Barikada

Mjesec nad Zagrebom.

Oblak kukavica se povukao sa sobom odnijevši moje suze. Eh kako bi mi dobar dernek sada prijao, ili barem malo sunca, neka poznata faca, prijatelj. Čak je i televizija otišla skroz u kurac; samoubojstva, pljačke, pucnjava. Grad smrdi na harmoniku. Baš smrdi.

Gomila nesklada rekao bi Štulić, vucara se ulicama, svatko nešto traži u pizdu materinu. Kasnije te gaze po tramvaju, ti se nerviraš, vani hladno za popizdit. Onda te još strefi idiotska srijeda, pun ti je kurac svega, najradije bi se negdje izgubio na par dana.

Utopiš se tu i tamo u alkoholu, sutra si opet u kurcu. Ni kapljica volje u tebi, adresu imaš samo na papiru, nitko te ne traži, nitko te ne zove, pisama nema, samo jebeni računi.

Nemožeš spavat. Ležiš po cijeli dan i opet si umoran. Nalik si na ličinku što čuči u mraku i čeka zadnje trzaje sna. Glava te boli. Srce te steže. Sjećaš se.

...život običnog tempa i osamnaest karatnog razočaranja

Ponekad razmišljam što bi bilo da ništa ne postoji. Zamislite jednu ogromnu crnu mrlju, kako lebdi našom galaksijom, jednostavno ide u krug, sama. Ništa ne postoji, ni zemlja, ni planeti, samo jedna velika rupa. Ljudi ne postoje, ništa ne postoji. Zamislite malo.

Ponekad zurim u prazno, zapalim cigar i ne čujem ništa. Bacim oko kroz prozor, ljudi idu, idu, samo idu.
I tako opet, sve u krug. Ništa novo. Bljesne jedan trenutak, iza njega opet sve isto.

Ponekad uzmem Jesenjina..."tko sam, što sam...ja sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli"


Ponekad tako sjednem i upitam se..." pa koji je kurac sa mnom"...

Otoče otoče daj da me na te zatoče, pa barem na par dana..
...
Situacija je sljedeća;
sredina prvog mjeseca, otok u pripizdini jadrana, trajektna veza 2 puta mjesečno, svake druge nedjelje, nova godina stigla, sreća otok ponovno zaobišla, ljudi bez ikakve nade, stari ribar se po jugu vraca s ribanja, mreža mu rasparana, sa sobom tek nosi stari nož tupe oštrice, dec vina koji mu je ostao još od prošlog puta i komad kruha koji se od vjetra gotovo skamenio, silazi s barke oronule face kao da ju je izgubio, misli na svog unuka koji studira u inozemstvu, žena mu maše sa prozora kao da mu ima nešto reć, nešto kao, "šime bit će bolje drugi puta", ona bi najradije uzeo sat, slomio ga i vratio kazaljku nazad 50 godina, ususret mu dolazi susjed stipe, on je inače došljak, "stigao je tek 38.", užao bi reći šime, stipe je naime po zanimanju bravar no pošto na otoku nema niti jedne brave osim starog jugoslavenskog katanca na lokalnoj školi primio se ribanja odnosno tješenja šime nakon još jedne neuspjele ribarske priče, na otoku još živi osamdesetak ljudi, istih ili sličnih priča, prosjek dobi 67 godina, prosjek popravljaju Stanko i Frano, braća, neuspjeli pirotehničari, otok im služi ujedno kao scena za svoj dugoplanirani niskobudžetni akcijski film, izgubili su 2 godine, kako kažu, samo na smišljanje imena, na kraju su došli do kompromisa, film će se zvati. kažu, "Stanko i Frano", jedini problem koji ih udaljava od početka snimanja jesu struja i kamere, naime na otoku od 88' nema struje a od tehnike imaju samo jedan prazni stari film iz 73' koji im je navodno ostavio neki turist po imenu Džejms koji je tu zalutao sa svojom brodicom, oni vjeruju u uspjeh


