Izvan Sustava

nedjelja, 20.07.2008.

Smak svijeta

Jutarnji od prije 13 dana (7.7.2008.) govori o smaku svijeta koji će se navodno dogoditi 21.12.2012. Članak nudi podosta zanimljivih činjenica što se tiče različitih proročanstava o kraju svijeta, no završava bez ikakvog zaključka, samo s nekom notom o tome kako je zanimljivo da se 21.12.2012. poklapa s poravnanjem Sunca s galaktičkim ekvatorom. To bi bilo jako zanimljivo, da je točno. Poravnanje Sunca s galaktičkim ekvatorom se dogodilo već 1997. O tome možete čitati ovdje, i ovime dodajem još jedno zrnce dokaza u kutiju s ostalih bezbroj stvari koje opovrgavaju tvrdnju da astronomski događaji imaju nekakav utjecaj na događaje na Zemlji, poglavito na ponašanje ljudi.
A kad već govorim o zrncima dokaza, onda da prenesem priču i na smakove svijetova. Da, govorim u množini, jer predviđanja govore da bi se smak svijeta trebao dogoditi svake godine barem jednom. Predviđanja manjih katastrofa bilo je mnogo više. Takvih se trebalo dogoditi i do nekoliko na godinu. O njima čitajte ovdje i ovdje. Samo Jutarnji navodi više godina i datuma nego sam mislio da ih je bilo predviđenih za kraj svijeta. Prema dotičnom članku, smak svijeta trebao se dogoditi (prema predviđanjima koja navodi) nekih 6 do 7 puta od mog rođenja (neda mi se brojati).
Ali ne bih se začudio kad bih uspio samo za 2000. iskopati više predviđanja o kraju svijeta od toga. Koliko vidim s različitih izvora, 2000. godina bila je najpopularnija godina za predviđanje smaka svijeta. A svijet je preživio i nju.
Predviđanja o kraju svijeta nikad se nisu obistinila, a mislim da se i nikad neće, izuzev onog koje govori o smrti Sunca i eventualno o padu nekakvog asteroida ako se nećemo moći obraniti od njega. No, do smrti Sunca preostalo je još nekoliko milijuna godina, do kojeg će trenutka ljudska rasa, ili štogod bilo ono u što će ljudska rasa evoluirati, za sebe držati nekoliko (desetaka, stotina, tisuća?) svijetova, pa će gubitak jednog biti praktički neznatan, bez obzira i na to što nam je bio prvi. Čak mislim da nam ni ledena doba nisu neka osobita prijetnja. Gubitaka će vjerojatno biti kada i ako se dogode, ali mislim da je pretjerano pričati o kraju svijeta.
No, ljudi to baš vole, i Jutarnji u članku pokušava odgonetnuti zašto. Kaže slijedeće:

Mnogi stanovnici suvremenog svijeta misle da srljamo u ekološku katastrofu koju smo najvećim dijelom izazvali sami. Kad se tome doda nesnalaženje u modernom društvu, gdje je sve više nesigurnosti i nasilja i gdje se tradicionalne vrijednosti gube, nije čudo da ljudi imaju osjećaj da nam je više nego ikad potrebna mudrost drevnih naroda i religija kako bismo ponovno uspostavili ravnotežu.

