KO JE TU ZAKINUT
srijeda, 29.07.2009.
PTSP
Pravi partizan ili ustaša ne može imati dijagnozu PTSP -a. Jer je star. Tako je to kod nas. Prošao im je rok za prijavu bolesti. Takav stari ratnik može imati samo neku staračku bolest, a neko ludilo iz rata nije na popisu staračkih bolešćurina. Iako ima staraca koji noću iskaču iz kreveta i misle da su opet u ratu. To je slučaj oca pok. Vladimira Bebića, poznatog "Bombardera s Kvarnera". Taj je stari odavno prevalio osamdesetu i zadržao "borbeni duh". Zašto se njemu teško prilagoditi? Gerilske akcije, Sutjeska, Neretva,.... Prošao je teške borbe nakon kojih se ipak može biti dobar čovjek, ali ne može se više biti i ubrojiv. Čovjek izdrži što čelik ne može, a onda izgubi dio ljudskosti. Zbog boli i straha postajemo ranjivi i štitimo se na razne načine. Npr. obuzima nas "pravedna mržnja" prema neprijateljima. Gubimo objektivnost i postajemo isključivi, netolerantni, zli. To može učiniti npr. strah s ratišta. Mnogi logori za mučenje zatvorenika i jesu napravljeni s ciljem da mučenjem unište ljudskost. Mnogi Vukovarci i ostali prošli su i teške borbe i zatim takve logore. Nešto slično bilo je namijenjeno srpskim zarobljenicima u Lori. I opet, čuvarima u Lori inspiraciju su dali srpski čuvari zatvora za zarobljene civile i hrvatske vojnike u Kninu. To u Kninu je bila prava poezija od logora, pjesmica o kojoj nitko ne pjeva u javnosti. Za razliku od slučaja Lora. Upoznao sam jednog gardistu koji je prošao torturu kninskog zatvora. Svaki dan imao je glavobolju. Kuća mu je srušena, a jedan brat mu je ostao bez noge u ratu. Taj je stvarno imao sve preduvjete da psihički oboli i zamrzi Srbe i svakoga tko mu brani da ih mrzi. Imamo nove PTSP - ovce, ali sjetimo se i dugo samozatajnih staraca s Bleiburga, ili nešto mlađih žitelja logora Golog Otoka... Kakva im je budućnost? Ne vole se "hvaliti" onim što su doživjeli. Malo tko ih razumije. Vukovarcima je dodatni stres došao od spoznaje da su nakon rata, gubitaka i batinanja, dobili državu koja se ne brine za njih, nego ih perverzno pokazuje kao žrtvu. I Haaške tužitelje koji ih ne vide.
Što je PTSP? To je kratica za stresni poremećaj koji je nastao nakon traume, a stručnjaci ga zovu i "post traumatski stresni poremećaj". Poznato? Ma da, ali to je u duhu engleskog jezika jer je to prilagodba s engleskog jezika, gdje se ista stvar zove PTSD (post traumatic stress disorder). Hrvatska kratica PTSP se izgovara na hrvatskom pravilno kao pe-te-es-pe, a ne kako svi govore pi-ti-es-pi. Slično bi bilo da se stranka SDP naziva es-di-pi. A HDZ eič-di-zed. Eto mnogi koji imaju PTSP ili se njime bave i ne znaju to izgovoriti kako treba. Zaista nevjerojatno, ali toliko o "stručnjacima" i problematici. Dosta gramatike.
Američki stručnjaci tvrde da se PTSP može prenositi generacijama. Što oni znaju! Eto, kod nas prema zakonu to ne može. Nemaju ga starci iz 2. svjetskog rata ni oni nastradali kasnije iz komunističkog perioda. Nemaju ga ni mnogi sudionici teških prometnih nezgoda. Tako su odredili neki drugovi i neka gospoda. A okruženi smo bolesnicima i luđacima. Izgleda mi da se PTSP može prenositi i stoljećima. Alternativa je shvatiti i oprostiti sebi i drugome. Osloboditi se. Pustiti neka to voda odnese. Neka voda sve opere, odnese. Neka bude mir u duši.