prošetate li ulicama mjesta vidit cete da nema ama bas niti jednog otvorenog prozora, bilo ljeto bila bura, bio raj bio pakao, prozori su uvijek zatvoreni, ljudi kao da se boje dana, tek poneki ribar izviri tu i tamo, stara Kate redovito u podne hrani mačke na taraci, Stanko i Frano smišljaju novi scenarij na mulu i pucaju petarde dok stari Dundo Toni na ulici traži dostojnog protivnika za tresetu, danas nije imao sreće što ne ubija u njemu onaj pobjednički duh, osjeća se kao pobjednik i lagano šetajući odlazi u svoje odaje, mrak ovdje pada jako brzo, jedini dan kada susjede možete vidjeti blizu je svakog prvog u mjesecu kad stiže stari Tonći sa svojom "Pilom", kako je on voli nazivati, to je inače mala stara poštarska brodica, hvata nekih pola čvora, od obale do otoka mu treba 2 ipo dana ali on se, kako kaže, osjeća kao čovjek sa misijom, on donosi svjetlo na otok, pisma, penzije, novine pa i hranu, dundo Pero dobacuje, "Tonći, ti si naša struja, ne treba nama onaj enternet",duvan, šibice, novine,kafu, udice, paštete, svijeće, ulje, sol, šećer...eh što se sve može nać kod dunda Tonćija, pa čak ponekad i baterija viška, dundo Tonći odlazi, mjesto se vraća u prvobitno stanje, svatko svojoj jazbini, opet mrak, opet jutro, opet mrak, opet jutro, jedina stvar u selu koja na sebi ima bar pinkicu neke svijetle i sretne boje jest staro kazaliste, sagradjeno na otoku davne 41' dok je još imao 700 stanovnika

ono je naime blijedo žuto- smeđe rozkaste boje, ipak daje neku svijetlu boju mjestu iako u njemu nitko nije nastupao posljednjih 60 godina, izuzev Stanka i Frane koji ponekad znaju za selo priredit svojevrstan light show, čak se jednom i zapalila obližnja štala, svom srećom, igrokaz je prošao bez žrtava, naime to kazalište je u jako dobrom stanju veli nam Dundo Toni, i dan danas sa suzama u očima se sjeća turnira u treseti, održanog davne 47' u baš tom, istom, nepromijenjenom kazalištu, veli nam "izgubia sam, prevaria me onaj stari lihvar s Pičića, Mate, majku mu lopovsku, vidia sam ga kako vuče karte ispod stola no tija san ga upravo osramotit, eeee jesam i ja budala bio, otad, nikad nisam više na karte zaigra s nijednim Pičićaninom", dan ovdje nikako da prodje, kao da je vrijeme jednostavno odlučilo stati pa makar neki iskrvarili od dosade kao što bi netko užao kazati, napokon mrak, tu i tamo se vidi obris svijeće na ponekom prozoru, blijedo otočko izdanje, opet jutro, nigdje nikoga, jugo, kiša, mokri mješanac hrta i hrvatskog ovčara napokon našao utočište ispod obližnjeg rogača, bunari se pune, zvuk borova...kao da otok diše, sjednete, slušate, on stvarno diše, vjetar otvara tete Katin prozor, jadna se muči da ga zatvori, nema muške ruke da pripomogne, poslijednji put je vidila prije 15 godina, otada, ni traga ni glasa o njemu, kao da ga je zemlja progutala, opet mrak, opet dan, pa sprovod, tupi zvuk zvona sa kapelice se kroz borove i čemprese prolio cijelim otokom, lokalna limena glazba, jedan bubanj i jedna truba, sretnik je dundo Ante, inače lokalni kroničar, "eh čega se sve taj nagleda u životu", veli sa strane tete Marica, kažu da je bio dobar čovjek, da je na obali završava školu i da je bilo sreće da bi na vakultet iša i bija učen čovik, "koji je kurac njemu tribalo zaglavit odi", veli barba Duje inače lokalni komičar, jako duhovit čovjek, prepun viceva, anegdota, povjesničar otoka i okolnih hridi, ukratko hodajuća otočna enciklopedija, tog čovjeka možete pitati ma ama baš o svemu, on zna datum rođenja svakoga otočanina u ovom nemalom "arhipelagu", hmmm arhipelagu, odavno je taj arhipelag zaboravio ovaj otok promislih, on tkd. zna sve ribarske ulove, sve ribarske havarije, sve ratove, vladare...ma baš sve, a kakav je tek šaljivdžija, na sve i svakoga se šali ali kaže, "nema takve šale ko što je ona na svoj račun!", priča mi o ljudima, ma svih osamdesetak je on iskritizirao, posebno je stao na Stanku i na Frani, kakva šteta, tako mladi a tako pomunjili, oni snimaju film, jebe se njima za europu, oni snimaju svoj film, i to ne bilo kakav film, niskobudžetni eee, niskobudžetni AKCIJSKI eeeeeeeeeeee, i umre od smijeha, kakva šteta kaže, odjednom zapjeva svojim dubokim pomalo hropavim glasom neku očaravajuću pjesmu koja je išla otprilike ovako , "ej živote teško ovo jebote, mani me se živote oca ti jebem", svi okolo se nasmiješe, kao da ga slave a barba duje lagano pjevušeći odšeta u konobu, i to ne bilo kakvu konobu, mišinu konobu, mišo je naime bio siromašni splitski trgovac sa velikim planom, sa planom da otvori konobu, dugo je razmišljao, razmišljao, danima nije spavao i napokon sine Miši gdje i šta, doma se nije javio, samo je pokupio stvari i otišao i eto ga tu s njima danas, bez prebijene pare, bez ikakve slave, on je kako kažu još samo jedan otočanin u nizu, konoba mu više liči na napušteni podrum; sagnjeli šank, pokoja čaša, dvije svijeće, mali bidončić ustajale vode, špil karata bez asa bata i trinaeske dinara, par opušaka škije i jedna maramica, Mišo, inače poznat kao optimist, vječni optimist, uvijek priča, ma ljudi ništa ne brinite, bit će bolje bit će bolje!!, "hoće, hoće, Čim izdahnemo", dobaci mu Duje, Mišo je u sebi svjestan situacije no neće taj pokazati ni kapljicu pesimizma, ma nema šanse, zamalo se posvadili