Kad pročitam neku ovakvu bljezgariju ne mogu a da ne kolutam očima dok mi se ne zavrti u glavi. Kao prvo, priče o ekološkim katastrofama su debelo prenapuhane. Samo su dvije prave prijetnje Zemlji kao ekološkom sustavu, i od toga je jedna već otklonjena. Ta koja je otklonjena je stanjivanje ozonskog omotača, što se riješilo zabranom proizvoda na bazi freona. Ova druga je porast temperature zbog emisije stakleničkih plinova. Međutim, prema podacima koje su znanstvenici dobili iz ledenjaka, u povijesti su se doba visokih temperatura i koncentracija ugljičnog dioksida konstantno izmjenjivala. Ovdje možete vidjeti podatke unatrag 400000 godina kako su se očitali iz ledenjaka, gdje se ciklusi jasno vide, i vidi se i to da smo trenutno u još jednom takvom ciklusu povišenih koncentracija CO2 i viših temperatura. Direktno mjereni porast u posljednjih 50-ak godina može se vidjeti ovdje.
Drugo, neka mi netko objasni kako tradicionalne vrijednosti, "mudrosti" drevnih naroda (ne zaboravimo da su Maje u svojim obredima žrtvovali ljude ... da, vrlo "mudro") i njihove religije, mogu rješiti problem nesnalaženja u modernom društvu? Rješenje je upravo suprotno - pronalaženje novih vrijednosti i odbacivanje (arhiviranje?) starih! Stare vrijednosti (i tu mislim samo na one stvari koje su zaista bile vrijednosti) poput proizvodnje domaćeg sira, vođenje krava na ispašu, i slično, danas predstavljaju sve veći gubitak vremena. Puno više se može dobiti prelaskom na veću proizvodnju, plasiranjem proizvoda na tržište, itd. To su vrijednosti koje trebamo, a ne nekakvi religijski obredi i glupavo, tvrdoglavo držanje za propale običaje.
Na kraju, kakvu bismo to trebali ravnotežu uspostaviti? Ravnotežu između čega i čega? Između novog i starog? Jedina ravnoteža koju ja vidim u tom smislu jest: koristiti novo, a staro staviti u muzej. Između modernog i tradicionalnog načina života? Jedini način na koji se tradicija može poštivati jest da se na njoj grade nove metode, a ne da se prakticira silom i uzalud. Članak iz Jutarnjeg ne precizira o kakvoj se ravnoteži radi.
No najveća glupost u članku jeste ovo:
[...] apokalipsa može biti privlačna jer obećava spas skupini odabranih, a svijetu donosi iskupljenje u kataklizmičkom pročišćenju.
"Utopijski je san velik dio zapadnjačke tradicije, ali zlo se mora svladati i grešnici moraju biti uništeni da bi nastupila nova era", tumači [Paul S.] Boyer.

Pa da, svakako najblistaviji stav prema kraju svijeta jest da će se s lica Zemlje zbrisati zlo, što pak drugim riječima znači (kao da se vrtimo u nekom krugu) da su ljudi to zlo (sjeća li se još netko istočnoga grijeha?). Dakle, kad se dođe do dna cijele priče, tamo se pronalazi vjerovanje da su ljudi po prirodi zli koje leži tamo kao neka mala zvjerka. Ne zaboravite to slijedeći put kada čujete neku apokaliptičnu tvrdnju; ali ne zaboravite ni to da ste i Vi ljudsko biće.
Mnogo je lakše vjerovati da će to zlo u nama pomesti nekakav apokaliptični događaj u bliskoj ili dalekoj budućnosti. Lakše je zato što ljude to lišava odgovornosti da se trude da budu bolji. Zašto ulagati taj trud, kad će se prije ili poslije dogoditi nešto što će to učiniti mjesto mene? Kada vjeruju u apokalipsu, ljudi zapravo priznaju da ne žele, ili su nesposobni biti boljim čovjekom nego što jesu.

20.07.2008. u 08:13 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 02.07.2008.

Kasno predstavljanje

Neki dan je bio jedan naslov u novinama za kojeg sam smatrao da bi ga bilo odlično komentirati na blogu. Međutim, kad sam krenuo pisati post, novine su netragom nestale. It's a conspiracy I tell you!
No ne bih sad htio ovo pretvoriti u post u kojem se jadam i ispričavam samom sebi što ne pišem redovito, nego ću predstaviti malo blog i odgovoriti na pitanje koje mi je bilo postavljeno u komentarima. Dovoljno je za sada reći da do subote ovog tjedna vjerojatno neće biti novog posta.
Pita vlasnik bloga Vrata percepcije 2:

ej a šta je s onim ak imaš više tv-a. to je isto nešto zbrljano zar ne? nisam u tim vodama pa mi možeš objasnit.

Potrebno je samo malo pročitati Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji. Članak 53., Stavak 5. tog zakona kaže:
(5) Kućanstva koja u vlasništvu imaju dva ili više radijskih i televizijskih prijamnika plaćaju mjesečnu pristojbu utvrđenu u stavku 4. ovoga članka kao da imaju jedan radijski ili televizijski prijamnik.

Prema stavku 4., veličina pristojbe je 1,5% prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u RH, a to se računa na temelju statističkih podataka iz prethodne godine. Dakle, koliko god imaš TV prijamnika, plaćaš isto.
Još jedna napomena istom komentatoru, samo na drugom postu, vezano uz spot za Gay Pride. Kaže:
ja mislim da im je video ok jer ordažava stvarnost.

