utorak, 17.01.2006.
Nigdje na svijetu to nije istinitije …
|
Petak na subotu, 2.30h ujutro. Dobar tulum – super drustvo, dobra hrana, losa mjuza, mjesecina… Moja grupica istomisljenika je jednoglasno odlucila da je vrijeme da se polako krene doma. Vozimo se mracnim ulicicama predgradja. Nikog zivog osim nas i naseg Maruti Suzuki-ja, tu I tamo po koji rickshaw vozac ili zalutala krava prodju kraj nas. Tisina. Grad spava okupan mjesecinom (Bojana, jel bih mogla zbog ove divne fraze dobiti vishu ocjenu iz zadacnice?). Na velikom raskrscu skrecemo lijevo…hmmm “Zar nismo trebali skrenuti desno?” upitah. “Idemo pokupiti jednog frenda.” “ok” … Zaustavili smo se pred jednom kucom s par parkiranih skupocjenih no prasnjavih automobila. Mracna prikaza nam dolazi ususret. Pokusavam razaznati o kome je rijec, no ne uspijevam zbog neznanceve kapuljace. Po hodu kuzim da je musko. Lik nam pokazuje da ga slijedimo te ulazi u svoj auto. “Kuda idemo?” upitah pospanim glasom ne ocekujuci neki ozbiljan odgovor. “Idemo po ‘vrucu robu’. Ovaj nam je frajer moze nabaviti po super cijeni.” Od silne pospanosti mi se bas I ne da raspitivati o detaljima te ‘vruce robe’. Znam da me zezaju. Ma, sigurno idemo negdje na kavu ili chaj. No, nakon par predjenih kilometara moja je znatizelja pobijedila umor. “O cemu se radi?” “Ma, daj, kao da ne znas. Heheh hahaa” Kako glup odgovor, naravno da ne znam o cemu se radi. Odustajem od potrage za odgovorom koji bi me prosvijetlio informacijom kuda mi to uopce (i zasto) idemo. “Evo nas! Evo nas! Daj pozuri da ga ne izgubis! (auto ispred nas, op. a.)” Grad je pust. Parkiramo se kraj neke banke. Banke? Veliki upitnik iznad moje glave je I dalje na svom mjestu no sada je duplo veci no prije par minuta. Slijedim Grupicu. Krava ispred nas. Nesto tamno pada na pod. Krava ide dalje. A mozda je I bik. Ne vidim. Ali, hvala Bogu na mjesecini pa znam da moram zaobici tu tamnu masu. Neki pripadnici Grupice to nisu vidjeli pa su ugazili. Ah, tko im je kriv, zasto idu usred noci po mracnim ulicicama. Uporno slijedim Grupicu bez ikakvih pitanja. “Brze! Brze!” (upuceno meni) “No, dobro, idem brze) (naravno, nastavljam istim tempom pazeci da ne ugazim u nesto toplo I mekano). Iz mracne ulicice skrecemo udesno. Prizor me zbunjuje. Ne znam jeli od umora ili nespremnosti na ovako nesto ali ja stojim kao ukopana.Preda mnom ulicica osvijetljena kao za Novu godinu. Ducani puni ljudi. Ljudi? Zamor. Mojoj zbunjenosti nema kraja. Promatram ducane. Zahvaljujuci Bozanskoj providnosti koja mi je, eto, podarila kakvu-takvu inteligenciju, uocavam slicnostmedju tim ducanima. Cijela ulica prodaje istu robu samo su velicine pakiranja drukcije. Grupica ulazi u jedan ducancic. “Koliko cete?” pita prodavac.Clanovi Grupice se medjusobno pogledavaju. “Moramo prvo probati pa cemovidjeti dalje.” Rece jedan I ode s prodavacem u dvoriste iza ducana. Ostali promatraju robu ne skidavsi osmijeh s lica. Ustvrdjujem kako nikad u zivotu nisam vidjela toliku raznolikost. Pravi izbor. Objasnjavam ostalima kako se ja bas ne bavim time, ja sam streber, knjiski moljac. Clan se vraca iz dvorista s veeeelim osmijehom na licu I sjajem u ocima. “Super je! Daj nam 50 komada!” “Zeljka, koliko ces ti?” “Joj, ja…nemoj mene … ma, sta ce to meni?!” Paket od 10 malih komada mi se stvorio u ruci, unatoc mom gundjanju. Vracamo se do auta. Idemo doma. U autu si razmisljam o svemu sto se nocas zbivalo. Zanimljivo iskustvo. Odlucila sam to iskustvo podijeliti s vama. Fotkala sam ducancic u kojem smo bili.  