
Iz svoje mladosti provedene u komunizmu još uvijek se sjećam formule koju su beskonačno ponavljali službeni proglasi kako bi naglasili «jedinstvo svih naprednih snaga»: «radnici, seljaci i pošteni intelektualci» - kao da su intelektualci, po samoj svojoj prirodi, sumnjivi, isuviše neuhvatljivi i nedostaje im čvrsti društveni i profesionalni identitet, pa mogu biti prihvatljivi samo uz ovakvu posebnu odrednicu.
To nepovjerenje postoji i danas, u našim postideološkim društvima. Linije podjele jasno su povučene. Na «poštenoj» se strani nalaze pouzdani stručnjaci, sociolozi, ekonomisti i psiholozi koji se pokušavaju nositi s problemima što ih donosi naše «društvo rizika», svjesni da su stara ideološka rješenja postala beskorisna. Na drugoj se strani nalaze «brbljave klase», teoretičari i novinari bez poštenog profesionalnog obrazovanja koji obično rade u humanističkoj struci, karakterizira ih neko nejasno francusko postmodernističko usmjerenje, a stručnjaci su za sve i sva, skloni verbalnom radikalizmu i zaljubljeni u paradoksalne formulacije koje proturječe očiglednom. Kad govore o fundamentalnim liberalno-demokratskim načelima, oni pokazuju zavidnu sposobnost pronalaženja skrivenih klopki želje za dominacijom. No ukoliko primijete neki napad na ta načela, demonstrirat će ne manje zavidnu sposobnost otkrivanja njihovih emancipatorskih potencijala.
Rumsfeldovo amatersko filozofiranje
Ovaj kliše nije sasvim netočan – sjetite se samo ne jednog fijaska radikalnih intelektualaca u 20. stoljeću. Njih možda ponajbolje utjelovljuje odbijanje francuskog pjesnika Paula Eluarda da iskaže potporu žrtvama staljinističkih montiranih procesa: «Previše sam vremena proveo braneći nedužne koji tvrde da su nedužni da bih sad stigao još i braniti krive koji tvrde da su krivi». Ali histerično pretjerane reakcije na izjave takvih «neukorijenjenih» intelektualca čine njihovu kritiku sumnjivom: nepovjerenje prema intelektualcima u krajnjoj je liniji nepovjerenje prema filozofiji samoj.
U ožujku 2003. godine Donald Rumsfeld se i sam upustio u malo amaterskog filozofiranja: «Postoje poznate poznatosti. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Ali postoje i poznate nepoznanice. Odnosno postoje stvari za koje znamo da ih ne znamo. No postoje i nepoznate nepoznanice. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.» Rumsfeld je ovdje zaboravio dodati i četvrtu, ključnu premisu: «nepoznate poznatosti», odnosno stvari za koje ne znamo da ih znamo – konkretnije, frojdističko nesvjesno. Iako je Rumsfeld smatrao da glavnu opasnost u sukobu s Irakom predstavljaju «nepoznate nepoznanice», odnosno prijetnje koje nam donosi Saddamov režim a za koje ni ne znamo da postoje, skandal oko Abu Ghraiba pokazuje da glavnu opasnost zapravo čine «nepoznate poznatosti», negirana uvjerenja, pretpostavke i opscene prakse za koje se pravimo da ih ne znamo, iako upravo one tvore pozadinu naših javno proklamiranih vrijednosti. Dovesti te «nepoznate poznatosti» na površinu zadaća je intelektualaca.
Dana 11. rujna 2001. odigrao se napad na Twin Towerse. Dvanaest godina ranije, 9. rujna 1989., pao je Berlinski zid. Taj 9. rujna najavio je «sretne devedesete», Francis Fukuyama sanjao je o «kraju povijesti», vladalo je uvjerenje da je liberalna demokracija u načelu pobijedila, da je potraga završena, da je napredovanje prema globalnoj liberalnoj zajednici tu, iza ugla, da su prepreke za ostvarenje tog holivudskog happy enda tek sporadične – to su lokalne enklave otpora u kojima vođe još nisu shvatile da je njihovo vrijeme prošlo. Nasuprot tome, 11. rujna je simbol kraja klintonovskih sretnih devedesetih, ere u kojoj se novi zidovi pojavljuju posvuda: na Zapadnoj obali, oko Europske unije, na meksičko-američkoj granici. Nova globalna kriza je na pomolu: ekonomski slomovi, vojne i druge katastrofe, proglašavanje uzbuna…
Dosta je zafrkancije
William Kristol i Lawrence F. Kaplan u svojoj nedavno objavljenoj knjizi The War Over Iraq pišu: «Misija započinje u Bagdadu, ali ne završava tamo… Stojimo na rubu nove ere u povijesti… Ovo je ključni trenutak… Potpuno je jasno da tu nije riječ samo o Iraku. Jasno je i da nije riječ samo o budućnosti Bliskog istoka i ratu protiv terorizma. Riječ je o tome kakvu ulogu Sjedinjene Države namjeravaju imati u 21. stoljeću.» Moramo se s tim složiti: doista, u igri je budućnost svjetske zajednice – riječ je o novim pravilima koja će njome upravljati, o tome kakav će biti novi svjetski poredak.
