jabuka je svemu kriva
12.04.2008., subota
passion
|
jutro.. tesko jutro. ustajem i vucem se kroz hodnike. na stolu case dvje na pola ispijene. crvena boja u njima budi me,,, pogled k podu otima se. stvari razbacane gledaju me. gdje si sad? jel mi vazno? nocas si me uzimao snazno. usnama me vodio.. rukama krotio ..snove u javu pretocio. lijepo je bilo no to je sve, kad mi zatrebas javim se miris "code" i sjecanje vratit ce te. zelim kritiku nova u ovome volim da me nauce od ljutnje nema nista tvoj grad koracam ulicama grada tvog trazim ti lice u gomili toj 12.00h osjecam nemoc sto cu sad tu sam ti blizu daj mi znak 12.40h venama kola uzavrela krv fikcija u glavi vidi te svud 17.40h spusta se noc ja moram poc zvijezde sjaje osmijeh moj 21.50h skromnost vrlina pak sretna ko dijete disali smo isti zrak 23.30h light words kisa vrijeme zna etna se ugasila ponovo je malo janje na oblaku naslo zdanje x oci moje zelenijeg se ne boje usne lijepe tresnje bijesne lice njezno svila bjezno korak lak ko nebeski zrak im so confused., dok se ne snadjem. kako to izgleda? rajna teske sine vlak gazi mi sami godisnji dani zelis sada da me hranis rijeka rajna slatka tajna devet mjeseci nosim je ime njeno nosic ce ljubav malena rodila se prkosna snagu rijeci otela meni se nasmijesila dorian sneno popodne omiljeno je naslov knjige zovem te imena razna bila su nam strasna dorian gray bit ce ok glavu spustas na trbuh moj osluskujes okret to je on zlocest, a lijep to je znak kriv je wilde sto citah tad ENES KISEVIC i nista te kao ne boli dan je kao suncan. ti si kao veseo. prolazis, kao ne vide te. svima je kao lijepo. svima je kao dobro. svima je kao ludo. i ti si kao sretan. zivi se kao u miru. ptice su kao slobodne. buducnost kao na dlanu. savjest je kao cista. i sunce je kao jasno. o, srce, kao pjevaj. svi se kao brinu o svima. svatko je prijatelj kao. svima je kao stalo do tebe, i do svijeta. i dan kao ode. i ti se kao smijesis! i nista te kao ne boli. vratio se Enes! |
- 13:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Travanj 2012 (1) Prosinac 2011 (3) Listopad 2011 (7) Siječanj 2010 (1) Studeni 2009 (5) Listopad 2009 (7) Kolovoz 2009 (1) Lipanj 2009 (1) Svibanj 2009 (5) Travanj 2009 (6) Ožujak 2009 (17) Veljača 2009 (10) Siječanj 2009 (9) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (6) Svibanj 2008 (18) Travanj 2008 (51) Ožujak 2008 (15) Veljača 2008 (5) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (6) Studeni 2007 (9) Listopad 2007 (13) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 ..I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...I zaplakaćeš, istog časa... I najzad shvatiti kako sam te voleo... Provincijalka Rekli su mi da je došla iz provincije, strpavši u kofer snove i ambicije. drug je studirao sa njom, pa smo se najzad sreli ona i ja. shvatih: bože, ovo je sazvezdje za nju provincija... Srce stade kao dete da se otima, tražili smo se po prethodnim životima. ostavih iza sebe svet, zablude, promašaje koji tište... prosto, lako, ko neko beznačajno pristanište... i da mi je da se još samo jednom zaljubim, opet bih uzeo kostim večnog dečaka. i opet bih smislio kako da prodangubim dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka... Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih, usamljeni galeb iznad mora osrednjih. reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla... sami, svoji, izbeglice iz besmisla... i da mi je da se još samo jednom zaljubim, opet bih gledao niz kej kao niz prugu. i opet bih znao da se u oblak zadubim, i čekao bi samo nju, nijednu drugu... (napiši mi pesmu, mazila se, i nisam znao da li ću uspeti. reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao raznobojni staklići kaleidoskopa, i uvek mi je druga slika pred očima kad protresem misli... ali, postoje u nama neke nepredvidive dubine, postoje u nama neke stvari, neprevodive u reči,.. ne znam... napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem... a onda, odjednom, raspored mladeža na njenim ledjima mi je, kao tajna mapa, otkrio u koje zvezde treba da se zagledam... i tako... eto ti pesme, ludo jedna...) balasevic Ringišpil curi od jutros, od cetiri-pet, rešilo nebo da potopi svet? nad gradom danima vise iste kulise... poliva kiša, al to joj je zanat... ma, sve mi je ravno ko severni banat, manje-više...i sa kišom i bez kiše... vreme se vuče ko teretni voz, gde li večeras da pomolim nos? klasika:konobar! un caffe macchiato! prolazi vreme, al to mu je manir... ma, sve je to plitko ko plekani tanjir, izes sliku...nigde jedra na vidiku... o, daj, okreni taj ringišpil u mojoj glavi, to ne zna niko-samo ti, bez tebe drveni konjići tužno stoje... dodji! iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni, i dodaj svetu malo boje... čudo moje... veče se klati ko prezreli klip, teška vremena, a ja težak tip, pa gravitacija začas uzima svoje... slab sam ja igrač za subotnje gužve, al shvatam pomalo te pokretne spužve- neko pijan lakše život odrobija... o daj, okreni taj ringišpil u mojoj glavi, to ne zna niko-samo ti... bez tebe drveni konjići tužno stoje... dođi! iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni, i dodaj svetu malo boje... čudo moje... sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla... javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla... nekad si me čudila, danas bi mi tako legla... dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla... balasevic BY DIJETE U MENI ...jer godine više.. ne predstavljaju vrijeme, ... osjećam drhtaj duše i u svojoj nužnosti dišem.  svatko od nas odrastao je u vrlo specificnim uvjetima. jedinstvena mama i jedinstven tata stvorili su jedinstveno dijete. no ipak, uz svu nasu unikatnost, u tajnim hodnicima nase psihe, u slozenim uzorcima naseg emotivnog funkcioniranja postoje obrasci, uloge, maske koje su kod mnogih slicne. ti lazni slojevi indentiteta odrzavaju nas na povrsini stvarnosti, u automatizmu svakodnevnice i u tipovima odnosa koji se ponavljaju i cine da se osjecamo kao da se, usprkos izmjeni likova, u filmu zvanom zivot vrti stalno ista prica. sensa 
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||