Jeste li ikad vidjeli tako nesto??? Ma, zasigurno jeste … to je ZMAJ!!! Hehehheh Eto, meni nije bilo jasno zasto idemo u 2.30h u noci kupiti zmajeve. Razlog – u subotu je bio vazan festival a moja Grupica radi sve u zadnji cas kao I ostatak grada valjda (ulica je bila krcata ljudi svih sociodemografskih karakteristika). Dakle, subota – Festival Makkar Sankrant. Svi se tad ustaju ranije no inace I odmah izlaze na krovove svojih kuca (krovovi su im ravni, naravno) ili na ulice (oni koji nemaju kuce) I pustaju zmajeve. Prizor je prekrasan. Puno zmajeva u zraku. Smijesno mi je bilo vidjeti biznismene I ine “ozbiljne” striceke kako se trude koncem svog zmaja prerezati nit zmaja tamo nekih klinaca 4-5 kuca dalje. To je cjelodnevni dogadjaj. Sve je super, osim kad se poneka ptica zapetlja u konac zmaja. E, onda je gadno, jer ona prekine konac zmaja (osoba gubi I psuje joj sve po spisku a ptica se ne moze osloboditi konca. Mislim da joj je daljnja sudbina lako predvidljiva. Pokusala sam uslikat inebo ali su sve slike ispale lose – lagani vjetarje digao pijesak u zrak koji je pomijesan sa smogom dao dojam smedje magle na mojim fotkama. Sa subotom je poceo I jedan medjunardoni desetodnevni festival koji okuplja najbolje umjetnike (svih vrsta umjestnosti) Indije (I par iz ostatka svijeta) na jednom mjestu. Festival je krcat raznoraznim dogadjanjima. Odlucila sam u subotunakon popodnevnog promatranja zmajeva otici na jedan Kathak performance (za detalje o kathaku vidi box na desno) u jednu tvdjavu. Bilo je prekrasno – cijeli ambijent, ples I muzika (kombinacija tradicionalnog I suvremenog plesa, hindske I islamske muzike).  Zeljela bih da mogu docarati ugodjaj, bilo je, jednom rijecju – carobno. Bilo je jos par nastupa na drugim lokacijama. Tu je i fotka jednog tradicionalnog plesa iz ove pokrajine – Rajasthan.  Zbog cjelodnevnih subotnjih aktivnosti, nedjelju sam provela u vrtu suncajuci se I citajuci prekrasnu knjigu – Shantaram (autor: Gregory David Roberts). Ako ikako mozete, procitajte ju. Izvrsna je. Autorov stil je jednostavan ali istovremeno jako dubok. Radnja (autobiografija) – Autralac bjezi iz autralskog zatvora u Indiju (Mumbai), tamo stjecajem okolnosti radi za mafiju ali I pomaze ljudima u slumu (to su one potleusice sklepane od metala I cerade) I tamo zavrsi u zatvoru gdje je 3 puta zapocinjao s pisanjem ove knjige I svaki put bi je cuvari unistili. Nekako je uspio kasnije dio po dio prokijumcariti I poslati svojoj zeni. Vrati se u Australiju, odsluzio kaznu do kraja, vratio se u Mumbai, pomaze u otvaranju bolnice za najsiromasnije itd. Pocetak knjige je fascinantan (sorry sto je na engleskom, ne bih htjela unistiti duh prijevodom): “It took me a long time and most of the world to learn what I know about love and fateand the choices we make, but the heart of it came to me in an instant, while I was chained to a wall and being tortured. I realised somehow, through the screaming in my mind, that even in that shackled bloody helplessness, I was still free: free to hate the men who were torturing me, or to forgive them. It doesn’t sound like much, I know. But in the flinch and bite of the chain when it’s all you’ve got, that freedom is a universe of possibility. And the choice you make, between hating and forgiving, can become the story of your life. In my case, it’s a long story, and a crowded one. I was a revolutionary who lost his ideals in heroin, a philosopher who lost his integrity in crime, and a poet who lost his soul in a maximum-security prison.” Snazno, zar ne? Sad sam se toliko raspisala da sam mirna za sljedci mjesec, ako ne i dva. Za kraj, da…kraj … kratka misao iz iste knjige: “Jednostavna i zadivljujuca istina o Indiji i Indijcima je da kad odes tamo, i kad se nagadjas (poslujes) s njima (engl. deal with them, ne znam kako tocno prevesti), tvoje srce te uvijek vodi mudrije nego tvoja glava. Nigdje na svijetu to nije istinitije.” |