Dominantna je ideologija prisvojila tragediju od 11. rujna i iskoristila je radi nametanja svoje temeljne poruke: vrijeme je da se prestanete zafrkavati i da se izjasnite na kojoj ste strani – jeste li za ili protiv. Upravo toj napasti moramo odoljeti: u ovakvim trenutcima prividna jasnoća izbora i mistifikacija su posvemašnje. Više no ikad, intelektualci danas moraju biti distancirani. Jesmo li svjesni da se nalazimo usred «tihe revolucije», tijekom koje se mijenjaju nepisana pravila koja određuju najbazičniju međunarodnu logiku?
Opasnost s kojom Zapad očijuka u svom «ratu protiv terorizma» jasno je opazio G. K. Chesterton. Na posljednjim stranicama ultimativnog teksta katoličke propagande, Orthodoxy, on je razotkrio slijepu ulicu u koju zapadaju pseudorevolucionarni kritičari religije: iako polaze od razobličavanja religije kao represivne sile koja prijeti ljudskoj slobodi, u svojoj borbi protiv religije prisiljeni su odreći se same slobode, žrtvujući time upravo ono što su željeli braniti. Radikalni ateistički svijet u kome više nema religijske reference sivi je univerzum egalitarističkog terora. Danas isto to vrijedi i za one koje zagovaraju religiju: koliko je fanatičnih branitelja religije počelo sa žestokim napadima na sekularnu kulturu, a završilo napuštanjem same religije, budući da su izgubili bilo kakvo suvislo religiozno iskustvo?
A neće li, na potpuno isti način, liberalni borci protiv terorizma koji toliko revnosno ratuju s antidemokratskim fundamentalizmom na koncu odbaciti i samu slobodu i demokraciju? Oni, koji s toliko strasti dokazuju kako je nekršćanski fundamentalizam glavna prijetnja slobodi, spremni su ograničiti našu vlastitu slobodu, ovdje i sada, u navodno kršćanskim društvima. Ako su «teroristi» spremni razoriti ovaj svijet zbog ljubavi prema drugom svijetu, naši su borci protiv terorizma spremni razoriti svoj vlastiti demokratski svijet iz mržnje prema onom drugom, muslimanskom. Tako američki komentatori Jonathan Alter i Alan Derschowitz toliko vole ljudsko dostojanstvo da su spremni legalizirati mučenje – krajnji oblik degradacije ljudskog dostojanstva – kako bi branili to samo dostojanstvo.
Poučak s kolicima
Ne vrijedi li isto i za postmodernistički prezir prema velikim ideološkim razlozima, kao i za ideju kako bismo u našem postideološkom dobu, umjesto da pokušavamo promijeniti svijet, trebali rekonstruirati same sebe, upuštanjem u nove oblike (seksualne, duhovne, estetske) subjektivne prakse? Kad se suočimo s ovakvim argumentima, jednostavno se moramo prisjetiti jedne stare lekcije kritičke teorije: ako autentičnu intimnu sferu privatnosti pokušavamo očuvati od prodora «otuđene» javne sfere, gubi se upravo ta privatnost. Povući se u privatnost danas znači prihvatiti formule autentičnosti privatnog koje propagira suvremena kulturna industrija – od predavanja o duhovnom prosvjetljenju do body buildinga. Ultimativna istina o povlačenju u privatnost jesu javne ispovijesti intimnih tajni koje gledamo u TV emisijama. Jedini način da se borimo protiv privatnosti takve vrste i probijemo ograničenja «otuđenog» javnog života jest da pokušamo izumiti novi tip kolektiviteta.
Sjetite se stare priče o radniku na koga su sumnjali da krade. Svake bi večeri na izlazu iz tvornice čuvari pažljivo pregledavali kolica koja je gurao pred sobom, no ona su uvijek bila prazna. Na koncu su čuvari shvatili u čemu je riječ: ono što je radnik krao bila su – kolica. To je štos koji nam pokušavaju prodati oni koji danas tvrde - «Ali svijet je ipak bolji bez Saddama!», zaboravljajući pritom uzeti u obzir učinke te iste vojne intervencije protiv Saddama. Da, svijet je bolji bez Saddama – ali vojna okupacija Iraka i porast muslimanskog fundamentalizma kojeg je uzrokovala ta okupacija ne pridonose stvaranju boljeg svijeta. Tip koji je prvi shvatio priču o kolicima bio je superintelektualac.
(Objavljeno 2. veljače u Guardianu.)