četvrtak, 03.04.2008.

Kada u ovoj dobi govorim o životu,često se pitam koja je svrha života,čemu živjeti kada ćemo jednom ionako morati umrijeti…i što je najbolje… znam da nisam jedina koja tako razmišlja…nekad takva razmišljanja ostaju samo u glavama,a mnogi mladi na tom putu ka shvaćanju života naprave sami sebi nažao shvaćajući gore navedenu misao ozbiljno i ustvari nikada ne spoznaju ljepotu života.cijeli naš život se može shvatiti kao duga maglovita cesta puna rupa i prepreka… na toj cesti postoje dvije vrste ljudi… onih obučenih u crno,i onih obučenih u bijelo…ljudi obučeni u crno,nikada nam neće pomoći,i nikada nam neće na semaforima života pokazati zeleno svijetlo,i samo nam otežavaju put… a to je tužno. Jer je takvih ljudi previše….a ljudi obučeni u bijelo ima premalo da bi pomogli pomoć svim mladim ljudima i odveli ih ka pravom putu.i zato se događaju sve nesreće mladim ljudima.jer nas nitko ne odvodi ka pravome putu.ni ja ni nitko ne znamo kakav će naš život biti sutra,za godinu dana,za deset godina… možemo imati samo snove,a snovi su kadkad neostvarivi… kakvu god da želju imali…i putujući tako tom cestom života,kroz glavu nam prolaze mnoga pitanja…kuda mi to zapravo idemo?i zašto uopće putujemo? Cijeli naš život je jedan igra bez kraja…koja traje do kraja našeg života… kao da bacamo kocku koja nam određuje naš život…a ta kocka je ustvari naše srce…i onda zađemo u slijepu ulicu…. I mislimo da je gotovo,da je kraj i napokon na kraj usvega stanemo i pogledamo unatrag… pogledamo tu cestu… samo unatrag…cestu,koja više nije maglovita,koja nam jasno pokazuje naše pogreške i pogrešna skretanja,a tada je već kasno za sve..nema povratka…i tek zalaskom u tu slijepu ulicu shvatimo sve što se je dešavalo prije i bude nam žao,a najžalosnije je to što su rijetke one osobe koje na samom putu shvaćaju pogreške i koje ih na vrijeme krenu ispravljati… i stojeći tako na samom kraju kroz glavu nam prolaze i oni ljudi obučeni u bijelo sa početka priče koji su nam ipak barem malo pokazali pravi put i barem malo nam pomogli na našoj cesti života.. i zahvaljujući njima na samom kraju shvaćamo da je naše putovanje imalo smisla… i zato sad,dok još možemo,trebamo slušati svoje srce i probijati se kroz život koliko god snažno možemo i uživati dok još možemo jer cesta je samo jedna i treba ju iskoristiti…jer onak.... možda sada nisam trenutna.. ali oplakivati nešto što je bilo nema smisla.. ja možda sada imam sranja. ali jednom ću se svemu ovome smijati.. ništa ne treja vječno... samo... neki ožiljci će ostati zauvijek.... hehe... neki na srcu a drugi na trbuhu

voljet vas mnogo,namnogije

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.