radno vrijeme konobe ;utorkom;od 3 popodne do 5 popodne; taman iza popodnevnog počinka i prije mraka, gostiju u prosjeku dnevno 3 uključujući stalnog gosta Roka, kažu da taj može popiti da je to čudo, "taj samo pije i ništa ne govori", kaže Duje, "sastavi bocu vina, 7-8 travarica, divan je, pravi gost", jedino što se od njega može čuti jest dobar dan i dovidjenja, inače prestao je govorit 80', nitko ne zna zašto, to je ujedno i najveća otočna misterija, prava pravcata otočna tabu tema, opet mrak, jutro, za promjenu bez kiše iako oblačno, nigdje nikoga i ništa se ne čuje osim "snimanja" nove scene budućeg hita, Stanko i Frane, rez rez rez, svađa, petarde, podne, tete Kate opet na poziciji, onaj isti mješanac hrta i hrvatskog ovčara promijenio stablo, još jedno stablo, vjetar, valovi, barka, ribar Božo vadi vrše, doslovno se bori s njima, psuje, opet ništa kaže, jedan mali grujić, slučajno zalutao, "a što je on kriv, zalutao jadnik, morao sam ga pustiti" kaže Božo, u ovakvom beznađu još pokazuju milosrđe, pon.uto.isto sri.čet.isto.pet.sub.isto.nedjelja.misa, župnik Tonko, došao je na otok 63', učen i pametan čovjek, poslan na otok na jednogodišnju službu no ostao je do danas, jedini čovjek na otoku koji posjeduje gramofon, 33,7 okretaja kaže, fenomen, nije ga upalio od 88' i zatim jako žali, još nije ustanovio dali mu je krivo što je ostao ili što se nije vratio, sve i svašta je proživio, ljudi ga vole, on im je jedina utjeha u ovom sutonu ljudskog života...



posebno sam inspiriran otockom pricom, iako nisam osjetio otocki zivot, na neki cudan nacin se suosjecam..jer sa zagrebacke gore, ne vidi se more, i sve je veca tuga koju nosi vjetar s juga...