Mnoge Srbe još muči davna bitka na Marici, a žrtve Jasenovca i plakanje nad Jasenovcem im je svježije i od Oluje. To je primjer planski pothranjivane traume. Njih iskreno boli i oni plaču za svojim žrtvama i mrze nas. Iako su u tom svjetskom ratu i poraću ne bolje prošli Hrvati koji su se međusobno nemilosrdno poubijali. Čast srpskim žrtvama, ali srpski učenjaci na popis ovih žrtava trpaju sve jugoslavenske žrtve fašizma iz nekog zajedničkog popisa civilnih žrtava bivše države. Svatko tko tvrdi da je brojka manja od kojega milijuna, ili barem 700.000 ljudi njima je zločinac. Objavljeno je par članaka o tome kako oni pretjeruju u brojkama i kako na jedan popis ubijenih u Jasenovcu stavljaju i civile koju su nastradali bilo gdje. Zanimalo me je li to tako i ima li na tome popisu i neko meni poznato ime. Tamo sam zaista pronašao mog pradjeda i druge seljane koje su, zamislite, zaklali četnici i to pred kućom, a ne ubile ustaše u Jasenovcu. Pogledajte www.jasenovac.org. možda nađete i vi nekoga svoga tko je ubijen daleko od Jasenovca. Nemojte im pisati da to isprave, jer ovi nemaju srama. Jer ako oni onda i isprave taj podatak, ostave sve ostale i zadrže gomilu drugih laži. Ovako se bar vidi kakvi su im argumenti. A Jasenovac je dovoljno grozan i bez povećanja broja ubijenih. I Jasenovac ima svoje posebne podatke (Memorijalni centar Jasenovac ima web stranicu) i istraživanja još nisu završena.
I neki od nas Hrvata još žale izgubljene stvari poput bitke na Krbavskom polju, pada Bosne ili tvrdog grada Klisa u ruke Turaka. Zbog pogubljenja Zrinskih i Frankopana, ubojstva Stjepana Radića. Stradanja bezimenih i manje poznatih. Gubitka Srijema i Boke. Bleiburga. Stare Gradiške i Jasenovca. Golog Otoka. Iako smo daleko od srpske histerije, i mi smo, sve u svemu bolesna nacija, koja živi u bolesnoj regiji od stranaca nazvanoj Balkan i na tom velikom psihijatrijskom odjelu ima nas svakakvih.
Osim ovakvog malog, domoljubnog, dobio sam i svoj konkretni, mali, osobni i novi moderni PTSP, kojega eto priznaje medicina. I nisam zato posjetio psihijatra. Isplakao se, odslinio, odmolio, otrpio, pričao ljudima, sve rekao i ušutio.
I opet tu i tamo mi dođe da kažem. A nema se tu što reći. Bio sam prekratko u odori da se mogu smatrati nekim braniteljem. Dalo mi je odličje, jedno vrijeme naknadu za sudjelovanje u ratu (bio sam student), kasnije sam dobio i nešto dionica (vrijednost do sto kuna) i to je to. Zbunjujuće. Drugi su poginuli, treći išli u mirovinu... Četvrti nastavili normalan život, koliko je moguće... Doživio sam neke gadne stvari. Okusio sam rat. Za to je dosta jedan dan. Jedan dan rata. Valjda mi je najgore prošlo, a ostalo je eto, nešto emocija. Tu i tamo se rasplačem kad vidim da klinci nose hrvatske kockice i pjevaju našu himnu. Od sreće i tuge zašto tako nije moglo biti odmah i to bez rata i bez patnje. Bez stoljetne patnje. Bez srpske agresije. Bez hrvatske lopovske pretvorbe. Više me ne prolaze trnci na pjevanje ili glazbu hrvatske himne, kao nekada, samo vidim u djeci nedosanjanu budućnost koju smo priželjkivali i nismo dočekali. "U boj, u boj za narod svoj!" Ma jebeš boj. Rat je završio, srećom. "Mi Hrvati!" I mi Govna, djeco moja, kako kad... I mi Hrvati! To sve bilo je ne tako davno, a već ima sto teorija o ratu. Neki kažu da ga nije ni bilo... Kako kome. Neka ničija djeca nikada ne vide rata.
Žarko Domljan (tada predsjednik Sabora) je rekao da hrvatski vojnici taj PTSP ne mogu imati, jer da nismo mi kao Ameri u Vijetnamu koji se bore za tuđe. "Mi se borimo za svoje i imamo visok moral." Točno Žare, ali život je život, strah je strah. Snovi i razočaranja... I gadni snovi u snu. I java koja ti kaže da možda nisi tu gdje vidiš da jesi. Možda si ipak na ratištu... U minskom polju, a ne u gradskom parku. Možda jednom napravim nešto za mlade. Želim napisati filmski scenarij, samo nemam vremena sada učiti kako se to radi. To bi bio antiratni film. Eto, taj Domljan je bio jedan od viđenijih ljudi u državi i tako je on mislio da nekome diže moral pričanjem gluposti.
Zašto smo se borili onda i zašto se više ne borimo kao nekada da stvorimo ono za što smo se u ratu borili? Slobodni smo, ali se više ne borimo. Jer nema pravog vođe. Jednostavno. Kakav god da je bio, Tuđman je bio organizator. I bio je karizmatičan. I dovoljno lud da oko sebe okupi ekstremne ljevičare i desničare. A bili smo i pritisnuti akcijama s druge strane. Kroz moje selo prošli su srpski mitingaši s podignuta tri prsta i zastavama i to je bilo to. Išlo se u rat da nas ne jebu u mozak četnici i jugokomunisti. Ovi prvi su nam usput, radili i o glavi. Barikade, premlaćivanja, naoružavanje srpskih civila, provokacije, razbojništva, palež, ubojstva, akcije JNA i stvarni rat. Imate jebeni rat, uspjeli ste. A Bosanci su gledali na Yutelu kako smo mi jedni i drugi nasjeli raspamećeni propagandom i oni su rat dočekali uglavnom svjesni našeg ludila i nespremni ko mile majke. Pa su nastradali i oni. Jer su muslimani. I jer drže vrijedni teritorij. Jer su živi.
Što smo mi Hrvati u Hrvatskoj očekivali dobiti umjesto jednoumlja i ropstva pod Miloševićevom Jugoslavijom? Slobodnu, samostalnu, pravednu (reda i posla za sve), demokratsku (opet pravednu), pametnu (bez jednoumlja), modernu (bolju za sve stanovnike) Domovinu. Da se njome ponosimo. A Srbi ako baš vole našu zemlju, neka dođu kao turisti i budu normalni kao i drugi gosti. A ne da nam čine većinu vojske i policije. Da, ali oni žele biti gospodari i vladati zemljama "nepostojećih naroda". I ako se za tu ideju moralo i poginuti... A što je to poginuti? Pa nećemo valjda pustiti da nas drže u grču i strahu još 70 godina? Eh, sada više ne znam kako bih postupio. Jer sam naučio cijeniti život više od imovine. Više od zavičaja. Više od svoje voljene Domovine. Čak i život zločinca sa suprotne strane fronte vrijedi neizmjerno. To me naučio tek rat, to sam odjednom osjetio i shvatio.
Nismo bili ustaše kako oni kažu, ali dok bi nam to rekli, uokolo su njihovi mitingaši krstarili po Hrvatskoj sa srpskim zastavama, "moštima cara Lazara", koji je zapravo bio knez i tko ga šljivi uostalom što je bio? Što to oni nama spremaju? Zar zaista njihovu Zapadnu Srbiju? Zar opet taj cilj iz 18. ili 19. stoljeća??? Rekli su da smo svi mi ustaše (i pok. Račanu!) pa nas tako ocrnili u startu, a nama je ostalo braniti se pred užasnim optužbama. A oni će nas gaziti. Ako nas vi zovete tako, mi smo onda samo za vas ustaše i to ustaše do neba. Ma koje ustaše. Mi smo povampirene turbo ustaše, crnokošuljaši. Rođeni da vas ubijamo. A razlog da ti tepaju da si ustaša, tj. "kasapin" i zločinac je taj što te onda imaju pravo hladno smaknuti. Dobro, opet priznajemo svima takvima da smo ustaše, za dom spremni i u pičku materinu odosmo nespremni... U nekakav suludi rat koji je odnio toliko vremena, života, sreće i nade. To je razdoblje prošlo, ali nakon rata nađoše se neki naši jezični čistunci, moderni tzv. antifašisti, koji se bore za Hrvatsku tako da pronalaze moderne, šminkerske ustaše. A ima i takvih ustaša. Ta novokomponirana ustaška mladež pojavila se odnekud, ispuzali su zajedno s turbo narodnjacima. Javili su se još u ratu i nakon rata, valjda iz prkosa prema starijima. Jer slušati srpske narodnjake i biti ustaša nije baš logična kombinacija. Nek je ludo i nek se praši! Dođe glupi mulac i raspali narodnjake usred rata, usred sela na rubu ratne zone. Izaziva golobradi mali seronja. I tako je to počelo. Kasnije su se oslobodili i svi ostali koji vole narodnjake. Često je slučaj da isti koji nose ustaška obilježja slušaju i turbo folk. Dobili smo šminkerske ustaše i šminkerske narodnjake. Ne poštujem baš Mesića, ali maskembal nekih "ustaških" šminkera na Thompsonovim koncertima je zaista idiotizam. Još je ok bilo biti "ustaša" u ratu, iz štosa i da se zajebaje neprijatelje, ali sada je to već postao glupi maskembal. Mesiću svaka čast na usporedbi. On ujedno ljuti i uveseljava svoj raspamećeni narod.
Ima nas još Hrvata koji smo za slobodnu Hrvatsku bez ikakve ideologije. Bez zločina, bez diskriminacije, bez prisile. Poštujem svakoga branitelja, jer znam kako je to kad ti jedan suborac, makar primitivac i idiot spašava život, a s takvim u civilstvu ne bi hodao ni istom stranom ulice. Jer je problematičan tip s kojim je svaka komunikacija mučna. A tik do tebe neki intelektualac i uz to samozvani antifašist pametuje o tome da to nije njegov rat. I nikakve koristi od takvoga dok ti neprijatelj radi o glavi i još kaže da si ustaša. I onda nakon rata loviš suborca, iako se žrtvovao i usput napravio koji zločin. Ok, neka odgovara za zločine. Ne opravdavam ih, ali spasili su i vaš život. I krezubi Thompson i njegova ekipa. I mnogi drugi. Pošteni Srbi, makar bili kuhari s druge strane linije nisu ubijali civile. Ma, nisu niti pucali, ali su hranili one koji ubijaju civile i vojnike. Makar su mnogi građani Srbije pasivno ostali doma i uredno plaćali porez Miloševiću, oni ne mogu biti za mene bolji od nekog prolupalog branitelja, ako je pravi branitelj, a ne suludi ubojica, zločinac i manijak. Uz to, kuhari su se još i odazvali ratovati. Iako, ni Srbi nisu imali izbora, jednostavno, takve su vođe imali... Opet smo došli na temu važnosti vođenja. Tko nas sada vodi i geje? Ako nam je dobra Lepa Brena, dobar je i Norac. On je, osim učinjenog zla, kažu herojski branio Hrvatsku i naše ljude. To nekome u sigurnosti velegrada ne znači mnogo, ali mještanima nekih krajeva i sela na terenu znači. Oduzelo mu je i to. O onome zlu ga što je učinio znam samo iz pisanja Ferala ili iz izjava hrvatskoga političara Kajina. Ne zna se što je istina o Norcu, nema otvorene javne rasprave o herojima i zločincima. Sad je ostala samo ljaga, sramota i kazna, bez priznanja dobrih stvari koje je učinio. I njega u javnosti slave samo šminkerske ustaše i pokoji političar, što se želi nekome dodvoriti. Jebem ti nema pravde.
Zadnji slučaj stresa o kojem razmišljam je onaj s putnicima iz nastradalog vlaka za Split. Znam kakav je stres kad očekuješ kratkotrajni sudar u prometu. A kakav je to stres voziti se minutama i minutama u smrt... Kako tu prolazi vrijeme? Presporo, ili prebrzo? Ne znam... A najveći je stres valjda doživio onaj koji je to prvi znao i stoga najdulje proživljavao. Strojovođa. On je odgovoran za ljude u vlaku. On je taj. Što će uraditi? Ne može ih spasiti. Jure u smrt. Sve brže i brže u propast. "Šta se ovo događa? Zašto ne rade kočnice? Bože, samo da ne padnemo u provaliju..." Nakon sudara izletio je iz vlaka, ne zna ni sam kako i izvlačio nastradale. Na kraju se i sam srušio, izdale su ga snage. Odnesen je na nosilima kao i ostali nastradali. Čovjek je pušten doma, inače teško psihički rastrojen. Ne daje izjave za medije. Iako je katolik, u suzama je odbio pričati i s biskupom Barišićem. Rana je svježa i boli. Možda misli da je ipak on kriv, barem malo... Da je morao na vrijeme shvatiti što se događa... Tko zna što mu se mota po glavi?
A kako mu psihijatri mogu pomoći? Oni imaju iskustva i znanja. Neka ga u krugu obitelji. Uz djecu. Uz suprugu. Uz majku. Pa koliko uspiju. I naravno, ovaj čovjek će teško više sjesti za upravljačko mjesto. Imamo li još jednog invalida ko od brda odvaljenoga? Preživjeli putnici boje se više sjesti u vlak. Eto kako patnja izaziva gubitak vjere i povjerenja... Samo da ga ne raščereče glupasti novinari. Umalo je on optužen za prebrzu vožnju. O kakva nepravda! Dobro je da se oglasio sindikat strojovođa pa i da je odmah nastradao i onaj "rebel", koji također nije uspio zakočiti. Previše je očito. Strojovođi ne pakovati! Mediji su bili javili i da je strojovođa mrtav. Čeka ga period izbjegavanja medija. Zatim period interesa za ono napisano o njegovom slučaju. Itd. Ne znam što će učiniti za sebe da to prebrodi. Vjerojatno ništa, iz inercije. Samo da ne nađe utjehu u alkoholu. Neka njega i njegovu obitelj čuva dobri Bog. Da PTSP ne stanuje u tvojoj obitelji, dragi Joško Paliniću. Nego sloboda od straha. Ljubav. Mir. Potraži Boga. Ponovo. Nema nam druge nego se oslobađati od svake mržnje, nepravde i straha.
Isuse dragi, pogledaj našega Joška.
Pogledaj roditelje bolesne djece i umiruće.
Pogledaj silovane žene.
Pogledaj prezadužene, nezaposlene, obespravljene.
Pogledaj sve razvedene obitelji i odbačenu djecu.
Pogledaj sve one koji svaki dan žive pod stresom.
Sve je to taj gadni PTSP.
A ne samo braniteljski PTSP.
Pogledaj nas.
