Izvana_i_iznutra

Da sam barem prije ostavila post o tome kako ću (doduše pokušati) često pisati. Kada bih krenula nabrajati što se sve dogodilo, ne bi mi bilo kraja. Navršila još jednu godinu života no nisam nimalo mudrija nego prije. Živjela u Budimpešti neko vrijeme, zaručila se i raskinula zaruke (eh, oduvijek sam htjela život iz Seks i grada te sama priča post je za sebe no moram upozoriti sve potencijalne i konzervativne čitaoce da nije nešto lagana priča) tetovirala se još tri puta te vratila se natrag u svoju prirodno smeđu boju, udomila dvije mačke, samu sebe izvukla iz "pretjeranog paženja u prehrani" i mnogo toga.

Oduvijek sam ju mrzila, svoju boju. Dosadna, uobičajena i jednostavna. Mrzim i tu riječ "uobičajena". Cijeli sam život izbjegavala norme i kutije te riječi. Bilo me strah da ću se jednostavno uklopiti u masu.

Život me naravno preduhitrio. Nekad treba stati i pustiti stvari da teku, zar ne? Kosu da raste, kožu da diše, oči da gledaju te noge da besciljno hodaju.

Ne razumijem poantu ove metafore kose. Ipak je samo fensi dlaka na glavi kojoj sam davala preveliku važnost.
Niti vidim poantu ovog posta. Možda sam samo htjela reći da sam tu.

Pa onda, tu sam.

Više priča iduću put.

Pišem ti ovo pod okriljem mirisa eterične lampe i mirisa čaja u svojoj radnoj sobi. Ovo sam ti pismo već duže vrijeme htjela napisati, ali nikako nisam bila spremna. Vidiš, dragi D., uvijek sam mislila da sam te pustila, izgurala iz sebe. Bila sam previše ponosna priznati sebi, a i drugima da si me povrijedio. Kada god su me pitali za tebe, pravila sam se da je sve u redu. Nisam se jednostavno znala nositi s tim emocijama. Ni dan danas se ne znam nositi s emocijama i s vezama. No nekako sam se najviše znala nositi s tobom i sama sa sobom kada sam bila s tobom. U smislu, da nije bilo potrebe za time. S tobom je sve bilo lako, sve je bilo jednostavno, a opet bilo je komplicirano. Istovremeno bilo me je strah da ću te izgubiti. Bilo me je strah da ćeš odjednom progledati i shvatiti da nisam posebna, da nisam za zadržati. Da sam jedna od mnogih, dok si ti meni jedan jedini. I to se naravno dogodilo. I dalje te se sjetim kada prođem pored mjesta našeg prvog spoja. I dalje te se sjetim kada čujem pjesmu koja je svirala kada smo se prvi put upoznali. I dalje te se sjetim kada vidim crvene ruže, jer si mi ih često kupovao od bakica na placu. Sjećam se kako sam ih čuvala i održavala da što dulje žive. Kao što sam se trudila oko nas.

Vidiš, dragi D., tražila sam djeliće tebe u svakome nakon tebe. Svatko tko je pokazao barem i gram sličnosti s tobom, trudila sam to održati. Tražila sam te u svima, u starijima od tebe, mlađima od tebe, višima, nižima, alternativnijima i čak bogatijima. Neko bi vrijeme ta iluzija trajala, ali bi se onda jedan dan raspala. Te iluzije nije bilo vrijedno skupljati te ponovno sastavljati te bi samo otišla. Uzela sve sa sobom, obrisala sve tragove sebe i otišla. Otišla i pritom izgubila dijelove sebe.

Nemoj me krivo shvatiti, dragi D., ne mrzim te. Nikada te neću mrziti. Bio si prvi u mnogo toga te samim time imaš mjesto u mom srcu. Ali vrijeme je tvrdoglava pojava. Dokazala mi je da će sve biti u redu. Da ću ja biti u redu. Svaki put kada bi te tražila u drugima i gubila samu sebe, istovremeno sam pronašla nove dijelove sebe. Bolje, sasvim neotkrivene dijelove sebe. Dijelovi sebe koji mi više ne daju da tražim tragove prošlosti u ovoj sadašnjosti. Dijelove mene koji mi govore da jesam posebna, na jedan uobičajan način. I da ti nisi jedini.

Znam da si dobro. Znam da si sretan. Uvijek si bio takav, sve si ležerno i olako shvaćao. Ali i ja sam dobro. Napokon to mogu reći. Dugo mi je trebalo, ali to barem sada mogu reći sa 100% sigurnošću. Zato, hvala ti na svemu i zbogom.

Stvarno sam imala najbolju namjeru pisati na blogu jednom tjedno, a la Carrie Bradshaw style.
Ali ona je fiktivna ljepotica koja radom na jednoj kolumni nekako živi u New Yorku te kupuje brendiranu oblekicu.
A ja sam... pa ja sam ja.
Imala sam propali pokušaj pisanja prvog posta s nekom određenom tematikom, ali je post ispao kriminalno loš pa sam ga obrisala. Također, dosta se dogodilo od tog propalog posta.
Zarazila se koronom i to prvi put pa čamim u izolaciji.
Prekinula sam sa dečkom - bilo je suza, ali ne i mržnje. Smatram to uspjehom.
Javio mi se bivši prije trenutnog (sada već bivšeg) kako je i dalje zaljubljen u mene, ali sam ga pristojno odbila.
(Nisam sigurna bi li Carrie odbila dva frajera u isto vrijeme ili se samo ne sjećam serije)
Dogovorila farbanje u plavo kod frizerke.
Dogovorila termin za novu tetovažu.

Eto, možda ću biti zblajhana i istetovirana Carrie Bradshaw.

Dugo sam razmišljala da otvorim blog. Nekako me plašila ideja da slobodno pišem što osjećam.
Nisam emocionalan tip osobe, barem se trudim tako prikazati samu sebe. Naravno da to nije istina, naravno da sam teži romantičar u duši. Naravno da težim ka onoj istinskoj sreći koju očajnički želim naći u drugoj osobi. I naravno da ne uspijevam.
Ovo će biti blog o meni, o njemu, o njima, o njoj i svima drugima. O poznanicima pa sve do obitelji.
Možda ću kroz pisanje shvatiti samu sebe i druge oko sebe. Možda