...župnik Tonko sa svojim 173cm i nekih 60ak kila ulijeva neko čudno nevjerojatno povjerenje ljudima, kao da je mesija, kao prorok poslan na otok da ljudima usadi vjeru i ljubav u stare otočke kosti, neopisivo karaizmatičan, kao kairos, sretni treuntak, njegova kuća na kraju otoka, dobra 3 km od sela, makardam, prašina, aleja čempresa putem, mala zahrđala kapija, kvaka samo što ne odpadne, vrt iznimno uređen, fino pokošen, don. Tonko ga održava svakim danom, malo ružmarina, dvije još mlade oleandrice, par karanfila i bijelih ruža i još neko ljubičasto cvijeće kojem neznam ime, kuća na 2 kata, fino brušeni kamen, mala kuhinjica, dvije sobe pune knjiga, mali oltar i banja, čisto i uredno baš kao u crkvi, dva ormara, poznati gramofon i ponešto ploča, slika neke vremešne gospođe, križ, Isus, vino, don.Tonko je inače jedina osoba u arhipelagu koja posjeduje, osim gramofona, i bicikl, crno bijela mašina sastavljena od nekolicine bmxica i ponija koje je dundo Tonći donosio na otok svakom novom prilikom, don.Tonko ih sam sastavlja i popravlja, čak je jednom prilikom posudio bicikl Stanku i Frani za snimanje nove scene velikog niskobudžetnog akcijskog filma "Stanko i Frane", scena se trebala odvijati baš na makardamskoj cesti izmedju sela i don.Tonka, no Frane se malo prije početka "snimanja" zaljepio u čempres odmah ispred župnikove kuće i snimanje je prekinuto, kažu Stanko i Frane zbog tehničkih problema, don.Tonko im je oprostio i priča je zaključena,

natrag u mjesto, opet podne, tete Kate na poziciji, Šime se vraće sa ribanja, birtija nakratno otvorena, danas za promjenu 3 gosta, mjesto spava, možda malo potreseno zbog sprovoda no ovdje razlika izmedju svakodnevnice i sprovoda je jako mala, kao da su sprovodi svaki dan, mjesto umire svakog trenutka, kao da ga vrijeme bode nožem ni manje ni više nego ravno u srce, u njegovu dušu, "posljednji mohikanci" se naravno začahure u svoje odaje i čekaju "isto" sutra, ponedjeljak, jugo bez kiše, nepoznati brod plovi prema otoku, baca pogled na srce otoka, okreće se bez trunke dvoumice, kao da ga je pogled opekao, kao da bježi od nečega, "sigurno oni glupi engleški furešti" kaže Mišo, "Nabijen ih svii" dobaci Duje, nastave ćakulati malo o danu otoka koji se sprema, inače otok slavi svoj dan četrnaesti drugog svake godine, prošle godine su imali malo okupljanje u konobi i ispred nje, nije mnogo trajalo, svega nekih sat vremena, grubo vrijeme a i ljudima nije do zabave, svi bi najprije prespavali taj dan i skončali tjedan, kao što to i biva obično, no, ove godine kao da ih je nešto zvizlo, oni bi zabavu, "nešto ni uredu" dobaci tetka Kate, 2 dana je mjestom brujalo da postoje indicije da bi se nesto moglo dogoditi na otoku, odluce sazvati sastanak, glavni za te stvari je Matko, propali student političkih znanosti, pobjegao sa otoka sa svojih nepunih 18, on i brat Vlaho koji je za razliku od njega ostao na obali i sada je negdje u inostranstvu, nisu se čuli već 34 godine i kaže da uopće ne žali zbog toga, kad god mu netko spomene brate, pobijeli i povuče se, ako ga ikad sretnete imajte to na pameti, Matko je inače vrstan govornik, organizator, zadnja stvar koju je organizirao je bila utrka tovara na 500 metara, od mula do kazališta, tovara više nema pa tako ni stvari za organizirat, čim je čuo da su se mještani zainteresirali za proslavu probudio se onaj stari Matko, kao da je oživio, na čempresu ispred kapelice osvanuo mali plakat napisan starom grafitnom olovkom na gotovo "uvelom" papiru nekog starog broja ribičkog magazina kojeg je vjerojatno ostavio neki furešt,datiran na davnu 89', ;Nedjelja, 10 sati, kazalište, molimo sve pokretne da dodju! , utorak i srijeda prođoše u nekom čudnom iščekivanju, četvrtak također,,

petak veliko nevrijeme, valovi su enormnom snagom zapljuskivali obližnje kuće, drveće se savijalo od udara vjetra, kupe na kućama su poskakivale kao da će svakog trenutka odletjeti, čak neke i jesu, najviše je oštećena Nikičina kuća, inače Nikica je staklar po struci, vremešni gospodin, fin, radišan, pristojan, malo priglup ali vrlo spretan, otočki prvak u bočanju, ponekad i zaigraju, ljeti, kada zatopli, svi za njega kažu da ima preciznu ruku za nevjerovat, da pogađa oko ptice u letu, on se s time ne hvali ali ipak ne može sakriti ponos, svakome tko ga posjeti prva stvar koju vidi čim uđe u kuću jest mali drveni pehar baš nasuprot vrata, dobio ga je još davne 74', "e kako se tada igralo, stare kosti sada, jedva držim pinjur u ruci a kamoli bacam balute, e jebiga", nevrijeme još hara, nezampaćena kiša, mjestom se širi neobičan otočki miris tufine, soli i samoće, ogromni valovi, ništa se ne može čuti osim teških kapi i bezobrazne kiše, kao da šamara otok, bez imalo srama padne i povuče se bez pitanja, izblijedi otok kao da je bio rat a ne obični pljusak, ima u njoj nešto, ta divlja otočka kiša, kad malo bolje pogledamo, nije lako sa njom ali bez nje se nemože, ona je samo još jedna nužna tuga u nizu, napokon nedjelja, jutro, bez kiše, bez vjetra, bez oblaka, neobičan dan, tako je bistro vani, "bistrije od najfinijeg dijamanta" veli Šime koji se upravo vratio s ribanja, otišao je rano ujutro i stigao nazad tik prije sastanke, ovaj put za promjenu Uspjeh!, u jednoj vrši par zavidnih sopa, dva fratra i gruj, u mreži dvije škrpinice, pic, mali pagrić i Zubatac! 3,4kg, ovakav primjerak ovdje se nije vidio još od 80', pravi pravcati trofej

nedjelja, kako je počela, naslutila je nešto dobro, nešto neobično, skoro je 10 sati, vrata kazališta su otvorena, sastanak samo što nije počeo, gotovo cijelo selo je pohrlilo, svi između sebe nešto ćakulaju, slute neku promjenu, jedini koji nisu mogli doći su, dundo Maro, gripa, tete Pave, tete Mira i tetka Ana, spremaju malo okrijepu za otok, dundo Stipica, već dugo nepokretan, ostao je u samoći doma, čekajući rezultate sastanka, nimalo očajan dapače sretan radi otoka, sastanak gotovo počinje, tu su svi, Duje, Šime, Ante, Frane, Stipe, tete Kate, Stanko, Frane, Matko, Don Tonko, Petar, Toni, Božo--ma gotovo cijelo otok, dim duvana, vino, rakijica, suhe smokve, male drvene klupice, mala tribinica, čak je i smijeh bio prisutan, sastanak počinje, na pozornicu se penje Matko...

..."dobar vam dan. fala vam šta ste se okupili u ovolikom broju, zbilja mi je drago vidit vas opet sve zajedno. sve ove godine, naš otok je trunia. apsolutno ništa se nije dogadjalo i sad je vrime da se to popravi. Bog kao da je zna i posla nam lipo vrime. dakle, mi bi rado za dan otoka organizirali nekakvu feštu, bilo šta samo da se nešto pokrene. organizacijski odbor je tako odlučia i na vama je da izglasujete prijedlog...to bi bilo sve od mene. tko je za, neka digne ruku..."...u dvorani je nastao muk. Šimi je ispala škija iz ustiju, kao proboden onim što je čuo napušta kazalište psujući. Don Tonko je ustao i zapljeskao, tete Kate samo što nije zaplakala. ono što je najbitnije, i da se ovo ne ostvari, otočka monotonija možda bude razbijena bar na par dana, netko će se posvađat, netko će se malo više sprijateljit i ono najbitnije. imat će o čemu pričat. Don Tonko je prvi digao ruku, zatim i tete Kate, Duje, Petar, gotovo svi osim par, možda malo, prekonzervativnih starosjedioca. Nastao je razgovor, nešto što se na otoku nije moglo dugo vremena viditi, čak je i sunce svoje stidljive zrake na trenutak uvuklo kroz škrte kazališne prozore. tete Pave, tete Mira i tetka Ana su u pravi čas ušle u kazalište sa sobom donijevši skromnu okrijepu. Vino, kontonjata, mantala, mjenduli, groždjice....

još 7 dana do fešte. Tonći je dobio zadatak da sa svojom brodicom prije sljedeće isporuke pokuša na kopnu srediti glazbu, Matko mu je dobacio..."Tonći, enti sto gromova da si smista odpičia u grad i naša nekoga ko će svirat, jesi me čuja...biži, biži". Dan je tekao spokojno i mirno, jato grabežljivih galebova vrtilo se oko kočarice koja je kružila malo dalje od otoka pokušavajući pospremiti nešto u mrežu. čim je Šime spazio kočaricu dobacio je mahajući veslom iz svojeg kajića, "e crkli daBogda, utopili se svi odreda, tu ste mi došli na ribe, lopovi obični. bižte". Svi na otoku, iako to nisu htjeli priznati, sa neopisivom nervozom su očekivali vjesti iz grada, Tonćija nema pa nema. utorak jutro opet za nevjerovat sunčano. Mišina konoba otvorena, tete kate prostire robu na taraci, tete Marica lovi kokoš u oboru a Šime plete svoju vršu. Stanko i Frane su krali narančine u Dujinom vrtu dok je Duje sastavljao popis škerci koje će izvest na dan otoka.

srijeda. rominjanje kiše o stari limeni prag na prozoru probudilo je Šimu. nesretan i očajan, ribanja danas nema. možda popodne ode pokupit vrše ali to je zasigurno sve za danas. jutrom je na opće oduševljenje svih stigao i Tonći noseći sa sobom dva bidona benzine i dva mala agregata. svi mu doletiše pred brodicu kao djeca kad u selo dodje cirkus ili onaj smiješni kombi sa sladoledima.
jedini koji je sve sa strane promatrao je bio Šime, onako vremešan, oronuo pred kapljicama kiše koje su se slijevale niz njegova stara ledja. vidjevši agregate, odmah su shvatili da je Tonći uspio. Ispitivaju ga gotovo sat vremena, Tonći nikako da zraka uhvati, umoran od puta, mokar od kiše, sretan radi otoka. kargo su odmah pospremili u kazalište, Stanko i Frane agregat nikad u životu nisu vidili, promatrali su ga kao nešto nemoguće. Nisu skidali pogled s njega gotovo sat vremena dok ga duje nije konačno uplalio. Don Tonko je donio svoj gramofon, vidno uzbudjen misleći na to da bih ga možda uspio i spojiti. Prvi put, nakon toliko vremena, otokom je zasvirala Lili Marlene...Don Tonko je ostao paf, vidno zatečen, gotovo komiran.

pripreme za feštu su počele. nitko se Tonćija od uzbudjenja nije sjetio pitati,,pa tko nam dolazi na otok...tko svira. tko je uopće toliko blesav da dodje ovdje, da pljune iskru sreće na prozirna lica.
četvrtak i petak su prošli gotovo neprimjećeno. jedino što je od njih ostalo su dvije točkice na starom kalendaru u mišinoj konobi. i tako ode četvrtak, i tako ode petak, i tako dodje subota i tako prodje subota...nedjelja je. konačno je nedjelja. umorne face zamijenio je poneki smješak i šaljiva dosjetka. napokon ih se moglo vidjeti u paru. sve je spremno, struja je montirana, Mišo vrši zadnje pripreme na šanku koji su postavili on i Pero, oni će služiti piće. Napokon je i sam bend stigao. Svi su ih dočekali na mulu, "nove face" dobacio je Stanko. Sve skupa ih je četvero. Jedini koji se isticao je bio neki čupavac sa maramom oko glave. najprije su svi zajedno otišli do kazališta montirati instrumente. Stanko i Frane su ih pratili u stopu, kao patke. ništa ne govoreći. Matko ih je sve zajedno dočekao u kazalištu gdje su pripremili sitnu dobrodošlicu gostima. Kratko su porazgovarali i otpratili ih do Mišine konobe gdje se bend opuštao prije nastupa. u međuvremenu, kazalište se napunilo. gotovo cijeli otok je vidno uzbudjen, potekla je bevanda, rakijica, priča. Ličilo je to na pravi pravcati koncert a ne na feštu otoka kojeg uopće nema na karti. bend se popeo na pozornicu, samo je pjevač još falio..."di je onaj čupavi pizda mu materina" dobacio je Božo. "moga bi ne doć". Lagano teturajući stiže i lider.

penje se na pozornicu...i kreće...

"dobra večer" "ovo iza mene je picigin bend" a ja sam

"Gego"

...praši maestroooo

...jo co ko co ko jo
...jo co ko co ko jo
...forska ćakula je to

...moja muza već odavno odlepršala
...i tako
...svi zaplesaše