U tome i jest problem. Stvarnost je danas da se na osobe alternativnih spolnih opredjeljenja gleda s gađenjem i mržnjom. Ako je cilj ostvariti suprotno, zašto onda prikazivati nasilje? Ljude ne treba šokirati stvarnošću da bi ih se potaknulo na razmišljanje ili akciju. Ljude treba zapanjiti mogućnostima koje su poželjne. Zašto poticati razmišljanje tipa "pa to je užasno" (nasilje), umjesto onog tipa "hej, pa to i nije toliko loše" (dvojica zaljubljenih muškaraca) ili čak "hej, pa to je prekrasno, pitam se zašto toga još nema".
Ima više pisaca koji pišu o homoseksualnoj ljubavi, neki više, neki manje dobro. No svima, ili gotovo svima (svima koje sam ja čitao), glavni junak romana bude ili prebijen ili oboli od side ili nešto slično. Zašto? Zašto prikazati stvarnost u umjetničkom djelu, kada to ionako već prikazuju novine? Zašto ne prikazati stvari onakvima kakve bi mogle i trebale biti? To je jedini način da se ljude potakne na drukčije razmišljanje. Sadašnje razmišljanje je takvo gdje mnogi ljudi koji u osnovi ne mrze homoseksualce ili biseksualce razmišljaju "baš mi je žao tih ljudi, jer će na kraju završiti sa sidom ili pretučeni u nekom jarku", ili "zašto si ti ljudi to rade i riskiraju sidu ili da budu prebijeni na mrtvo ime". To je vrlo negativan način razmišljanja. Način razmišljanja koji je zapravo potreban je pozitivan; proaktivan. Simpatizeri, pa čak i sami pripadnici LGBT zajednice trebali bi početi razmišljati u terminima "pa to je prekrasno, treba naći načina da ih se zaštiti od side, ili od nasilnika".
Često još vidim i komentare tipa: "Zadržite vašu spolnu orijentaciju za sebe jer se nas ostalih ne tiče. Mi ostali svoje spolne avanture držimo za sebe unutar spavaće sobe." Ili gdje već. Međutim, u cijeloj priči uopće se ne radi o seksu, nego o ljubavi i zaljubljenosti. Kad hodam gradom, nerjetko viđam mlade parove kako iskazuju tu ljubav poljupcem. Radi se, naravno, o heteroseksualnim parovima. Danas, homoseksualni par ne može ni sanjati na sličan način iskazivati ljubav. Eto, reklo je i vijeće koje je cenzuriralo Queerov spot: "Hrvatska javnost nije spremna". Možda je to i istina, no jedini način da ih se spremi za to jest da ih se tome izloži. Ljudi neće početi prihvaćati gay parove zbog božanske intervencije.
A koji bolji način da ih se izloži tome nego kroz umjetnost (onakvu kakva bi mogla i trebala biti), kroz spotove, na kraju krajeva i kroz Gay Pride? (O kvaliteti našeg Pride-a neću pričati, no osnovna ideja je tu.)

Bilo je još pitanje jesam li ja neki borac ili šta. Moglo bi se reći da jesam, no ja obično borce djelim u dvije skupine: "borci protiv nečeg" i "borci za nešto". Za sebe smatram da sam borac za nešto. Gledajući površinski, razlike nema. Svatko tko se bori protiv nečeg, može se reći da se bori za ono suprotno. Tako borci protiv nasilja nad životinjama mogu reći da su zapravo borci za prava životinja. S druge strane, borci za ljudska prava mogu se između ostaloga nazvati i borcima protiv ropstva. I tako dalje. Međutim, razlika je ponešto suptilna.
Borcima protiv nečeg smatram ljude koji su možda i aktivisti, možda govore, možda pišu, a možda samo pomažu neku svrhu, međutim, vidi se da njihovi stavovi nisu razumno utemeljeni nego se radi o hirovima, osjećajima ili rezultatima utjecaja okoline. Borci za nešto rade iste stvari, samo što su njihovi stavovi utemeljeni. Ja nastojim utemeljiti svoje stavove na činjenicama i dokazima. Ponekad vjerojatno ne uspijem napraviti najbolji posao, ali na greškama se uči i ako već koju napravim, onda već i nastojim naučiti sve što se može.
Za što se to borim? Konkretna pitanja mogu nabrajati do besvjesti i još ne završiti, no na apstraktnoj razini ako govorim o metafizičkim pitanjima onda se okrećem objektivnoj stvarnosti, epistemološkim razumu, zatim zagovaram etiku sebičnosti i politiku (Laissez-Faire) kapitalizma.

Evo post se već prilično oduljio. Nisam planirao toliko razglabati danas, ali eto. Čitamo se u budućnosti.

02.07.2008. u 09:58 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled na današnje društvo s nove perspektive. Komentari aktualnih događaja i prijedlozi rješenja. Što smo dobili najnovijim promjenama, a što izgubili?

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr