Chat hrvatska mobile - Pronađi pratnju
srijeda , 19.12.2018.CHATHR
Click here: Chat hrvatska mobile
Tako ćete kasnije biti sretniji. KARIJERA: Sve će oko vas na poslu izgledati obećavajuće, ali će se istovremeno razvodnjavati na sasvim neočekivan način. Tako ćete uspjeti nadvladati iskušenja koja će se povremeno pojavljivati. Chatajte sa prijateljima iz Hrvatske i balkana.
Klikni na ulaz na chat 3 i razbucaj ekipu samo tako! Ako želite skinuti višak kilograma, naravno da ćete brže postići cilj ako više vježbate. Chatajte sa prijateljima iz Hrvatske i balkana. Želimo Vam ugodne trenutke u upoznavanju ljudi...
CHATHR - Ako želite skinuti višak kilograma, naravno da ćete brže postići cilj ako više vježbate. Ako ste u duljoj vezi, učvrstite ono što imate i budite svaki dan svjesni svega pozitivnog između vas dvoje.
Također, sve više ljudi razvija alergije ili hiperosjetljivost na kravlje mlijeko, soju ili sojino mlijeko. Idealna alternativa kravljem ili sojinom mlijeku je upravo zobeno mlijeko! Ribe - Godišnji horoskop 2015. Ako ste u duljoj vezi, učvrstite ono što imate i budite svaki dan svjesni svega pozitivnog između vas dvoje. Na to se i fokusirajte. Tako ćete uspjeti nadvladati iskušenja koja će se povremeno pojavljivati. Ponekad će to biti igra moći, drugi put sklonost iluzijama i zabludama, a treći put nerealana procjena ili potreba da se napravi važan. Oni koji još traže srodnu dušu neka svoje kriterije postave realno i neka ih se drže. Volite sanjati, ali ove godine bolje je ostati što više na zemlji. Tako ćete kasnije biti sretniji. Venera vam je naklonjena u dane između 28. KARIJERA: Sve će oko vas na poslu izgledati obećavajuće, ali će se istovremeno razvodnjavati na sasvim neočekivan način. Stoga je važno da se držite onog što imate i za što znate da je realno. Ključ kako dobro poslovno prosperirati ove godine za vas je vrlo jednostavan: U obzir dolazi samo ići na sigurno i putevima koji su već provjereni. Sve ostale opcije koliko god vam se činile privlačne, imat će svoje rupe, za koje ćete ponekad naći rješenje, ali ponekad i nećete. Najviše zato jer ćete stalno dolaziti u iskušenja kaosa i nesređenih uvjeta, situacija i navika. Budite čvrsti i uporni i ne dajte se ničim zavesti. Mit: Morate vježbati 30 minuta neprestano da biste bili u fit formi. Istina: Tri desetominutna kardio-treninga daju iste rezultate za vaše zdravlje kao i jedno tridesetominutno vježbanje. Ako želite skinuti višak kilograma, naravno da ćete brže postići cilj ako više vježbate. Ali nemojte osjećati krivnju ako stignete napraviti tek nekoliko vježbi tu i tamo. Krećite se brzo i pod opterećenjem na eliptičnom trenažeru ili trčite minutu dok hodate da biste održali kondiciju i naviku vježbanja. I zapamtite da vam sve što radite na neki način koristi: bilo da je to petominutna šetnja ili nošenje teških torbi u auto, ma koliko to trajalo… Ideja chata je da omogući svim Internet korisnicima razmjenu mišljenja, informacija te se ujedno se i zabave. Na chatu se uvijek njeguje stimulativan, tolerantan i izazovan duh u skladu sa svim naprednim civilizacijskim tradicijama, koji će omogućiti vrlo visoku kvalitetu i korisnost objavljenih sadržaja. Sa ulazkom u chat sobe obavezujete se da nećete objavljivati informacije koje su lažne, vulgarne, prijeteće, širiti mržnju individualno ili prema bilo kojoj drugoj skupini, te ugrožavati bilo čiju privatnost! Na ovim Web stranicama donose se i linkovi na vanjske stranice koje nisu u sastavu ovog sitea. U slučaju posjeta tim stranicama korisnicima se ne može jamčiti zaštita podataka jer webmasteri ovih stranica ne odgovaraju za njih. Chatajte sa prijateljima iz Hrvatske i balkana. Odaberi svoju pričaonicu i kreni na HOT CHAT HR! Ovo je Online hrvatska domaća i balkanska hot chat hr pričaonica. Namjera nam je održati dobru tradiciju chatanja i ostati centralno mjesto za druženje i upoznavanje s drugim osobama. Upravo zato smo odabrali najbolje chat sobe te se nadamo da ćete naći nekog novog prijatelja. Članovi koji ne poštuju uvjete koritšenja biti će izbačeni od strane administratora ili moderatora! Ako niste sigurni kako se ponašati u sobama za upoznavanje možda je najvolje da izadjete na zrak i dopisujete putem sms poruka na mobitelima ili Vašim smart mobitelima. Nama su Nokia mobiteli nekako najdraži ali na Vama je da odaberete želite li biti pristojni na hot chatu i imati prilike za nove prijatelje ili cete trositi poruke na sms poruke preko mobitela i placati skupo istu stvar. Ne zaboravite, ulaz u chat sobe ne zahtjeva registraciju i chatanje u njima je potpuno besplatno! Želimo Vam ugodne trenutke u upoznavanju ljudi... Lajkaj ako si za www. Ovo je hot chat hr soba u kojoj je i bez administratora zabava za pet! Klikni na ulaz 1 i upoznajte nove prijatelje! Hr-u Ovdje su i administratori i moderatori zabavni... Klikni na ulaz na chat 2 kako bi laaaagano uletio nekome! Društvo se ovdje svakodnevno okuplja od jutarnjih sati. Klikni na ulaz na chat 3 i razbucaj ekipu samo tako! Da bi dobro i lijepo uklizao u Larinu chat pričaonicu ; kucaj na ulaz 4 :.
Sad love conversation between bf and gf /Mobile chatting
Članovi koji ne poštuju uvjete koritšenja biti će izbačeni od strane administratora ili moderatora! Ovo je hot chat hr soba u kojoj je i bez administratora zabava za pet! Ako želite skinuti višak kilograma, naravno da ćete brže postići cilj ako više vježbate. Volite sanjati, ali ove godine bolje je ostati što više na zemlji. Namjera nam je održati dobru tradiciju chatanja i ostati centralno mjesto za druženje i upoznavanje s drugim osobama. Ne zaboravite, ulaz u chat sobe ne zahtjeva registraciju i chatanje u njima je potpuno besplatno! Želimo Vam ugodne trenutke u upoznavanju ljudi... Ako niste sigurni kako se ponašati u sobama za upoznavanje možda je najvolje da izadjete na zrak i dopisujete putem sms poruka na mobitelima ili Vašim smart mobitelima. Ponekad će to biti igra moći, drugi put sklonost iluzijama i zabludama, a treći put nerealana procjena ili potreba da se napravi važan. Najviše zato jer ćete stalno dolaziti u iskušenja kaosa i nesređenih uvjeta, situacija i navika.
[Dopisivanje sa starijom susjedom|Timocki oglasi|Iskrica zene]
Oznake: CHATHR
komentiraj (0) * ispiši * #
Hoteli beograd savski venac - Susret s djevojkom
Savski Venac Hotels
Click here: Hoteli beograd savski venac
Restoran Savamala, svoja vrata gostima, otvorio je još davne 1910. Cene SMS servisa su izražene sa uračunatim PDV-om. Elle figure parmi les 17 municipalités constituant la et elle fait partie des 10 municipalités urbaines qui composent la ville de intra muros.
Toalet je na svetskom nivou, vrlo čist i uredan. L'Académie de football de Belgrade Akademije fudbala est située la męme adresse , ainsi que le sičge de nombreuses associations sportives de la ville de Belgrade : la Fédération d' , la Fédération de , créée en , la Fédération de , la Fédération de , la Fédération de , la Fédération de , qui rassemble 270 clubs et plus de 18 000 adhérents , la Fédération de , la Fédération de , créée en , la Fédération de , la Fédération de ou encore la Fédération d', créée en ; ŕ la męme adresse se trouve aussi le sičge de la Fédération serbe de. Gostoprimstvo je naša vedra strana, budite gosti Grafičara. Potreban vam je prijatan i udoban smeštaj?
Restorani Savski venac - Pogledajte opise i fotografije hotela, kao i cene i komentare posetilaca. L' Univerzitetska dečja klinika , situé au n° 10 de la rue Tiršova, a été créé en , ŕ l'initiative du pédiatre Franz Gröer.
Dobrodošli u Jump Inn hotel Beograd. Jump INN Hotel Beograd se nalazi u srcu starog Beograda, kvartu Savamala, koji je novi centar umetnosti, dizajna, kulture, gastronomije, noćnog provoda i hedonizma na beogradski način. Zahvaljujući viziji najbogatijih i najuglednijih trgovaca i preduzimača, kao što su bili Luka Ćelović, Rista Paranos, Mihailo Miljković i mnogi drugi koji su želeli da donesu evropski duh u svoju zemlju, krajem XIX veka i početkom XX u kvartu Savamala oko Karađorđeve ulice počinje modernizacija i gradnja zgrada i objekata različitih namena. Izaberite sobu koja odgovara baš vama. Jump Inn Hotel ima 49 soba. Sobe su zamišljene tako da zadovolje vaše visoke standarde i da odgovaraju različitim ukusima i potrebama. HOTELI BEOGRAD RADISSON BLU OLD MILL HOTEL Naš hotel se nalazi u centru grada stari deo Beograda , u blizini reke Save, nekoliko minuta od Novog Beograda i železničke stanice. Uživajte u šetnji glavnom pešačkom ulicom - Knez Mihailovom, koju odlikuje arhitektura 19. Pozicija hotela poslovnim gostima omogućava lak pristup Beogradskom sajmu. Elegantan i miran, nadomak centra grada, neposredno pored beogradskog sajma, Topčiderskog parka, Savskog jezera i Košutnjaka, PRESTIGE HOTEL, predstavlja mesto predaha i odmora u prepoznatljivoj užurbanosti Beograda. Hotel Prestige od samog otvaranja predstavlja savršeni spoj profesionalne usluge i udobnosti. Praćenjem savremenih kretanja u hotelijerstvu i pre svega srdačnim pristupom gostu i njegovim potrebama, veoma brzo smo izborili i učvrstili svoju poziciju medju najboljim beogradskim hotelima. Ono što posebno odvaja naš hotel jeste prijatna i topla atmosfera i udobnost ambijenta. Svaka soba nudi komfor koji podjednako odgovara potrebama savremenog poslovnog gosta i sportskih ekipa kao i ostalih gostiju koji traže mir, udobnost i kvalitetnu uslugu. Located in the quiet and safe Embassies and Ministries district close to the Palace of Serbia, home to the Serbian government, the 3-star Hotel Rex guarantees a comfortable stay for all of its guests, whether they are in Belgrade, financial capital of the Balkans, for business or for pleasure, attracted to the city by its well-known nightlife and its theatre scene, festivals and cultural activities. Hotel Rex is strategically positioned with regard to Knez Mihailova Street, the beating heart of Belgrade, close to the new design district of Savamala and Beton Hala but also well connected with Belgrade Fair, the Sava Center and the Combank Arena. Add in Hotel Rex's long experience in the hotel business and its Italian style, and guests can be sure of a pleasant stay in which all their needs are catered for. Traditional luxury and elegance are enhanced by discrete implementation of the latest technology thoughtfully integrated throughout each room bringing guests high-definition television, wireless high- speed internet access, and smart rooms to customize the room environment. A seamless fusion of traditional and modern luxury, and a passion for uncompromising service combine to create an experience that is indulgent, exquisite, and truly unforgettable. Sve sobe i apartmani Manjež Exclusive Villa u Beogradu luksuzno su opremljeni telefon, LCD televizor, DVD player, mini bar, bežični internet , a enterijeri spavaćeg dela i kupatila pažljivo su osmišljeni i izrađeni od najkvalitetnijih materijala. Neki od apartmana imaju pogled na savršeno uređen park sto im daje poseban šarm. Uz gostoljubivo osoblje, kvalifikovano da pruži sve potrebne informacije, ovakav smeštaj omogućava prijatan i udoban boravak i najzahtevnijim gostima. Otkrijte hotel sa toplinom doma u Beogradu. Belgrade City Hotel raspolaže sa 87 soba raspoređenim u dve zgrade, glavna zgrada sa 4 zvezdice i zgrada depadansa sa 3 zvezdice. Sve sobe odišu toplom i udobnom atmosferom i modernim sadržajima. Centralna Beogradska lokacija je idealna polazna tačka za obilazak centra beograda, kao i najpoznatijih znamenitosti Beograda. Naše osoblje, uvek pažljivo i nenametljivo, će znati kako da odgovor na svaki zahtev sa besprekornim i personalizovanim servisom, što je ono što se očekuje od kvaliteta i tradicije srpskog gostoprimstva. Hotel je ustanova namenjena pružanju usluga najčešće kratkotrajnog smeštaja i ishrane svojim gostima, korisnicima usluge. Hoteli, zavisno od želja i potreba gostiju, pružaju delimičnu ili potpunu uslugu koja obuhvata spavanje, ishranu, zabavu i sve ostalo prilagođeno potrebama gostiju. Hotelske sobe dele se na jednokrevetne, dvokrevetne ili trokrevetne. Sobe su, zavisno od kategorije hotela, opremljene svim potrebnim za potpunu uslugu i odmor svojih gostiju, pa su tako na primer sobe u hotelima viših kategorija opremljene krevetima, mini barom, televizijskim uređajem sa satelitskim prijemom kanala, priključkom za brzu internet vezu, telefonskim uređajem, klimatizacijom, kupatilom sa wc-om itd. Hoteli u svom sastavu obično imaju recepciju, bar i restoran, a oni sa više zvezdica uz sve navedeno imaju i otvoreni i zatvoreni bazen, noćni bar, kockarnicu, saunu, frizerski salon, suvenirnicu itd. Smeštajni kapaciteti zavise od veličine hotela, broja soba i kreveta. Mali hoteli imaju tek nekoliko soba, dok veliki imaju i po nekoliko stotina pa čak i hiljada soba. Hoteli se prema vrsti i načinu usluge svrstavaju u niže i više kategorije. Hoteli niže kategorije, imaju od jedne do tri zvezdice, a oni koji spadaju u hotele više kategorije četiri ili pet zvezdica.
Propali hoteli u Leskovcu
OMB restoran nudi specijalitete tradicionalne srpske kuhinje sa potpuno novim, savremenim pristupom spremanju hrane primenom najsavremenijih kulinarskih tehnika i upotrebom najkvalitetnijih domaćih i sezonskih namirnica, poštujući filozofiju održivog razvoja. Izbor i kvalitet hrane kao i restorana u našoj zemlji je, može se slobodno reći, i više nego odličan. La Krsmanovićeva kuća , sur n o 34 , a été construite en par pour servir de résidence au marchand Marko Marković ; elle est considérée comme un exemple de l'architecture ŕ Belgrade ,. Unsere Zimmer erhalten Sie schon ab 9 EUR pro Nacht. To je onaj osećaj da ste uvek dobrodošli i da će za vas uvek biti stola. Le nom de Savski venac a été créé ŕ cette occasion ; le mot serbe venac, le « cercle » ou la « couronne » est couramment employé dans la géographie de Belgrade pour désigner une rue en courbe Obilićev venac, Kosančićev venac ou la bordure d'une rivičre ; Savski venac signifie ainsi « les bords de la Save ». Svi Restorani Beograda na jednom mestu. Iz naše ponude posebno izdvajamo jedan od najstarijih restorana u Beogradu, čuvenu kafanu Manjež, kultno mesto beogradskih boema, nekad i sad. Nudi veliki izbor koktela koji se pripremaju od najsvežijih sastojaka. Uz gostoljubivo osoblje, kvalifikovano da pruži sve potrebne informacije, ovakav smeštaj omogućava prijatan i udoban boravak i najzahtevnijim gostima. Ova akcija je jednokratna i može se ponoviti više puta dnevno.
[Trazim nudim posao|Elmaz upoznavanje rs|Chet hr]
komentiraj (0) * ispiši * #
Sex i karanje - Lijepe djevojke
www.datingvr.ru
Click here: Sex i karanje
Uzivajte Sedili su gledali malo tv kad su odlucili da bi mogli bas onako pravo da zabave, izvadio je kurcinu i party je poceo Kako su mislile da niko nece da sazna, krenule da se smeju i da ga pipkaju, lizu, duvaju i igraju se sa njime, a onda su izisle koda se nista nije dogodilo Ima puno glupacica koje ce sve da urade da ti popuse karu ili da ti daju pice, na nama je da ucimo da sviramo Kad je rekao sta je uradio pijan, prestao sam da cugam zestu, jebanje drugareve bake nikako ne dolazi u obzir. Karanje has a mediocre Google pagerank and bad results in terms of Yandex topical citation index. Countable Data Brief Karanje. Vidim da je Johnnijev penis trbusni zbog vida i osecaja njegove majke i mentora koji ga sisaju, tako da prelazim razred u spavacu sobu, tako da Johnni može da istražuje anatomiju sa svojom mamom.
Rekla sam sinu da se ne plasi posle vesti koju nisam zelela da cujem… Ostavila ga je devojka zato sto nije dobar u krevetu… Moj sin ne zna da jebe… Pa niko se nije naucen rodio nego je problem u strahu koji svako mora da savlada i koji svako ima prilikom prvog jebanja. Mama ce nauciti sina kako da kara i jebe Mama ce da te nauci sine kako d ajebes, to je ideja bila i njegova i moja. Luckily you can have FREE 7 day access!
Mama ce nauciti sina kako da kara i jebe - Devojke drugi dan jedva da su hodale ali svejedno su sa somehom prical eo tome kako su imali po dve kare u isto vreme u sebi ovo leto poludela je na skroz, voli da se kara i prci gdi stigne i sa kime stigne, moja najbolja komsinica postaje kraljica trotoara naravno da ovakva picka moze da udje na kakav pary hoce ali zeljela je kurca pa se pravila da mora da popusi, na kraju su je punili redom svi drugari na tulumu Pazi glupo je uopce da pricam dal je netko uspio da pokara i naravno da su svi navaljivali ko pcela na med, kako je zavrsilo pogledajte klikom na video.
<>65B 1KBL, >= 4065 70?CAB8B 8E =0 G5@=K9 @K=>:… @K=>: <564C=0@>4=>3> B5@@>@87<0. C<0B0:0 C;K1=C;AO. >E>65, >= A=8A:0; 1;03>A;>25=85 - H8G83>A0=. !:>@> «C<0B5:» AB0=5B 548=AB25==K< >1;040B5;5< 548=AB25==>3> M:75;O@0 «&8D@>2>9 :@5?>AB8».
Sex Partijski Neprijatelj no1
Lezbo sex lizanje picke i karanje u picku bez kurca. Rekla sam sinu da se ne plasi posle vesti koju nisam zelela da cujem… Ostavila ga je devojka zato sto nije dobar u krevetu… Moj sin ne zna da jebe… Pa niko se nije naucen rodio nego je problem u strahu koji svako mora da savlada i koji svako ima prilikom prvog jebanja. Meni bilo cudno sto mu baka tako dobre volje drugi dan shhh kada pogledate video morate da ga ugasite, nemsije da se procuje da ova komsinica voli da se kara sa starijima posto je tek dosla u grad. Njegova mama Arianna je pokušala apsolutno sve što može da misli, ali ništa mu ne prolazi! By upgrading today, you get one week free access No Ads + Exclusive Content + HD Videos + Cancel Anytime By signing up today, you get one week free access No Ads + Exclusive Content + HD Videos + Cancel Anytime Offering exclusive content not available on Pornhub. Ja onda odlučim da je vrijeme da se Džoni fokusira na njegov školski rad kao on treba i jedini siguran način je da mu dobije penis dubokog grla koji je isušao od svoje majke ….. Navodno je nova riba u susedstvu moze da se sluzi sa svime na telu i da radi cuda kao niti jedna druga, komsija je to isprobao pa pogledajte Pricao mi drugar da ima njegove najbolje komsinice kada se napale znaju da ga zovu da se zabavlja sa njima, nekad su 3 ali najcesce ove 2 vole da se jebu Naravno da smo zinuli ko budale, kad smo vidli kakvu bulju ima, najbolje od svega je sta ne razumije niti jedan jezik osim jezik kurca : Dosla je do jedne rupe gde je virio jedan kurac, nakon sta ga je popusila i sta je ovaj svrsio, krenuli su drugi, mala se primila posla i obavila ga kako treba Ko voli nek izvoli, iskreno voleo bih da mi ovakva riba poduva Ulovio sam kevu najboljeg drugara samo kod kuce, prvo semo se nesto zajebavali, krenuli da se drpamo te kadnije na pravu akciju, drugar je bio na poslu a ja na godisnjem, keva je na bolovanju Ovakvu bulju svet jos nije vidio, a di ce bas saban da ju jebe Morala je malo da se makne od stvarnosti i da se odmori, nije jos nista a doktori to odmah primete, jedan je odlucio da bi baki pruzio malo zadovoljstva dok se odmara, ova se pak nije bunila Kad jednom krenes krivo uvek ces da tamo ostanes, najbolja komsinica izgubila je nevinost u mladiim danima prije svih, bila je glavna faca a sad jedva da hoda od jebanja Radio sam kao maler kod jedne komsinice, zapovedala mi je dok je nisam okrenuo da izbaci bulju, nauljio sam je i kresnuo ko budalu, posle je bila tisina Naravno da niko nije niti pomisljao da ce da do ovoga dodje, ali i babe su zene i zeljne kurca, ovo ga je dobila od mladog pastuha Navlazila se na sunjcanu i hoce kare, prvi koji je bio blizu pobjeduje, jbg to je samo cistac 1. Ukoliko nemate minimum 18 godina duzni ste da napustite sajt.
[Ljubomoran decko|Masaža akcija|Kako naci djevojku na fb]
komentiraj (0) * ispiši * #
5 načina na koje ćete ga natjerati da se zaljubi u vas - Stranica za upoznavanje
Irving Stone - Besmrtna Zena
Click here: 5 načina na koje ćete ga natjerati da se zaljubi u vas
Sa Jessinih punih usana ote se uzvik. Jessie okrenu poručniku Fremontu lice kao izrezano iz kamena, nje ni oval nagla en dugom smeđom kosom razdijeljenom po sredini i zače ljanom preko čela tako da je sakrivala cijelo uho. Potom je upita o njezinoj prijateljici Sol, mijenjajući temu razgovora, kako na večeru ne bi pala napetost zbog tolikih briga.
Zbog razgovora o Harrieti bili su stigli kasno, pa su sjeli u jedan udaljeni kut. A ti Emilia, nemoj izmi ljati da ide bilo kamo, dođi da te zagrlim. Ostali članovi obitelji utke dovr i e doručak i iz-vuko e se iz sobe. Volim vas reče on tiho.
Irving Stone - Besmrtna Zena - Nicollet se osmjehne i ne to promrmlja Thomasu Bentonu.
Angeles Mastretta Ljubavni jadi BIBLIOTEKA X KRONOS Urednik Damir Mikuličić Naslov izvornika Angeles Mastretta Mal de amores © 1995: Angeles Mastretta © hrvatsk og izdanja IZVORI, 2000. ISBN 953 - 203 - 032 - 8 400225065 iego Sauri rodio se na malome otoku koji jo pluta u meksičkom dijelu Kariba. Smion je to i samotan otok, čiji je zrak izazov pun opojnih i sretnih mirisa. Otoci su bili napu teni iz straha pred stalnim napadima g usara, koji su plovili tim mirnim morem i dvadeset nijansi njegovih plavetnila. Posljednja pobuna Maja protiv bijelaca na tom području bila je duga i krvava, kao malo koja za pamćenje u Meksiku. Ujedinjeni oko tajanstvenoga kulta kri a koji govor i, koristeći se mačetama i engleskim pu kama, Maje su se digle protiv svih onih to su z auzeli pra ume i obale kojima u gospodarili njihovi preci. Čim su se iskrcali, ti novi stanovnici otoka, potomci panjolaca i mje anci, nasljedni ci nasukanih putnika i nesretnih kri eva, koji nisu imali ni ta drugo za braniti osi m svojih ivota, dogovorili su se da će svatko od njih biti vlasnik zemlje koju je k adar prokrčiti. I tako su, čupajući travu i trnje, roditelji Diega Saurija prisvojili komadić prozirne pla e i dugi pojas zemlje na kojemu su postavili kolibu od palmina li ća ispod koje će se roditi njihova djeca. Prva boja koju su vidjele oči Diega Saurija bila je 7 modra, jer je sve oko njegove kuće bilo modro i prozirno poput samih nebesa. Diego je rastao trčeći kroz pra umu i kotrljajući se po nepobjedivom pijesku, teto en vodom kro tkih valova, poput jedne između utih i ljubičastih riba. Rastao je blistav, gladak, p okriven solju i nasljednik neke neobja njive če nje. Njegovi su roditelji prona li mir n a tom otoku, ali ne to se u njemu borilo u nekom ratu koji se odvijao negdje drugd je. Tko zna iz koje mu je pro losti to dolazilo, ali dječak koji je postao Diego Sauri, če znuo je cijelim svojim bićem za obzorom koji nije okru en samo vodom. U strast mu se pretvorila iscjeliteljska sposobnost, koju je njegov otac zapazio dok je jo bio dijete, gledajući ga kako kriomice o ivljava ribe to su jo polu ive donijeli za večeru. S trinaest godina, pomogao je pri majčinu najte em porodu i otada je pokazivao takvu s pretnost i takvu hlad-nokrvnost da su ga ostale ene počele pozivati u neizvjesnim s ituacijama. Nije se oslanjao ni na kakvo znanje, nego samo na svoj instinkt, ali je posjedovao spretnost i samopouzdanje kakvog majanskog svećenika. A za pomoć se j ednako obraćao Gospi od Karmina i bo ici Ixchel. S devetnaest je godina znao sve to se na otoku moglo saznati o travama i pripravc ima od trava, pročitao je sve do jedne knjige koja se na la u tom dalekom kutku i bi o je naj e ći neprijatelj čovjeka koji je često stizao na otok, donoseći novac to je miris na krv i noćne more. Fermin Mundaca y Marechaga bio je trgovac oru jem, kojemu je po godovao beskrajan rat kasta i koji se odmarao od svojih poslova loveći ribu i hval isajući se pred miroljubivim stanovnicima otoka. Već bi i to bilo dovoljno 8 da ga Diego smatra neprijateljem, ali kao mladi iscjelitelj znao je i druge priče o njemu. Jedne je noći netko do njegovih vrata doveo opusto eno lice ene koja je stigla s Mund acom. Bila je pretučena po cijelome tijelu, a iz njene utrobe nije izlazio nikakav zvuk, pa čak ni jauk. Diego ju je izliječio. Zadr ao ju je u kući svojih roditelja sve dok ponovo nije mogla hodati, no bojeći se i pogledati svoje lice, ne eleći se prisjeća tii se. Tada ju je ukrcao na prvi jedrenjak koji je odlazio s otoka. Prije no to se ukrcala, napisala je na sitnom i sjajnom pijesku Ah Xoc, to na jeziku Maja znači morski pas. Tako su zvali Fermina Mundacu, čovjeka koji je Majama prodavao oru je, a vladi brodove to su prevozili vojnike koji su se protiv njih borili. Te su noći petorica mu karaca iznenadili Diega Sauri-ja dok je obilazio kuće svojih bo lesnika. Pretukli su ga sve dok nije ostao le eći poput hrpe krpa, zavezali su mu no ge i ruke i razbili mu usta kojima ih je jo stigao izvrijeđati prije no to je zatvor io oči u kojima je zauvijek zadr ao sliku golemoga mjeseca, uta i podrugljiva, poput osmijeha kakva boga. Kada se ponovo mogao zapitati to mu se to događa, osjetio je kako podrhtava voda is pod samice u kojoj je bio zatočen. Bio je na nekom brodu koji je plovio tko zna gd je i, umjesto da ga preplavi strah, zadrhtao je od radoznalosti. Kako god mu lo e bilo, bio je na putu prema svijetu. Nikada nije saznao koliko je dana proveo u tom zatočeni tvu. Iznad njega pro ao je jed an mrak, pa drugi, pa onda jo mnogi, sve dok nije izgubio osjećaj vremena. Brod je pristajao vi e od pet puta prije no to mu karac, koji mu je svakoga dana donosio kori ce tvrda kruha, otvori vrata. Here bija e neka zaleđena luka na sjeveru Europe. Nakon nekoliko godina i mnogo naukovanja, Diego Sau-ri vratio se u Meksiko kao n etko tko se vraća samome sebi i ne prepoznaje se. Govorio je četiri jezika, ivio je u deset zemalja, radio je kao pomoćnik liječnicima, istra ivačima i ljekarnicima, pro ao je mnoge ulice i muzeje sve dok nije zapamtio krivudave ulice Rima i trgove Veneci je. Bio je kozmopolit i ekscentrik, ali udio je, kao nitko, da ga njegova posljed nja pustolovina ponovo odvede na isto tlo i pod isti krov gdje će ivjeti do kraja s vojih dana. Imao je samo dvadeset i sedam godina onoga poslije-podneva kad se iskrcao u topl u egu koju je prepoznao kao vlastitu du u. Luka u Veracruzu bila je slična njegovim otocima i blagoslovio ju je, premda je njezina zemlja bila crna, a njezine vode nemirne. Ako se ne gleda u tlo, pomisli, osjeća da si se vratio kući. Brzo hodajući, u ao je u luku koja je odisala arkom zbrkom. Oti ao je na trg i u ao u jed no bučno svratiste. Mirisalo je na svje e pr enu kavu i tek ispečeni kruh, na duhan i an is. Negdje u pozadini toga toplog mete a, između ljudi to su ubrzano govorili i konob ara to su dolazili i odlazili, kao da ih nosi neki stalni vjetar, bile su oči Josef e Veytie. Diego je predugo tra io svoju sudbinu, a da ne bi odmah shvatio daju je upravo na ao. Sve je te godine lutao cijelim tim svijetom da bi ivot učinio krug i da bi mu vra tio budućnost na istome onom meridijanu na kojemu mu je i čupao pro lost, tako da se bez okoli anja pribli io stolu te ene. Josefa Veytia do la je u Veracruz iz Pueble, sa svojom 10 majkom i sestrom Milagros, da bi dočekala brod iz panjolske kojim je trebao stići nje zin stric Miguel Vevtia, mlađi brat njezina oca, koji mu je ostavio obitelj na bri gu prije no to ju je iznevjerio, umrijev i kad je Josefa imala dvanaest godina, Mil agros sedamnaest, a njihova mati poprimila onu neodređenu i vječnu dob u koju se običn o smjeste ene kad za ele prestati to biti. Stric Miguel Vevtia ivio je pola godine u Barceloni, a pola u Puebli. U svakom od tih mjesta, posvećivao je dobar dio vremena govoreći o svojim poslovima i zbrci na onom drugom mjestu. Njegov je ivot bio miran i ugodan, poput vječne nedjelje. Poned jeljak je uvijek bio na drugoj strani mora. Kako su toga poslijepodneva saznale tri ene Vevtia, u panjolskoj je dva tjedna pri je progla ena Republika i stričevi liberalni osjećaji naveli su ga da tamo ostane sve dok proslava nije pre la u dosadu. Bez okoli anja im je počeo pričati o republikansk oj groznici koja je tresla neke panjolce, ali i obja njavati im monarhističke sklonos ti mnogih drugih. S početka su bili toliko zabavljeni samima sobom da se nisu imali vremena zabrinuti za to njihovi svakodne vni euforični susreti nemaju ozbiljnijih posljedica od spokoja njihovih tijela. O djetetu su se počeli pitati tek kad su se toliko dobro poznavali da se on zatvoren ih očiju mogao prisjetiti posve točnog oblika i veličine svakog maloga i čistog nokta ko jima su zavr avala stopala njegove ene, a ona je mogla posve točno reći kolika je udalj enost između usta i vrha nosa njezina mu a dok je svojim prstom crtala u zraku krivi ne njegova profila. Josefa je znala da je svaki od zuba u bijelom nizu, kojim se smije io njezin mu Diego Sauri, bez obzira kako se jednakim činio, bio neznatno razl ičite boje. A on je znao da njegova ena, osim to je bila neka vrsta bo ice, kojom su v ladali zakoni posvema nja sklada, imala vrlo visoko nepce i nevidljive mandule. Mo da im je koji kutić njihovih tijela i ostao nepoznat, ali takvih nije bilo vi e od onih to čovjek sam kod sebe ne poznaje. Stoga su se posvetili očekivanju dolaska djet eta koje bi im pripovijedalo o onome to nisu ni sami mogli zamisliti o svojim elja ma i svome rodu. Sigurni da su učinili sve to je potrebno da bi začeli ljudsko biće, a ipak se to nije dogodilo, odlučili su učiniti ono to im se uvijek činilo nepotrebnim: p ili su napitke koje je od 12 trave damiane pripravljala Josefa Vevtia te Turneru diffu-su koju je svojim bota ničkim znanjem pripravljao Diego Sauri, brojali su četvrti mjeseca da bi znali koji su Josefi-ni plodni dani, kako bi u to vrijeme pojačali strast svojih tijela koja bi, od tolika truda, postajala jo sjajnija i ne-promi ljenija nego inače. Sve je to bilo u dogovoru i po savjetu doktora Octavia Cuence, liječnika s kojim s e Diego sprijateljio prvoga rumenog popodneva koje je proveo u gradu Puebli i ko jega je s godinama i zajedničkim otkrićima zavolio kao brata. Otkako je mjesečnica iznenadila prerano sazrelu mladost Josefe Vevtije, jednoga di vljeg i sretnog svibnja, pa sve do tih dana, ona je primala taj crveni posjet s mjesecom u četvrtoj četvrti, tako da je svakoga mjeseca, trinaestoga dana od tog dat uma, Diego Sauri zatvarao svoju ljekarnu, pa ni novine nije čitao sljedeća tri dana. Odmarali su se se od svoga intenzivnoga stvaralačkog rada samo da bi Josefa popil a nekoliko velikih gutljaja vode u kojoj je dva sata vrila lukovica nekih cvjeto va to su nalikovali ljiljanima, a koje je travarica s tr nice zvala Oceolox6chitl, a njezin suprug Tigridia Pavonia. Diego je prona ao znanstveno ime toga cvijeta i opis njegova is-cjeliteljskog djelovanja u knjizi nekoga panjolca koji je u 16. Srce mu je br e zakucalo dok je čitao: Neki govoru da ako ga pijeju enah, po ma u pri začeću. Tada je svoje nade povjerio znanju Indijanaca, jer ih je počeo gubiti u znanje liječnika i u pripravke koje je sam mije ao u svojoj ljekarni. Pio je i natj erao svoju enu da pije svaki lijek to ga je na ao na zemlji i već mu je dosadilo ivjeti s nadama koje su se pretvarale u led i koje su mu ometale ugodu to im je darovao grad. Nekoliko su godina ivjeli razočarani da njihova tijela, tako spretna da se pronađu, n isu znala izaći iz samih 13 sebe, sve dok se jednoga trinaestog dana Josefa nije odjenula u ranu zoru, a nje zin mu , otvoriv i oči s osjećajem du nosti da joj napravi dijete, prona ao prazno mjesto k je je ona svojim tijelom grijala na lijevoj strani kreveta. Diego Sauri bio je jedan od onih čudnih mu karaca koji su bez pitanja uva avali znake bo anskoga autoriteta utjelovljenog u svojoj eni. Mnogo je vremena proveo učeći, prije no to je postao agnostik, pa je čak uvjerio i Josefu da je Bog samo puka elja ljudi, ali vjerovao je u Sveti Duh kojega je osjećao među sljepoočnicama te dame. Zato se od e odjenuti, a potom izađe da bi zaboravio na muku to su u njemu izazivale bočice, apo tekarska vaga i miris ljekarne u njihovoj sobi na prvome katu kuće. Nekoliko dana nije ni ta od nje tra io. Jedne je zore, kad je svjetlo počinjalo uranjati u polumrak njihove spavaće sobe, upita eli li voditi ljubav tek onako. Josefa pristane, ponovo zadobiv i spokoj svoga tijela i vi e nisu razgovarali o djetetu. Malo pomalo, čak su povjerovali da je tako bolje. Josefa Veytia bila je ena s trideset i nekoliko godina, koja je hoda la ponositih leđa poput kakve plesačice flamenka, koja se uvijek budila s nekim novi m planom u glavi i odlazila na počinak nakon to bi ga ostvarila, ena čija se elja uvije k podudarala sa suprugovom, nikada mu ne uskrativ i zadovoljstvo osjećaja da je uz n jega u toj igri koju mnogi mu karci moraju igrati sami. Uvijek je između dubokih i o kruglih očiju nosila neko pitanje, a na rubu usana zarazan mir nekoga tko ne po uruj e odgovore. Nosila je kosu dignutu iznad uznosi-ta potiljka, koji je Diego volio ljubiti usred poslijepodne14 va, kao nagovje taj svjetla kojim će njezino golo tijelo obasjati sumrak. I, kao da to nije dovoljno, Josefa je imala dar koji je uspostavljao ravnote u između potrebe za riječima i nu nosti ti ine. Njihovi razgovori nisu nikada zamirali. Ponekad su razg ovarali do ponoći, kao da su se tek upoznali, a ponekad ih je budila zora s potreb om da si prepričaju upravo odsanjani san. One noći kad je otkrila da je mjesec narastao dvostruko veći nego to je obično bio kad bi prva crvena mrlja na njezinim prebijelim gaćicama najavila muku njezinih krvare nja, Josefa je započela razgovor rekav i kako ju je strah. Nije poznavala ni ta to je s tizalo točnije od njezine bolne mjesečnice: prvi ju je put osjetila kako joj klizi n iz noge u deset i petnaest prijepodne, usubotu 5. Kad je glavno zvono katedrale promuklo zazvonilo, objavljujući daje vrijeme za bitku, ona i njezina sestra Milagros bile su na balkonu, pozdravljajući rupcima vojnike i na oru an narod to su urili ulicama da bi zauzeli polo aje u rovovima i na uzvisinama. On da nji je svijet bio naviknut na rat i slavio je velike opasnosti kao uobičajenu vrt oglavicu. Otada je uvijek, u dvjesto petnaest mjeseci , krv stizala s mjesecom u četvrtoj četvrti. Di ući pogled, Diego Sauri pomno je promatrao svoju enu, dopustiv i joj da ga kori zato to se tako prilijepio 15 za la ljive novine. Jer, samo su novine krive, čuo ju je kako govori, kojima je posv ećivao dobar dio svoga ivota, da je već tri dana ne slu a, jer mu je glava puna mimohod a protiv ponovnog izbora predsjednika Republike. Diktator je bio već sedam godina na vlasti kad je Diego počeo govoriti da neće jo dugo opstati, a otada se nakupilo jo devet, a da Josefa ni ta nije čula o njegovu padu, osim iluzije kojoj se njezin mu po svetio, proričući ga. Strahujući da prijekori nikad neće prestati, ako se ne pozabavi pitanjem mjeseca, Di ego pristane izaći iz blagovaonice u toplu lipanjsku noć. Golemi je mjesec svime ovl adao. Rekla je to tako sjetno da je spustio ruku s njezina struka kako bi dobro istra io njezino lice i zapitao je kojeg li j oj je vraga to napravio. Vođen posvema njom zaokru eno ću trbuha koji je rastao njegovoj eni, Diego Sauri uvijek je tvrdio daje u sebi pri eljkivao djevojčicu. Josefa gaje molila da ne predviđa ono to se ne mo e znati, a on je odgovarao da znao sve to treba od petoga mjeseca i da ona u zalud tro i vrijeme pletući plavim koncem jer će se roditi curica i nazvat će je Emilia da bi odali počast Rousseauu i zato da bi bila inteligentna. A ta je djevojčica na a kći. Kao pravi čovjek Kariba, Diego Sauri znao je da sa čudima ne treba raspravljati i uv ijek se smijao kad je njegova ena izra avala svoje strahove, pitajući se je li dovolj no sposobna da ne napravi kakvu pogre ku kad dođe vrijeme za krivine djetetova uha i li usklađivanje boje očiju. Jer, kako je mogla znati to radi, ako je imala udjela u s vemu koliko i kakva amfora? Imao je jaka ramena i svijetle oči koje su obasjavale tamu preranih podočnjaka, bio je srednje visine poput oca kojega je Josefa čuvala u svome sjećanju, dlanovi su mu skrivali zagonetku, a jagodice prstiju bile su mu spretne i vje te. Jo se kretao ka o plivač kakav je nekoć bio, i vrebao je namigivanje svoje ene sa če njom među usnama. Mogli bismo ga ozlijediti. Kao da si iz Pueble - reče on, cjelivajući je pon ovo. Nije moja krivica da si ti iz zemlje divljaka. Sve se to pretvorilo u pra umu i ru evine - reče ona, poigrava jući se ponosom svoga mu a. Vidjet će već - odgovori Diego, di ući je iz naslonjača u kojemu je lela i gurajući je prema krevetu, istodobno joj otkopčavajući spavaćicu. Potom se vrati n a zemlju, kao to mu karci to čine, i upita: - Ima li togod za pregristi? Čekajući je, prisjećao se riječi svoga prijatelja doktora Octavija Cuence o tome koliko vremena prođe od trenutka kad trudnica uđe u grozničavu aktivnost pa do samoga poroda. Odjednom začuje Josefu kako se poput munje vraća iz kuhinje. Diego skoči s kreveta kao da se upla io da će mu pasti, ali Josefa odjednom poprimi sp okoj kao da je već rodila desetoro djece, i bez okoli anja preuzme sve u svoje ruke, odbiv i da Diego pozove liječnika koji bi joj pomogao. Dugo je vjerovala da će ta bol biti kao neka vrst rasko i. U satima koji su uslijedi li nije ni na tren u to posumnjala, ali je i zadnjim kutićem svoga tijela spoznala da poneka rasko stoji onoliko koliko i vrijedi i da je intimna orgija rađanja, vi e od same boli, prava bitka koja se, srećom, zaboravlja s primirjem. Devet sati kasnije, Diego joj na ruke polo i blistavo i toplo tijelo njihova djete ta. Pokupi i h jezikom prije no to se nasmije i. Potom joj poljubi vrh nosa i odnese jo golu djevojčicu. Počelo se pojavljivati tvrdoglavo sunce meksičkih zima. Bilo je sedam ujutro 12. Josefa zatvori oči i usne sa spokojem koji je izgubila prije devet mjeseci. Negdje oko podneva probudi se iz prvoga nezavr enog sna u svome ivotu. Zračeći poput kakve mlade bake, pribli i se njezina sestra Milagros, odgovoriv i joj da Diego spava i da je Ix-chel majanska bo ica sunca, voda i iscjelitelja, te je stog a zadu ena da titi porode i trudnoće. Četiri godine starija od nje, Milagros joj je podarila ravnote u koja je nedostajala njezinoj majci, i voljela ju je umjesto braće koje ni je bilo u njihovoj obitelji. Bila je ne to vi a i dosta tvrdoglavija, imala je poput nje, visoke, izra ene jagodice i dugu tamnu kosu, znala se osmijehivati poput anđel a i oslijepiti od bijesa poput svih vragova. Josefa bija e ponosna to pripada takvo j lozi. Bez obzira to su ih ljudi obično do ivljavali toliko različitima da je bilo te ko zamisliti da se dobro sla u, među njima je vladao neki daleki savez koji im je omog ućavao da se razumiju očima. I Milagros je imala duboko usađene i radoznale oči, bila je uvijek u potrazi za odgovorima, morala je sve znati, upoznati i najudaljenije m jesto svijeta, razgrnuti svoje sumnje uvijek kad bi joj stezale grlo. Zbog toga se nije udala ni za koga od tolikih koji su je eljeli. Nisu znali odgovore, za to b i im povjeri19 la svoju sudbinu? Svoju je slobodu čuvala kao najva niju strast, a svoju srčanost kao najbolji porok. Znala bi presjeći nečije izlaganje otrovn im pogledom punim prezira, a bila je čitatelj kakav se rijetko nađe i učenija od svih. Voljela je izazivati mu karce riznicom svoga poznavanja znanosti i zabavljala se učeći na pamet pjesme i tra eći izazove. Prezirala je vez, ali bila je prava čarobnica u k reiranju svojih haljina ili kad bi mijenjala ozračje neke prostorije samo premje taj ući nekoliko slika. Bila je stroga u svojim prosudbama i zahtjevna s tuđima, prigu eni h osjećaja, a iroke ruke, plijeneći pozornost svojim pričama. Za svoju sestru Josefu os jećala je osobitu naklonost, koju nikada nije ni skrivala, i pred njom je bila kad ra polo iti bilo koje svoje oru je. Milagros je voljela Diega Saurija poput brata je r se zaljubio u Josefu na prvi pogled; za njega bi dala ivot jednako kao i za svo ju sestru. Uz to, sa svojim je ogorom dijelila politička uvjerenja i fantazije, pom agala mu da se nosi s kritikama i pozivima na razboritost koje mu je povremeno u pućivala Josefa, prigodno koristeći svoj o tar jezik. Za razliku od Josefe, kojoj je n jezin pomirljivi duh pomagao da se nosi s predrasudama i pravilima to su vladali svijetom u kojem su ivjeli, Milagros bi ispunio bijes svaki put kad bi joj se učini lo da nečije mi ljenje ne uva ava druge, i da je premalo univerzalno. Nikad nije propu t ala priliku da se upusti u ideolo ku bitku raspravljajući o Bogu, različitim religijam a, vjeri, absolutu i ostalim opasnostima. Sa svog ju je kreveta Josefa vidjela kako ide prema kolijevci u kojoj je spavala njezina kći. Ovim mjesecom vladaju Veliki Medvj ed, Berenikina Kosa, Prokion, Kanopus, Siri-jus, Aldebaran, Ju na Riba Eridan, Tro kut, Andromeda, Perzej, Algol i Kasiopeja. Josefa je zamoli da ponovi molitvu za sreću koja se oduvijek izgovarala u njihovoj obitelji kad su se rađala djeca. Milagros prihvati pokoriti se obiteljskoj tradiciji kako ni ta ne bi nedostajalo o bredu kojim je postala kuma. S rukom na glavi svoje nećakinje, izgovori: - Djevojčice to spava pod Bo jim pogledom, elim ti da ga nikada ne izgubi , da putuje k ivot sa strpljenjem kao svojim najboljim saveznikom, da upozna zadovoljstvo velik odu nosti i spokoj onih koji ne očekuju ni ta, da razumije svoje patnje i da zna prepozn ati tuđe. Bila je mnogo vi e od lijepe ene koja se ponekad odijevala poput crte a iz Le Moniteu r de la Mode i koja je nosila najfinije e ire to ih je izrađivala madame Berthe Manceu. U svom je ormaru također imala zbirku najljep ih huipila koji su ikada izvezeni. O bičavala ih je odjenuti u najsvečanijim prigodama i hodati ulicom s pletenicama na v rhu glave i u toj indijanskoj odjeći, po21 put kakve raznobojne zastave koja joj je padala niz tijelo. Tako je bila odjeven a i toga jutra. Josefa ju je gledala s divljenjem, moleći je da nastavi. Za tićena eljama svoje kume, Emilia je prvih mjeseci svoga ivota jela i spavala razbor itim spokojem. Do njezinih u iju nisu stizale zastra ujuće priče o kojima je njezin otac čitao u novinama, ali je svakoga jutra slu ala kako joj pripovijeda to se događa u svi jetu, to on misli o stvarima koje su ga uznemiravale ili rastu ivale, te kako joj o pisuje dnevna iznenađenja s posvema njom sigurno ću da će biti jednako dirnuta kao i on. Josefa je tvrdila da je djevojčica premalena da bi je zanimala pojava Laburističke s tranke u Engleskoj, pripajanje Havaja Sjedinjenim Dr avama, izgubljene etve i pomor stoke u cijeloj zemlji. Prekoravala je svoga mu a da rastu uje djevojčicu govoreći joj o zabrani borbe s bikovima, o nesreći zemlje u kojoj se ponovo mogu birati isti vl adari ili pak o tome kako se mjesečno tro i sto tisu22 ća pesosa na projektu nemogućeg isu ivanja vode u Meksičkoj dolini. Diego joj je odgovar ao da ona čini veću tetu, govoreći djetetu o Engleskoj Charlotte Bronté i čitajući joj nag Shirley. Jadna mala, mora slu ati čak i o porezu na duhan. Kad su ukinuli list El Demócrata, cijeli si joj tjedan ponavljao imena zatočenih novinara. A potom, okrećući se djetetu: - Konačno ti je mati sh vatila samovolju vlade. Ali, ne pothranjujem tvoj bijes, jer ne elim da i tebe zatvore. Oboje su znali, iako su rijetko o tome razgovarali, da je Josefa u pravu. Prije vi e od tri godine, u ljekarni su se počeli okupljati svi oni koji su iz opravdanih razloga, starih demokratskih te nji ili tek urotničkih sklonosti, imali ne to protiv v lade. Prvo ih je pribli io slučaj, potom dogovor, a onda i nu nost. U to vrijeme, goto vo bi svaki dan u ljekarnu navratio netko spreman da vrijeđa guvernera pred bilo k ojim kupcem koji bi se tamo slučajno zatekao. Bilo je samo pitanje vremena kad će Di ego od protivnika reizbora postati ludo odva an, a kako su stvari lo e stajale, od l udo odva noga prijeći će u luđaka, a od luđaka do zatvorenika. Sav se bio tome posvetio otkako mu je umrla s upruga s kojom je imao dvoje djece i za kojom je čeznuo svakoga jutra, kao da je p rvo u kojemu mu je uskratila svoju nazočnost. Bila je to kuća kojom su vladale dvije osi: neizbrisiva i mit ska pratnja njezina vrta i veliki salon posvećen nedjeljnim domjencima. Doktor Cue nca svirao je flautu nje no i dvosmisleno, to je bilo u suprotnosti s vojnom kruto ću k ojom je kročio u svoje radne sate. Neki od njegovih bliskih prijatelja bili su gla zbenici ili pisci i nedjeljom su ga posjećivali da bi recitirali svoje najnovije d osjetke ili da bi svirali u dru tvu. Nasuprot tome, taj je čovjek preko tjedna ivio s profesionalnom strogo ću koja mu je zaslu ila po tovanje čak i neprijatelja, te s osjećaje du nosti i reda od kojega su strahovali njegovi sinovi čak i nakon to su napunili dv adeset godina. Bio je toliko krt na riječima da je njegova ena za ivota postala jedna od najumje nijih odgoneta-čica ti ine u dugoj povijesti tog enskog zanata, a nakon smr ti ponekad se vraćala kako bi mu trepavicama dotaknula čelo i slu ala kako njegova ti in a govori o svemu to ga muči. Njegov se otac zvao Juan Cuenca, a majka je od djetinjstva bila poznata kao Man uelita Gomez, kći gospodina svećenika. Kako su pričali njezini preci, Manuelitin otac postao je svećenik da bi ispunio obećanje dano Gospi od Socorra jednoga poslijepodne va u vrijeme rata za nezavisnost. Tada je, bje eći pred panjolskim vojnicima to su ga progonili kao jednoga od voda pobune protiv panjolske Krune u blizini Veracruza, na ao skrovi te u sobi za glačanje neke kuće čije su vlasnice imale dobar običaj da ispod s ojih haljina nose brojne bijele u krobljene podsuknje. One su ga sakrile iza hrpa rublja to je čekalo na glačanje, među ko arama punim velikih krinolina, suknja od svile i čipke, plahti, ručnika, jastučnica i pokrivača za krevete. Čuo je kako su vojnici u li, proklinjući njegove ime. Skvrčio se iza rublja koje su prob adale sablje u potrazi za njegovim tijelom, to je prvi put drhtalo. Bio je jo mlad i udovac i elio je do ivjeti starost. Tako je toga nezaboravnog utorka poslijepodne obećao Gospi da će se zarediti ako ga spasi od te nesreće. Kad su vojnici napustili s obu za glačanje, a njegova se du a vratila u tijelo, ponovo je zadrhtao sjetiv i se sv oga nesmotrenog obećanja: morat će postati svećenik, a njegova će kći Manuela postati sveće ikova kći. Mo da zato da bi se za titila protiv sličnog zavjeta, Manuela se udala za Juana Cuencu , liberalnog veleposjednika tamne ko e i sjajnih očiju koji je, kad bi se smijao, po kazivao tako velike zube koje nisu mogla sakriti ni zatvorena usta. Juan Cuenca je bio vlasnik plodne zemlje, rijeka i stoke u tolikom broju da je mogao udobno i vjeti i bez Bo je pomoći. Izja njavao se kao nevjernik, ali bio je osoba od povjerenja unatoč svoga velikog zubala i svojih dugih utnji. Brak s Manuelitom bio je 26 bez potresa i prijekora, a u njemu je rođeno desetoro djece. Octavio je bio treći i e lio je biti liječnik. Ali, nije se mogao osloboditi rata koji je gotovo cijelo 19. Studirao je medicinu na Sveučili tu u Jalapi da bi na kraju zavr io kao liječnik u vojsci Benita Juareza. Jacobo Esparza, njegov kolega sa studija, bio mu je i drug po oru ju. Prvi put kad ga je Octavio Cuenca posjetio, otkrio je sjajne usne i neumoljiv jezik njegove mlađe sestre. Maria Esparza imala je tada dvije godine i u ivala je u jednoj od broj nih kućnih sloboda koje si je dopu tala cijeloga ivota: bila je nasred hodnika, između paprati i iglica, li ući crvenu lizaljku, sjedeći na kahlici. Gotovo dva desetljeća posl ije, nakon mnogo godina učenja i nekoliko ratova, misleći da zna sve o ljubavi i nje zinim zamkama, Octavio Cuenca ponovo ju je sreo u toj postojanoj kući: - Hajde, vjenčaj se već jednom sa mnom, doktore, vidi da stari - predlo i mu. Kuća doktora Cuence imala je velika vrata od izrezbarena drveta sa eljeznom alkom, či ji su zvuči odzvanjali vrtom i hodnikom sve do kuhinje, gdje bi netko prekidao pos ao, po uriv i da otvori onome tko kuca. Bila je to kuća zatvorenih vrata jer u Puebli su se vrata uvijek zatvarala, kao da je neki stalni strah od svijeta s ulice ops jedao stanare kuća. Ali u praksi, vrata te kuće mogla su se smatrati otvorenima, kao to su otvorena vrata u toplim krajevima. Svatko tko je na njih pokucao imao je p ravo ući i potra iti hlad među drvećem vrta, stolac u dnevnoj sobi uz glasovir ili mjest o u blagovaonici ispred tanjura ri e. Bil a je idealna za roditelje s djecom u dobi kad razbijaju stvari, te za du e u dobi kad ude za inteligentnim razgovorima. Zbog svega toga i zbog osjećaja bliskosti, ob itelj Sauri provela je tamo mnoge od najvedrijih nedjelja svoga ivota. Prvi put kad je bračni par Sauri odveo svoju kći Emiliju u posjet toj kući, djevojčica j e imala tri mjeseca i svu je svoju ljupkost izra avala smije eći se i ma ući no icama kad b je obuzelo ono to je njezin otac zvao neumjerenim ushitom prema ivotu. Josefa je te nedjelje stigla na domjenak, dr eći se kao da skriva ne to vrlo posebno i dragocjen o na rukama. Njezin je suprug hodao ispred nje, noseći ko aru podstavljenu organdije m, udarajući njome o noge ljude koje je pozdravljao. Pred njima je koračao Salvador, prvi sin para Cuenca - Esparza, dječak od jedanaest godina, razgovorljiv i ivahan, koji je nadoknađivao odsutnost svoje majke, darujući ljubav ocu za dvoje. Slijedio ih je, nastojeći otkriti to to tako pa ljivo nosi Josefa, mlađi sin Daniel, dječačić očiju ređeno smeđo-zelene boje, čiji je podsmje ljiv pogled podsjećao doktora Cuencu na Mariju E sparza. Nazvao ga je Daniel, kao to ga je u posljednjem času stigla zamoliti, a nje gov je odgoj predao u ruke Milagros Veytia, kao to je to od njega zatra ila. Maria Esparza voljela je Milagros kao to se vole prijateljice s kojima se dijele zajedn ičke sklonosti i kojima se mogu otkriti sve tajne. Kad je vidjela smrt kako se pri bli ava, jedna jedina misao ispunila joj je usta: Daj dječaka Milagros. Doktor Cuenca zakleo joj se da će to učiniti i sve dok je njegov sin bio dojenče, dopu stio je da bude kod Milagros. Ali čim je shvatio kako djetetu vi e nije potrebna 28 da bi mu mijenjala pelene i prinosila licu k ustima, za elio je da mu se sin vrati kako bi ga naučio da bude mu karac istom onom strogom estinom kojom je podučio i Salvad ora. Potajno, Milagros je plakala mjesecima, proklinjući svoju sudbinu i odgađajući vraćanje djeteta sve dok je mogla izmi ljati izgovore. Iz brojnih je razgovora s prijatelji com dobro poznavala doktora Cuencu, tako da je od početka znala kako joj ni ta ne bi vrijedilo da poka e svoju ljutnju. A kako je dr ala do spokoja mrtvih, nije se pozi vala na Marijine elje kako ne bi izazvala zaka njelu svađu između prijateljice i njezin a mu a. Vratila je dječaka nakon njegova trećeg rođendana, ne prihvativ i govor kojim joj je doktor elio zahvaliti. Koristeći to pravo, a i stoga to je i dalje bila neka vrst za titnice tom dječaku, Mila gros ga je previ e razmazila, a premalo ispravljala. Toga poslijepodneva, predviđajući opasnosti koje je mogao izazvati njegov istra ivački duh, zamolila ga je da pripazi jer je u ko ari mala djevojčica. Kao odgovor, Daniel je povukao vrh smotuljka koji je nosila Josefa, ponudiv i Milagros najzavodljiviji osmijeh koji joj je ikada upu tio neki mu karac. Zastav i na pragu salona, Josefa je očima potra ila svoga mu a, dok ga nije prona la u sre di tu dru tva, s ko arom u rukama i političkim govorom na usnama. Za-zvala gaje iz dalek a. Ne pomaknuv i se, Diego Sauri pozove je da uđe u sobu, ali ona je ostala na vrati ma, razmi ljajući hoće li se suočiti s bukom i dimom salona. U međuvremenu, mali Cuenca po novo je povukao pokrivač koji je skrivao djevojčicu, otkriv i je u punome svjetlu, bez obzira na elje njezine smetene majke. Konačno je uspio s hvatiti razloge koje mu je Milagros navela, obja njavajući mu za to se neće udati za nje ga ni za bilo koga drugoga, ali i da ih nije shvatio, bio bi ih prihvatio kao di o svoje sudbine protiv koje se nije imalo smisla boriti i od koje nikada neće moći p objeći. Zato vi e nije ni poku ao naći ljubav negdje drugdje. Milagros uze djevojčicu iz zagrljaja u kojemu ju je titila njezina sestra i provede je salonom visoko uzdignutu u zraku. Sve je u tom salonu mirisalo na svijet mu ka raca Nekoliko se ena na lo među njima zato to su pristale da im nalikuju u načinu razmi l anja i krivim zaključcima. Ne zato to bi im se taj način učinio najboljim mogućim, nego z ato to im je bilo jasno da se u svijet mu karaca mo e prodrijeti samo ako se pona aju p oput mu karaca. Sve ostalo izazivalo je nepovjerenje. I sama Josefa Sauri, koja je tako mnogo i tako dobro mogla razgovarati nasamo sa svojim suprugom, osjećala je da ne pripada tom mu kom kraljevstvu koje je predsjeda lo domjencima. To joj nije previ e smetalo, jer je znala da je u tom dru tvu predsta vlja njezina srčana sestra, neuhvatljiva poput munje, koja se radije odrekla braka nego da se odrekne onoga to je smatrala povlasticom da ivi kao mu karac. Sretna sam to mije ona moja sestra, mislila je Josefa te nedjelje, dok ju je gled ala kako vodi njezinu kći kao da je kakva lutka s kojom se mo e igrati. U njezinim je rukama djevojčica prolazila među gospodom, sa sve manje pokrivača i sve vi e buke, kad se cijeli salon, zajedno sa svojim napuknutim lusterom, sna no zatres ao. Povlačeći suknju Milagros, rasku tran i bijesan, Daniel Cuenca zaurlao je tolikom snagom, za30 htijevajući svoj dio djevojčice, tako da su odrasli na trenutak zanijemili, a igračka bračnog para Sauri počela je plakati. Posramljen, doktor Cuenca se pribli i Danielu i uz jedan od svojih rječitih pogleda punih prijekora zatra i od njega da se ispriča, slu eći se hladnim tonom kojim se i sam ispričavao to mu je sin takav. Potom je slobodnom rukom uzela dječakovu i pobjegla neočekivanim, ali savr enim prolazom koji su otvarili svi oni mu karci oboru ani knjigama, cigarama, francuskim burmutom i znanstvenim predrasudama. I, prisjetiv i se igre u kojoj se tuđim stihovima izra avaju vlastiti osjećaji, upita je u prolazu: - Kako ti se čini, Lucero? U tri koraka stigla je do vrata na kojima ju je čekala Josefa, vrteći glavom. Čim joj se pribli ila, dodala joj je zaplakanu djevojčicu. Potom, ne pu tajući Daniela, uputi se bez riječi prema spavaćoj sobi. Tamo se Josefa smjesti u jedan naslonjač i Emiliju sp usti do dječakovih očiju, koji se nagne nad nju gotovo joj dodirujući čelo i zamoli je d a mu oprosti zato to ju je prepla io. Čuv i je kako se slatko smije, Daniel se uspravi, izbri e izraz spokoja zadovoljene ra doznalosti, okrene se i izađe trčeći. Josefa otkopča bluzu do struka, po alje svoju sestru natrag na domjenak, i dopusti d jevojčici, koja je jo jecala, da pije s njezina tijela. Zaronjena u to zadovoljstvo, Josefa osjeti ruku koja se oslonila na njene gole grudi. Otvor i oči i ugleda Daniela Cuencu s licem nad djevojčicom koja se priljubila za njezinu dojku. Čim osjeti da je primijećen, Daniel se udalji hodajući prema vratima, ne okrenu v i im leđa. Nedugo zatim, Josefa ga ugleda u vrtu, ispred prozora. Već je bila zakopčal a bluzu i digla se s naslonjača, praveći se da ga ne vidi. Djevojčica joj dopusti da je umota u pokrivače, kao da eli zaspati da bi odgonetnula tu zagonetku. Ali ni taj san, a ni mnogi drugi, nisu je uspjeli udaljiti od začara -nosti koju će domjenci u toj kući izazvati u njezinu duhu. To je poslijepodne upozn ala nespokojstvo njezinih stanovnika i otada ju je uznemiravalo uzbuđenje koje je ovladalo njezinim nedjeljama. Bilo je to jedino nasl jeđe Josefe Vevtia i to joj je bilo dovoljno da bude najzadovoljnija od svih ena ko je su u ta vremena bile nasljednice. Kuća je imala dugu povijest, ali Josefa ju je preuzela ne znajući nijednu drugu priču osim posljednje. Don Miguel Vevtia, brat nj ezina oca, veliki poklonik borbe bikova i borbe pijetlova, čovjek čija je najdra a imo vina bila jedna knji ara iznad Iturbideova portala, usudio se jednoga blistavog tr avanjskog poslijepodneva ulo iti tu knji aru, kla-deći se na jednoga arenog pijetla. Nj egov prijatelj i sudrug u pijankama i dominu, neki panjolac bez obiteljskoga grba , najuspje niji trgovac u gradu negdje oko 1881. Sudbina je htjela da indija nski pijetao izdr i četiri sekunde dulje od crvenoga. Bez obzir a koliko je don Miguel odbijao, njegov mu je prijatelj tvrdoglavo stavljao u d ep kaputa potvrdu o vlasni tvu Zvjezdane kuće. Vevtia ju je na kraju prihvatio, misleći k ako će je sljedećega dana vratiti trgovcu, tom Asturijcu koji je bio umjeren i razum an kad je vladao sobom. Na nesreću, tome čestitom kockaru sljedeći dan nije osvanuo. N egdje pred zoru, upustio se, uz pomoć no a, u prepirku s nekim tko je bio bolje naor u an i pijaniji od njega. Dok je oplakivao gubitak prijatelja s bučnih zabava, Miguel Vevtia pospremio je po tvrdu o vlasni tvu kuće u neku krinju i zaboravio na nju. Ali, kad se njegova nećakinja Josefa zaljubila u tek prido loga Diega Saurija, časni kolekcionar krinja i stručnjak za stare knjige znao je da ne mo e naći bolje vlasnike za Zvjezdanu kuću od to dvoje m ladih, opsjednutih vatrom o kakvoj je u njegovu ostarjelom pamćenju jo ostalo ne to p epela. Zahvaljujući tome daru, bračna zajednica koju su osnovali Josefa Vevtia i lje karnik bez novaca - a to je bio Diego Sauri - bez većih je novčanih ponora započela za mr enu bračnu pustolovinu. Nije se ba znalo od čega će ivjeti, ali barem su imali gdje. Vevtije su vukle podrijetlo od nekog gospodina Vevtije koji je do ao iz panjolske d a bi pomogao utemeljenju grada godine 1531. I otkako se taj prvi Vevtia usudio p rijeći ocean na onaj način na koji se u to doba ocean prelazio, svi koji su naslijed ili njegovo prezime, s nedav34 nom iznimkom strica Miguela, naslijedili su i uvjerenje da je Puebla najbolje mj esto koje bi ljudsko biće moglo izabrati za ivot i smrt. Tako da nitko od njih nika da nije pokazivao elju za putovanjem, i nikome u tristo pedeset i dvije godine ni je palo na pamet da ode na medeni mjesec na neko mjesto gdje je postojala opasno st da iz vida izgubi vulkane. Znajući to, Josefa je dobro čuvala tajnu o planovima z a put u koje ju je umije ao Diego Sauri, skrivajući ih sve dok joj Sveta Majka Crkva ne nametne obvezu da tuje i slu a svoga mu a vi e od bilo koga drugoga. Cijeli je grad znao da osam dana bračni par Sauri Vey-tia nije izlazio iz kreveta te da Josefa nije čak otvorila vrata ni svojoj majci, kad je četvrtoga dana ta ena, k oju su svi dr ali kao uzor umjerenosti i razboritosti, prikupila hrabrost da navra ti kako bi se uvjerila da su jo ivi. Mlada nevjesta nagnula se preko balkona raspu t ene kose, pokrivajući se samo bijelom ko uljom koju je njezin mu nosio na vjenčanju, i glasorri koji se čuo do oblaka, objavila da ne mo e sići. Nakon te scene, nitko se nije zabrinuo kad su najavili da odlaze na medeni mjese c bez točnoga odredi ta te da će u nekoliko mjeseci proputovati cijelu zemlju, skuplja jući trave i ljekovite napitke. Obitelj je zapravo osjetila olak anje to će joj taj čudni par ostaviti mogućnost da predahne dok ih nastoji prihvatiti onakvima kakvi jesu. Kad su se Diego i Josefa vratili noseći zbirku krinja koje su čuvali kao da u njima p utuje blago'engleske Krune, nakon to su pro li sva brda i doline petsto kilometara uokolo, obitelj ih je prihvatila kao najvoljeniju i naj- eljeniju izgubljenu djecu jo od onog sina razmetnoga o čijem povratku pripovijeda Biblija. U prizemlju kuće, Diego Sauri otvorio je ljekarnicu koja je mirisala na drvo i svj etlucala od porculana. Police na kojima su počivali vrčevi bile su izrađene od cedrova. Diegu nije nedostajao nijedan lijek. Za svaku je boljku imao rje enje među sv ojim bijelim bočicama i stotinama brojem obilje enih i mirisavih kutijica. Nije mu d ugo trebalo da njegova apoteka postane rafiniranija i bolje opskrbljena od bilo koje druge drogerije. Naime, u svojoj ljekarni je imao sve potrebno - od Anhalto ve vodice za staračku slabost do ko-kainskog praha. Dok je ivio u Europi, skupljao je u male kutijice glavne lijekove iz svakoga kraj a gdje je boravio. Naučio je formule kojima je mnoge od tih lijekova dobivao i mog ao je razlikovati za to slu i prah iz svake od tih kutijica, premda bi ga svatko dr ugi pobrkao s običnim talkom za tijelo to se koristi poslije kupanja. Pri kraju stoljeća, hodnik na drugome katu Zvjezdane kuće bio je izlog zrcala i bujn ih biljki i cvijeća, kojim je ulazilo sunce na gotovo nasilan način. Emilia je otkri la čari tog tunela punog svjetla čim je počela puzati i nekoliko je mjeseci bila umrlj anih koljena i dlanova od dotad nevidljive pra ine mozaika. Prvi put kad je Emilia stala na noge, Josefa Veytia vidjela ju je izdaleka, kako se dr i uz rub lonca za cvijeće, di ući glavu poput kakve balerine, i blagoslovila je d an kad je tu zasadila biljke to su sada pratile smionost njezine kćeri. Emilia je v idjela majčine oči, čula je kako 36 je zove tihim glasom, s tjeskobom onih koji gledaju plesačicu na ici to hoda u visin ama, napu tajući jednu glinenu posudu za cvijeće da bi se otisnula u opasnost od dva k oraka do druge, dok je Josefa grcala u soli dvije goleme suze. Daleko od velikog događaja, Diego Sauri bio je u laboratoriju uz svoju ljekarnu, p ripremajući slavni zubni prah generala Quiroge: mje avinu crvena koralja, vinskoga s rije a, ovapnenjenoga jelenjog roga, venecijanskoga praha, ko enila i esencije od kl inčeka, koji je te godine bio u modi. Diego ga je uvijek prodavao uz upute, koje m u nisu slu ile za reklamu, a u kojima je pisalo da je najbolja pasta za zube mnogo jednostavnija i da se sastojala od mje avine dvije trećine prepečene korice kruha i j edne trećine kinina, sve to pretvoreno u sitan prah. Dok je radio svoje mje avine, Diego Sauri volio je pjevati dijelove slavnih arija. Veselje s kojim je njegova ena u la u laboratorij, iznenadilo ga je usred Se quel guerrier io fossi. Dr ala ju je oko struka i zamolila svoga mu a da klekne kako bi poslala Emiliju do njegovih ruku, ali on je u asnuto odbio takav pokus. Rugajući se njegovim strahovima, Josefa pusti djevojčicu tako da Diegu nije preostal o drugo doli da se sagne. Pogledao je Emiliju kako stoji usred njegova laborator ija, odjevena u svijetloplavo, hvatajući zrak rukama i s nogi-cama kao u lutke, ko je su nesigurno podrhtavale u novim čizmicama. Njezine oči nisu dosezale ni do ruba stolova, ali su prepoznavale to mjesto kao kutak tog čovjeka, koji bi, kad odjene dugu bijelu pregaču, hodao nekim svijetom koji se činio najboljim od svih svjetova. Mnoga ju je popodneva dovodio na to mjesto da bi vidjela kako 37 radi svoje mje avine i čula ga kako pjeva dok je sjedila na visokome stolcu, ali sad je prvi put spustila vlastite noge na pod svoga oca. Ljekarnik je ra irio ruke, dr eći u svakoj staklenu bočicu s tekućinom druge boje. Emilia se ne trepnuv i zagledala u arko ljubičastu boju i hrabro kročila prema svome ocu. Uzvikujući bravo, Diego preda posudu s ekstraktom firentinske perunike u jo nesigur ne ruke malene djevojčice, gledajući je kako mu se pribli ava kao kakvo čudo, i pretkazu jući svojoj eni dio blistave budućnosti svoje kćeri. Taj je bla eni govor prekinut kad je Josefa, dr eći se svetoga pravila ene da pozornost usmjeri na vi e stvari odjednom, otkrila da je Emilia pokrivena ljubičastom bojom o d uvojaka do vrha bijelih čizmica koje joj je toga jutra isporučio postolar. Suton ih je zatekao u kupaonici kako s Emilije jo uklanjaju ljubičatu boju, aleći zbog prve svađe u svom dugom bračnom ivotu. Tu usred desetak umivaonika i vrtoglava miris a sapuna, koji je Drogerija Sauri nabavljala od jednog uvoznika engleskih proizv oda, Josefa je nazvala Diega nesavjesnim, a on se branio, nazivajući svoju enu sitn ičavom. Kad je oko devet navečer Emilia zaspala, jo prekrivena ljubičastim mrljama, Jos efa je plačući sjela na pod kupaonice gdje se vratila po Emilijine čizmice. Bila je to neobična kupaonica. Uz kadu s lavljim apama, i tri porculanska vrča s jednakim ručkama , Diego je postavio tu koji im je pru ao izvanredan u itak - da osjete čistu vodu na sv ojim glavama, a da im ruke nisu zauzete vrčevima. Čovjek je pristao jer mu je slatkorječivi Sauri tvr dio da će, ispadne li dobro, prodavati u svojoj ljekarni desetke tako korisne napr ave, koju će preporučati kupcima kao najnapredniju mjeru preventivne medicine. Kupci nisu pokazali zanimanje kakvo je Diego očekivao, ali to ga nije previ e smetal o. Njegov gaje tu činio sretnim, vladao je u kupaonici svoje kuće, pod plavetnilom pr ozora ispod kojega je prodirala svjetlost iste boje kakve je bio zrak njegova dj etinjstva. Tu je usrećio i Josefu, koja je jutrom pod vodom pjevala valcere, gledaj ući kako joj blista tijelo kojom je opijala svoga mu a. Kad je Diego u ao da joj se ispriča, priznav i da je pogrije io dajući staklenku kćeri, pod na kojemu se smjestila Josefa da mirno otplače jo je bio mokar i neuredan od kupanj a djevojčice. Potom su oti li spavati. Josefa se prilijepila za svoga mu a kao da je to njeno prirodno pravo, sa spokojem nekoga tko eli oporaviti du u dok grli rijetko blago skriveno u mu karcu koji je kad ar zamoliti opro taj. Imali su sreću, nisu se ponovo posvađali sve do one noći kad je Emilia u la u njihovu so bu plačući, kako to nije učinila otkako je imala noćne more s dvije godine. Malo prije toga bili su se probudili dodirnuti istom eljom i potra ili se u mraku k ako bi je uta ili ujedinjujući svoja tijela i oslobađajući se iste napetosti. Josefa je poljubila rame svoga mu a, zahvalna to joj brzina nije dala vremena da sa svim izađe iz spavaćice, oblačeći se jednakom spretno ću kakvu je unijela u nji39 hov sveti rat. Upita kći to je sanjala i dopusti joj da uđe u krevet da bi je utje ila, grleći je. Emilia odgovori da se ne sjeća. Emila mu odgovori ponovnim plačem, a Josefa poku a razrije iti dvojbe svoga mu a, rekav i mu kako se djevojčica boji pjevati i plesati sljedeće nedjelje u kući doktora Cuence. Bijesan zato to se tako naglo morao vratiti u zbilju, Diego zamoli svoju enu da ne tumači kćerine osjećaje, zahtijevajući da djevojčica ispriča to je sanjala i da se to pr rati u svoj krevet. Čuv i je, Diego prekori Josefu za to to dopu ta kćeri da bude u doticaju s ljudima koji joj govore o vragu, a Josefa se branila govoreći kako njihovu kći pla i lice maloga Cuence, a ne vraga. Diego je nazv a mazgom, a ona mu otpovrne da je on taj koji u njihovoj kući njače. Zora sljedećega dana iznenadi ih u različitim krevetima, prvi put u sedamnaest godin a zajedničkoga ivota. Ni ne opaziv i, Josefa je zaspala uz Emiliju. Posljednje čega se sjećala bilo je kako je neko vrijeme če ala leđa svojoj kćeri, smijući se vragu i Danielu C enci. Tko zna to je sanjala, ali probudila se s neobičnom te inom u du i. Digla se ne r adeći buku i uputila do sobe u kojoj je vezla i ivala, na drugoj strani kuće. Tamo je imala naslonjač s visokim naslonom u koji bi se udobno smjestila da čita ili veze, okrugli stol od svijetloga hrasta na kojemu je uvijek bio nered od papira, i koj i joj je u posljednje vrijeme slu ilo da nauči Emiliju abecedi. Bila je tu i mala st ala a za knjige i pisaći stol pun malih ladica u kojemu je čuvala od dokumenata to su j e činili vlasnicom 40 njezine kuće pa do računa iz trgovine mje ovitom i kolonijalnom robom. Iz jedne takve ladice postavljene tkaninom, uzela je svijetli papir i napisala: Dragi, ima pravo. Vrag ne postoji, a djevojčica nije srame ljiva. Neka se zaustavi oru je'. Molim za p rekid vatre! Kad se vratila s tr nice, na stolu u blagovaonici bio je naramak blijedoga cvijeća i z kojega je visjela poruka koju je Diego napisao na papiru koji je koristio za r ecepte. Pisalo je: Djevojčica je srame ljiva. Njezin tata čeka da ti preda oru je u najb oljoj prigodi. Jo prije ručka sporazum je postignut na onom istom polju na kojemu je bio prekinut noć ranije. Diego se vratio iz ljekarne zvi dućući i oti ao do spavaće sobe bez zadr avanja osefa je prepoznala njegove korake i po la je za njim, pitajući se je li skinuo cipe le. Ako je Diego usred dana skidao cipele, bio je to znak za sveti rat, a ako ni je, moglo se pomisliti da je oti ao u sobu samo na kratki odmor, s cipelama na pok rivaču, po jukatanskom običaju. Tako je barem vjerovala Josefa, kojoj su jedine obav ijesti o jukatanskim običajima dolazile od njena supruga. Stoga, sve to je Diego ra dio drukčije od stanovnika Pueble, bio je znak njegova podrijetla. Kad bi je u tre nucima velikog zanosa nazvao salaticom, bio je to nepogre iv dokaz da je Jukatanac. Tako ju je nazvao i toga poslijepodneva prije no to je polo io svoje oru je. Sljedeće ga dana, Emilia je oti la na svoj prvi pokus u kuću Cuenca. Josefa Vevtia odrastala je učeći da nedjeljna odjeća mora biti elegantna i da se toga dana svi, od djece do staraca, moraju odjenuti u svoje najbolje ruho. Samo je sk upina nehajnih čudaka, kakve su okupljali njezin mu i doktor Cuenca, običavala nedjel jom nositi jo izno eniju odjeću nego inače. Skupina tridesetak luđaka ne mo e si dati u zadatak da ba sve prom ijeni. Ne vidim za to bismo morali mijenjati način na koji se mr te neke ene kad se prepiru - reče Diego, oblačeći kaput pokrpljenih lakata i poderane podstave. Ljudi poput tebe ne bi trebali nikad umrijeti, ali zasad neka se djevojčica odjene kako dolikuje - molila je Josefa. Kad su je pozvali jer je bilo vrijeme za izlazak, ponovo je vladala sobom i s os mijehom je stala uz Diega. Dopustila je da je mati promatra kao kakvo umjetničko d jelo i izi la je s njima prema kući obitelji Cuenca. Milagros Veytia čekala ih je na vratima, gledajući kako se pribli avaju koračajući kao da je vrijeme samo njihovo. Uz nju je stajao Daniel Cuenca, sa svojih deset godina odjeven u prve duge hlače u svom ivotu i ko ulju od plavog lanenog platna, koju je na slijedio od brata. Potom je utke gledala kako Emilia hoda tijela sputana među tolikim vola nima. No, kad joj se Emilia pribli ila, Milagro nije preostalo ni t a drugo doli da se preda pred snagom kojom su promatrale njezine tamne bademaste oči. Bija e u pravu onoga jutra kad se djevojčica rodila. Taj par očiju bio je najjasni ji znak da njezina nećakinja nikad neće upoznati radost koju pru a nedu nost. Diego se pribli i da je poljubi i ona mu odzdravi, zamoliv i ga da objesi zastor koj i im je trebao da bi dnevna soba dobila izgled kazali ta. Potom upita Josefu zna l i glazbu kojom će pratiti djecu dok budu pjevala, a Emiliju je li naučila riječi te pj esme. Osjetiv i na sebi Danielove podrugljive oči, Emilia odgovori kako je sve zaboravila, a Milagros, kao da to nije 43 čula, zapovijedi joj da poduči Daniela, jer on ne zna nijednu riječ. Potom uze Josefu pod ruku i udalji se zajedno s njom. To je samovoljan, sa-su eni, bijedan, zao starac. Cijeli dan stalno ponavlja slične stvari. Ne elim da ga ubiju jer previ e priča. Djeca su ostala uz zdenac. Daniel je u jednoj ruci dr ao grančicu i njome grebao po zemlji, motreći Emiliju svojim strogim pogledom. Emilia je potrčala za njim kao da je ne sputava krutost njezinih krinolina, pratil a ga je do vrta i vidjela ga kako se penje ljestvama do polovice golema jasena. Shvativ i da u toj haljini neće stići dalje od druge prečke na ljestvama, svuče je sa sebe. Ispod nje nosila je u tirkanu 44 podsuknju, koju je također skinula. Oslobođena krpa, uspne se ljestvama. Daniel joj nije uputio nijednu riječ, ali nije skidao oči s nje dok se, sva zadihana , penjala jednom granom, nasloniv i leđa na deblo drveta. Gledao je njezino zajapure no i blistavo lice, gledao je njezine noge kako se nji u, njezine bijele čarape koje su joj dosezale do koljena, njezine cipele kako se klate poput klatna koji udar a o zvono. Daniel je pratio njihanje njezinih nogu, dopustiv i da ga obuzme zanos nalik onome koji mu je izazivao let njegova papirnatog zmaja dok je rezao zrak. Pu tao bi ga da visoko odleti, a kad je bio vrlo daleko, a ipak vezan za njega uzetom koje ga je potvrđivalo kao gospodara, Daniel je klicao od ponosa kao da sam plovi nebom. Emilia je na njegovu licu zapazila ne to od toga leta i prestala je pjevati da bi mu posvetila jedan od svojih najzadovoljnijih osmijeha. Daniel tada skoči na ljest ve i spusti se s drveta poput kakva mačka koji bje i pred metlom to ga progoni. Ne to prije smrti svoje ene, doktor Cuenca sagradio je na dnu voćnjaka ribnjak u koji je ona spustila nekoliko pastrva. Daniel je, noseći Emilijinu haljinu, trčao prema tom ribnjaku. Njegov stariji brat Salvador bio je u blizini, u dru tvu jednog prij atelja, pu eći cigaretu koju su ukrali od jednog gosta, i vidio je kako Daniel trči, s nekom nepodop tinom u glavi, kao i obično. Daniel, pak, njih nije vidio. Zastao je na trenutak uz 45 rub prije no to je pustio da svi ti volani padnu u vodu. Nije to bio najbolji način da izbjegne da ga otac po alje to prije u internat, ali nije se mogao odreći u itka da gleda kako ta haljina plovi ribnjakom poput broda s mnogo jedara, pa ju je baci o u zrak promatrajući kako lepr a sve dok se njezini nabori i trud s kojim ih je Jos e-fa sa ila nisu smjestili nad vodom. Lagani povjetarac vrtio ju je, ne potopiv i je , kao da je doista napravljena da bi plovila poput brodice. Ni Salvador ni njegov prijatelj nisu je uočili dok se pribli avala. Ali ni ta ih nije moglo toliko razonoditi kao ta bučna djevojčica koja se odjednom pojavila u donjem r ublju, kao napola oguljeni zec, da bi se osvetila. Jer, premda je Daniel već pomol io glavu i izjavio da je ba sretan u vodi, Salvador je znao prepoznati povrijeđeni ponos svoga brata. On i njegov prijatelj toliko su se smijali, i dalje pu eći, da je Emilia prestala sl aviti svoju pobjedu, sjetiv i se da nema na sebi haljinu. Osjeti se posramljeno pr ed starijim dečkima i njihovim smijehom, i ne dosjetiv i se ničeg drugog, i sama skoči u ribnjak da bi svoju zbunjenost sakrila u vodi. Tako je pokus zavr io toga poslijepodneva. Malo nakon toga, doktor Cuenca odluči da Daniel treba ostaviti u kave skute Milagros Veytia da bi se jednom zauvijek počeo ravnati po ivotnim standardima koji su se činil i nu nima njegovu ocu. Milagros je, onim njezinim inteligentnim čavrljanjem kojim je znala braniti legiti mitet skrbnice koji joj je svojim posljednjim riječima dala Maria Esparza, uspjela pri-voliti doktora da pričeka. Uvjerila ga je moleći ga da dje46 čak jo ostane uz njih barem do kraja stoljeća i tko zna to je u njegovoj du i dirnula to m molbom, ali činjenica da je Daniel ostao u gradu jo godinu dana, u blizini dobroh otne potete čija mu je za tita postala nu na da neka njeno prođe nakon svake nepodop tine k ja bi mu pala napamet. Dotad su Emilia i Daniel svoje vječno nadmetanje zamijenili za savezni tvo. Provodil i su nedjeljna popod-neva verući se po drveću, razmjenjujući kamenje koje su skupljali tijekom tjedna, ma ući nogama po vodi ribnjaka dok su si naizmjence če kali leđa. Potonje je bilo ispunjenje dogovora koji je uspostavila Emilia da bi izbjegla prepirku sa svojim prijateljem. Jednoga poslijepodneva, dok su sjedili s nogama u vodi, s nakanom da nikad ne iz liječe ka alj koji su oboje imali, Daniel je zamoli da mu poče e potiljak. Posljednje nedjelje te veljače, svaka je igra imala značenje obreda. Razmjena kamenj a trajala je kraće nego obično, zato to Emilia nije morala izlo iti sve najbolje primje rke svoje zbirke, jedan po jedan, kako bi poku ala uvjeriti Daniela da joj u zamje nu da jedan crni sjajni kamen, mekan poput svile, koji je on nazivao svojim tali smanom i nosio sa sobom kamo god bi po ao. Stavljao ga je pod svoj jastuk prije no to bi usnuo, a čim bi se probudio prvo bi njega dotaknuo. Na li su ga zajedno jedno47 ga suhog zimskoga jutra kad ih je Milagros povela u etnju uz vode rijeke Atovac. Emilia ga je prva ugledala kako sjaji među drugim kamenjem, ali je izgubila dragoc jeno vrijeme pokazujući ga, dok je Daniel pratio njezin prst svojim pogledom i sag nuo se da ga zgrabi. Emilia pru i ruku i osjeti kako kamen pada na njezin dlan. Danielov talisman zasja na tren pod suncem koje je blijedilo. Spustili su stopala u ledenu vodu. Počeli su ih micati, s ruba pla eći ribe. Emilia započne prelaziti njegovim leđima svojim tankim prstima, dok je brojala polag ano kao nikada dotad. Stigla je do dvadeset kad je Daniel ukri io svoju ruku s nje zinom, te počeo hodočastiti njezinim leđima ne brojeći. Tako su ostali neko vrijeme, klateći nogama u vodi, sve dok Emilia nije s pustila ruku i usudila se izgovoriti: - Ne elim da ode. Tamo nema kamenja - reče Daniel, izvlačeći stopala iz vode. Hodali su prema kući s cipelama u ruci i s ka ljem tipičnim za veljaču u grlu. Milagros Vevtia izi la je da ih pronađe, pretvarajući se daje ljuta. Milagros ih povede do spavaće sobe, istrlja im noge alkoholom, priredi im napitak od mirisavih trava i ispriča im jednu od svojih junačkih priča punih pustolovina. Kad je Josefa u la u sobu po svoju kći, na la je Milagros kako s nekim čudnim osmijehom sjed i na rubu kreveta na kojemu su spavala dva iscrpljena djeteta. Neka se probudi i hoda. I kao da je doista tako, Josefa je poslu a bez prosvjeda. Kad su izi le na hodnik, Diego Sauri vidio ih je kako hodaju ujedinjene opu tenim ti jelom njegove kćeri i jo je jednom potvrdio svoje uvjerenje da su ene najbolje to pos toji na ovome svijetu. U ponedjeljak ujutro, doktor Cuenca i njegov mlađi sin otputovali su u internat u Chalchicomulu. Samo tako će se, govorio si je doktor Cuenca, iveći uz svoga brata u s vijetu u kojem se odgajaju dječaci, Daniel oporaviti od vi ka ma enja koje mu je priu ti la velikodu na, ali neumjerena prijateljica njegove ene. Milagros Vevtia ostala je u krevetu cijeli tjedan, izgo49 varajući se na najgoru gripu svoga ivota. Josefa ju je posjetila u utorak da bi joj skuhala juhu i natjerala je da uzme tablete Drosera i sirup iz Tolua koji joj j e poslao njezin mu. To je glupo - reče joj Milagros. Poto m je dvaput zaka ljala, a onda se, osjećajući se posve napu tenom, rasplakala na koljeni ma svoje sestre. Dva tjedna Josefa nije mogla učiniti ni ta drugo osim to je djevojčicu kupala ne koliko puta na dan u čaju od crna duda i podnosila kritike koje su joj gotovo svi upućivali na račun iscjeliteljske metode koju je izmislio Diego. U ovom času ne zanima me sudbina guvernera Sonore. Morat ću potra iti posao u nekim novinama da bi me saslu ao. Ponudit svoje usluge Imparcialu. Njezino je tijelo bilo puno gnoja. Boljelo ju je grlo, probadala su je leđa, crte lica bile su joj iskrivljene od bjeličastih b ubuljica. A liječničke se up ute sporo mijenjaju. Jo i sada neki ugledni liječnici zagovaraju pu tanje krvi. Samo stoje moja či ća. Josefa pristane ironičnim tonom kojim se koristila kad bi njezin mu zaključio da je n eprijeporno ne to to je ona dr ala neizvjesnim. Tjedan dana kasnije, Emilia je ostavila i posljednje krastice u kadi plave kupao nice i vratila se u kolu koju su joj nakon nekoliko rasprava i mnogo sumnji izabr ali roditelji. U toj se koli podučavao i vjeronauk, ali su Sauri umanjivali va nost tog nauka govoreći Emiliji da je riječ 52 o teoriji kao o bilo kakvoj drugoj, jednako značajnoj, premda mo da manje točnoj, kao t o je teorija o vi e bogova, kakvu je propovijedala teta Milagros. Tako je Emilia r asla slu ajući kako je Isusova majka bila djevica koja se umno ila u mnoge druge djevi ce s mnogo drugih imena, te da je Eva bila prva ena, nastala od rebra mu karca, kri va za sva zla koja ti te čovječanstvo. Istodobno, znala je za strpljivu bo icu Ixchel, z a stra nu Cuatlicue, prelijepu Veneru, hrabru Dijanu te Lilitu, jo jednu prvu bunto vnu enu koja je ostala neka njena. Josefa ju je u poslijepodnevnim satima učila glasoviru i strasti prema romanima, d ok joj je Diego, bez razbora i predaha, govorio o politici, putovanjima i medici ni. Kad je imala jedanaest godina, doktor Cuenca počeo ju je podučavati kako da svir a violončelo. Bio je zahtjevan učitelj, od malo riječi, ali djevojčica je naučila da ga ta kvog voli, jer on je nju volio kao kći koju nikada nije imao. Kad je Edisonov kinetoskop stigao u Pueblu, jedna priredba koja je trajala pola minute, stajala je trideset centavosa. Tamo se Emilia prvi put pribli ila snu da će upoznati svijet, snu koji je stalno pothranjivao njezin otac. Sjever Afrike, San kt Petersburg, Pompeji, Napulj i Venecija neka su od prvih mjesta koje su njezin e oči dotakle izdaleka, dok je slu ala glas Diega Saurija, djetinjast i topao, usred ti ine: - Jednoga dana mora tamo poći. Po povratku iz drvene kolibe koju su zvali kino - dvoranom, Josefa bi osuđivala sv oga mu a: - Pretvorit će Emiliju u nezadovoljnu osobu. Ako joj nastavi puniti glavu nemogućim st varima, ona će rasti poput biljke iz pra ume usred dvori ta. Ne elim da joj ponovo govo ri kako su putovanja jedan oblik sudbine. Ja imam četrdeset godina i nikad jo nisam bila nigdje izvan z emlje. Kako zami lja da će ona moći otići makar i na trećinu mjesta za koja joj tvrdi da sjetiti? Dok je Emilia rasla za tićena slobodama toga duha, Da-niel Cuenca učio je o svijetu po d skrbni tvom don Čamila Aberamena, čovjeka anarhistička obrazovanja, koji je svu snagu svojih uvjerenja koristio da bi nečemu naučio skupinu dječaka koje je među kandidatima z a svoju udaljenu kolu, izabirao po njihovoj estokoj naravi. Smatrao je da se intel igencija bolje razvija u djece neukrotiva duha. I bilo mu je zadovoljstvo i pono s podučavati ih kako da se koriste argumentima i kako da vladaju svojim emocijama, a da ne izgube svoju srčanost. S njim su jednako učili glazbu i latinski, jednaki s u broj sati proučavali matematiku koliko su provodili penjući se brdima i preskačući pre preke, vje bajući tijelo za bitke sa ivotom. Njegovi su učenici u prosincu i siječnju odlazili na praznike iz te kole, izgubljene u nekom pra nom selu na padinama vulkana Citlaltepetl. Tada se Daniel vraćao očevu dom u i igrama s Emilijom. Jednom su tako zajedno po li upoznati more. Diego Sauri, Manuel Rivadeneira, dvije sestre Vevtia i Emilia sjeli su na vlak n a kolodvoru u Puebli. Prvi put u ivotu Milagros je pristala javno pokazati daje d jelić svoje slobode ponekad prepu tala pjesniku Rivadeneiri i, nakon dugih prepirki s Josefom, pozvala ga je na put vlakom do pla e. Ne elim se upustiti u tu opasnost - r eče. Ipak, onoga jutra 54 kad je polazio vlak, pojavila se u kući obitelji Sauri u pratnji Rivadeneire i nje gova neiscrpna znanja. Manuel Rivadeneira bio je bogat čovjek koji je u ivao u jednostavnim stvarima. Uvije k se veselio svemu to mu je ivot davao, nikad ne tra eći vi e no to mu je pripadalo. Mir se sa sudbinom, prihvatio je tako i odluku Milagros da se ne uda za njega, a ta kvom je mudro ću uspio, bez velikih obja njenja, ostati u njezinoj blizini. Nalazio se s Milagros kad je ona to eljela. Tako nikada nije vidio n jezino smrknuto lice, niti je osjetio tamu dosade na osmijehu ene koja mu je ispu njavala ivot. Čitao je u bilo koje sate i ivio bez urbe. U njegovoj je kući vladala ti i a kao u crkvi. Vlak je krenuo di ući buku, od koje se Emiliji naje ila ko a. Bilo je to prvo putovanje od tisuću koje je svaki dan za nju snivao njezin otac. Tri stanice i gotovo dva sata kasnije, stigo e u San An-dres Chalchicomulu. Kad je vagon u kojemu su putovali polagano prolazio peronom, Emilia je s prozora vidje la visoku figuru i ku travu glavu svoga prijatelja. Uz nogu je stavio ko natu torbu s kojom je dolazio i vraćao se potkraj svake godine, a na čelo mu je padao dugi pram en bakrenaste kose. Ugledav i ih, Daniel izvadi iz d epa sviralu i počne svirati neku svoju melodiju. Čim su se otvorila vrata, Daniel uleti u vagon, uzrokujući vi e zbrke od kakve divlje mačke. Emilia mu po eli dobrodo licu, kličući iz svega glasa. Grlili su se smijući se sve d k se nisu kotrljali po podu i tek kad se vlak ponovo prodrmao, Josefa ih je uspj ela smjestiti na 55 dva sjedala, jedno do drugoga, dajući im panjolske karte i vrećicu s keksima kako bi pristali da se smire. Igrali su bri kulu i prepirali se sve dok nisu stigli na vrhove Maltrate. Vlak se uspinjao strmim obronkom, okru en oblacima. Sitna ki a padala je po brdima to su prob ijala maglu. Dolina, kojom su dosta dugo putovali, pretvorila se u strmi greben na čijim su padinama ponekad visile kolibe, a ponekad tekli potoci. Sve uokolo bil o je zelenilo ili voda. Putovali su tim krajolikom dok nisu zaspali naslonjeni jedni na druge. Vrata vagona otvorila su se i vlak se na ao ispred kolibe s prostrtim stolom i ve likom vatrom punom boja. Otada, uvijek kad bi joj bilo hladno, Emilia je čeznula z a onom noći uz vatru onoga konači ta. Sljedećega dana, kad su stigli u Veracruz da bi se smjestili u Hotel de México, na s amoj pla i uz prvo more koje su vidjele njezine oči, Emilia je upoznala tropsku vrućin u i kavu u koju su se njezini roditelji odmah i nepovratno zaljubili. Sljedećih ih je praznika Milagros natjerala da proputuju cijelu dr avu Pueblu. Pokaz ala im je dolinu kojom su, prema njenim spoznajama, u neko drugo vrijeme vladali znaci boga Xólotl i satima im govorila o astronomskim spoznajama koji su bili dij elom tovanja boga čije ime znači Nebeski Putnik. Odvela ih je i u Cholulu, najva nije v jersko sredi te doline Anáhuac, da bi se uspeli na piramidu podignutu u čast Quetzalcóat la, boga zraka. A kad su mu govorili o ratu, pokrivao je u i -ispriča im je Milagros Veytia dok su se pribli avali njegovu hramu tramvajem koji su vukle ma zge. Ipak, sine, pretke ne valj a kritizirati - reče mu Milagros Veytia. Nije uvijek kako čovjek eli, nego onako kako jest - reče teta. Obrazi su joj gorjeli, a vla ne i ke dodirivale su joj čelo. Te je nedjelje Emilia prvi put osjetila potrebu da ne to zamoli istodobno dva boga. Ali, ni Quetzalc6atl ni Marija Pomoćnica nisu joj mogli pomoći da doktor Cuenca ne odvede svoga sina ponovo u Chalchicomulu. Mnogo puta daruje i ono to ne tra i mo. Ali nama nikad nije dovoljno. Nedjeljom joj je Daniel nedostajao vi e nego ostalih dana. Vrt obitelji Cuenca činio joj se beskrajno golemim, a vrijeme beskrajno dugim. Njezina prijateljica Sol Garcia nije smjela ići s Emili-om u kuću Cuenca na, kako su to zvali u njezinoj obitelji, domjenke anarhista. Dok su odrasli predviđali kako će izgledati demokracija, Emilia bi lutala kućom poput mačka koji se dosađuje ili bi mir no sjedila u stolcu od vrbe slu ajući kako govore o glazbi i politici. Zabavljala se gledajući ih izdaleka dok su raspravljali o budućnosti i zami ljali je kao da ovisi o njihovim nakanama. Kad bi govorila, Milagros je mahala rukama na način koji je Em iliji sam po sebi bio rječit. Promatrati je iz ti ine značilo je biti nazočan nezaboravn om plesu koji je pripadao samo njoj i koji je zauvijek ostao zabilje en negdje dub oko, gdje čovjek smje ta svoje najbolje uspomene. Ponekad bi obitelj Sauri stizala kasno na domjenke kod doktora Cuence, jer je Di ego, jednakim arom svojih republikanskih strasti, gajio i neprijepornu strast za bikove kojom je elio zaraziti svoju kći. To je mo da bila jedna od rijetkih razlika i zmeđu njega i njegove ogorice Milagros, koja je spu tala na razinu klaonice ono to je on uvijek uzvisivao kao veliku umjetnost. Kad je Dom kasnije usvojio zakon kojim se dopu taju borbe s bikovima, Dieg o je bio među prvima koji su to proslavili. Sauri su, za duga putovanja u potrazi za ljekovitim travama, koje su oni nazival i svojim medenim mjesecom, upoznali mnogo nezaboravnih ljudi. Njihovo prijateljs tvo s Poncianom Diazom, prvim meksičkim torea-dorom toga vremena, započelo je upravo tada, za mukotrpna puta između Querétara i Guadalajare. Kad je ubio bika u napadu z a vrijeme koride u areni Pueble, toreador je nekoliko dana ivio i pio u kući svojih prijatelja. Uskoro potom postao je slavan. Ponciano Díaz bio je jednostavan čovjek kojega je Emilia upoznala jednoga poslijepod neva kad ju je otac odveo na koridu, odjevenu kao seosku djevojku, s naramkom ka ranfila koji je bio veći od nje. Na pola koride, Diego se sa svojom kćeri spustio u arenu da bi predala cvijeće tom o znojenom i iscrpljenom mu karcu odjevenome u andalu ko tradicionalno odijelo, kojega su vlasti u Puebli odlikovale zeleno-bijelo-crvenom lentom, kakvu nose predsjed nici Republike. Emilia mu je predala karanfile uz stidljivi osmijeh, a Poncianu, koji je iza nje otkrio svoga prijatelja Diega Saurija, nije u tom trenutku ni ta drugo palo napam et nego da je podigne i s njom na rukama zaple e u krug. Na glavi je imao krunu od lovora, tamno mu je odijelo bilo umrljano, i mirisao j e po krvi kao da je i sám ranjeni bik. Ne volim Mazzantinija pa ni Četiri Prsta volim samo Ponciana kralja svih toreadora pjevalo je mno tvo, prateći ples svoga omiljenog toreadora. Otada je svečanost koride u njoj izazivala mje avinu u asa i odu evljenja, koju je t e kom mukom prikrivala. Trinaest mjeseci i dva dana poslije, slavni prvi meksički toreador umro je od, kak o je objavljeno, bolesti jetre. Diego je dobro znao koliko je ča a pića izazvalo tu bo lest. Tu no mno tvo fanatičnih obo avatelja pro lo je u mimohodu ispred njegova lijesa. Emilia j e u la u blagovaonicu kad je njezin otac čitao izvje taj o pokopu u jednim od novina k oje je ra irio na stolu. Porfirio Diaz vladao je tada Meksikom već dvadeset godina. Dvadeset godina za vrij eme kojih je od republikanskoga junaka nepovratno postao diktator. Upravo ga je stoga Diego Sauri pretvorio u svoga osobnog neprijatelja. Jutro je postajalo sve sjajnije. Emilia osjeti da joj je hladno. Bija e bosa i nap ola gola. Njezin otac pregleda malu ranu, posi e je, a potom je poljubi. Na ne to si se ubola. Potom se udubi na novinske članke src em i du om. Sredinom prijepodneva, Josefa je oti la u kolu po Emiliju. O tri predmet koji joj je ozlijedio prst, bio je zub takora kojega su na li pod njezinim krevetom. U njihovoj su kući, okupljeni oko ivotinje koju je Diego uspio staviti u kavez, bil i doktor Cuenca, Milagros Veytia, pa čak i pjesnik Rivadeneira. Svi su promatrali i votinju s u asom onih koji u njoj vide prijetnju od bubonske kuge i bjesnoće, ali ka d je Emilia u la, prikrivali su paniku dok ih je pozdravljala, pokazujući ugriz svak om po naosob. Doktor Cuenca smatrao je da se u tom trenutku jo ni ta ne zna, a Sauri su odlučili za dr ati takora u kući da ga promatraju osam dana. Diego je stavio kavez u stra nje dvori t e i ostavio ga tamo. Kad je nakon deset dana promatranja vidio da je iv i zdrav, bilo je jasno da je Emilia izvan svake opasnosti. Dotad su se Diego i njegova kći sprijateljili sa takorom i svakoga su poslijepod-neva odgađali smaknuće za slijedeći da n. Za oko mjesec dana nije se vi e ni govorilo da će ga smaknuti i takor je postao go st kojemu je Diego svakoga jutra donosio mrkve, a Emilia ga je obilazila po povr atku iz kole. Čovjek umre i gotovo - objavi Josefa. Sol Garcia ka e da idemo u neb o, gospođica Lagos da idemo u pakao, u kući doktora Cuence vjeruju da duhovi ostaju u zraku, a vi ka ete tko zna. Jadan čov jek, toliko se namučio da bi ga sad netko vidio u toj groznoj ivotinji. Neka već jedn om umre, Diego, daj mu ne to. Samo to ste vi čudniji nego ostali roditelji - izreče svoje mi ljenje prije no to se digla od stola sa ča om za takora u ruci. Sjedeći u jednom od prvih motornih automobila koji su kru ili gradom, obitelj Sauri izi la je iz grada vrlo rano u potrazi za odgovarajućim poljem. Obred oslobađanja takor a toliko im je bio va an da su mu kao gosti bili nazočni Milagros Vevtia i Sol Garci a. Automobil je Diegu posudio njegov prijatelj pjesnik Rivadeneira, koji je, osi m strasti prema Milagros Vevtia, posjedovao i bogatstvo manje nedostupno od te n ezahvalne i blistave ene. Bila je to povorka u kojoj je prevladavala tuga, a koju 62 je predvodila čvrsta i odlučna Josefa Vevtia y Rugarcia, kako je Diego zvao svoju enu kad bi ona preuzela na se obvezu da se pona a kao jedini član obitelji kadar zadr ati glavu na svome mjestu. Kročili su među ljubičastim cvijećem koje je pro aralo listopadsku livadu. Diego je nosio kavez jednom rukom, a na drugoj mu je visjela Emilia, pjevu eći neku pjesmicu koju j e njezin otac ustrajno zvi dukao u zoru: Voda ja elim biti, u kojoj će se ti kupati. P relazili su ravnicu, tra eći sredi te. Diego Sauri zastane da bi spustio kavez na zemlju. Ovaj nam se nije ni zahvalio - reče Milagros. Vi Veytije uvijek imate pravo. Pet puta ga je spustila i ponovo digla jer joj nije bio dovoljno ravan, a posljednji put ga je ostavila onako kako je pao da bi izbjegla sestrin e podrugljive primjedbe na račun svoje sklonosti savr enstvu. Sjedeći na zemlji, Milagros je promatrala kako Josefa premeće posude sve dok na stol njaku nisu bili tanjuri, ča e, vino, sir, salata, kruh, maslac pa čak i vaza u koju je stavila nekoliko cvijetova to su ih donijele Emilia i 63 Sol. Milagros je prezirala poslove koje su običaji udijelili enama, činili su joj se neva nima, osobito stoga to je u njima izgubljeno tisuće va nijih talenata, ali i energ ija to je mogla poslu iti za korisnije stvari. Svaki put kad bi se upustila u tu temu, njezin je najgorljiviji sugovornik bio u pravo Diego. Tako su to poslijepodne oboje proveli zami ljajući svijetlu budućnost za Emiliju i ostale ene planeta, dok se Josefa smijala, a djevojčice trčale sve dok se n e bi izgubile poput dvije daleke točke u krajoliku, pa se vraćale kako bi se igrale dama ili si priu tile zadovoljstvo da prekidaju razgovore odraslih. On cijeli dan provodi u ljekarni i ne tu i se - čula je Emila majku kako govori dok je stavljala sir na komad kruha. Ali, ne sviđa mi se da Emilia tvoj stav prihvati kao ne to neizje no i prirodno. Jer, koliko god je tvoja kći, ona je i moje kumče i mo e imati drukčiju budućn ost. Po tom popije dugi gutljaj crna vina. I čemu to slu i? Oni će se prije vratiti. To o ustanku je glupost. Do ivjet će neuspjeh. Ne shv aćam kako to ne razumijete - reče Josefa, vraćajući se onomu to je neumorno ponavljala: I mati Klub protiv ponovnoga izbora predsjednika nu no je i ispravno, ali pretvoriti ga u skupinu proroka koji zagovaraju pravdu, spremnih da pucaju, bila bi obična g lupost. Djevojčice su se vratile sa svoje posljednje ekspedicije i svi posp remi e posuđe u ko aru. Krene prema drugom misteriju, automob ilu njegova prijatelja, pustiv i ih je da čavrljaju međusobno, pod nebom na kojemu su se počele pojavljivati krijesnice. Ubrzo su ene okončale svoj skup. Počelo je ki iti. Vraćali su se pjevajući. Josefa vi e nije mogla izgovoriti nijednu riječ. Te se noći probudila nekoliko puta da bi oplakala prvu promjenu svog vrlo privatnoga 20. Promjene su se događa le i u Meksiku, zemlji čije su vijesti potresale svaki doručak u njezinoj kući, i u Pu ebli, gradu koji je naučila voljeti zajedno s koracima svoje majke i nemilosrdnim jezikom svoje tete. Pod za titom već ustaljenoga mira, u zemlju je stiglo vi e novosti nego to je Diego Sau ri mogao i zamisliti. Dvadeset tisuća kilometara eljezničkih pruga prolazilo je ispre d rudnika i polja zasađenih agavom, povrćem i itaricama za izvoz. Zbog novih nalazi ta zlata, srebra, bakra i cinka, preko noći su nicala nova sela i gradići. Engleske i s jevernoameričke tvrtke natjecale su se za vra ju plodnost naftnih izvora. Iznikle su tvornice tekstila, čeličane, tvornice papira, jute, glicerina, dinamita, pive, ceme nta, sapuna. A sve to nezaustavljivom brzinom koja je zazivala katastofe. Dotada nji nedu ni glazbeni i literarni sastanci počeli su ustupati mjesto beskrajnim raspravam a o nevoljama koje je donosio moderni proc67 vat i autoritarnom re imu koji je to ohrabriravao: s plaćom se sve manje moglo kupit i, zemlja se bespovratno vezivala za uspone i padove gospodarstva u Sjedinjenim Dr avama, eljeznica je bogate učinila jo bogatijima, vlasnici rudnika diskriminirali s u meksičku radnu snagu, Republika je tonula u sve veći nered, a političkim su pravilim a vladali improvizacija i hir. Nedjeljom navečer, pjesnik Rivadeneira vraćao bi se intimi svojih dnevnika da bi, uz pomoć svoga nepogre iva pamćenja, zapisao svaku opasku koju je čuo. Znao je bolje od bi lo koga drugog tko je od sudionika lucidniji, tko sposobniji, tko se junaci, a t ko je doista hrabar. Ta je vijest, koju je na domjenak doni o mr avi i proćelavi mu karac, vatrenih očiju i čvrsta glasa, sin osiroma ene obitelji proi vođača cipela, po imenu Aquiles Serdan, izazvala bijesne poklike prisutnih, ali i ka menu utnju. Vrativ i se kući, Rivadeneira je sve to sa eo čekajući da Milagros Vevtia dođe k njemu i ko ačno legne u postelju koju su dijelili kad su noći bile krte prema ostatku njihove su dbine. Nije nedostajalo onih koji su se ponudili da potra e uglednike, a ni onih koji su pristali da budu u toj skupini uglednih potpisnika. Zar svatko tko je bio vlasni k bilo čega, pa makar samo presti a, nije bio spreman staviti to svoje vlasni tvo pred noge onoga tko je titio njegovo pravo da to posjeduje? Svi su se potpisali. Vlasnici velikih posjeda koji se ni vlakom nisu mogli obići u jedan dan, vlasnici tvornica u kojima su radnici radili osamnaest sati na dan, vlasnici trgovina i odličja. Svi za koje se očekivalo da će se potpisati i mnogi za ko je se to nije moglo očekivati. Doktoru Cuenci donijeli su album kad je već bio prepun blagoslova i potpisa ugledn ih sugrađana. Nitko nije mogao posumnjati u tako ozbiljna i velikodu na čovjeka, čovjeka koji je tako dobro znao utvrditi dijagnozu, čovjeka tako pristojna da se sramio n aplaćivati svoj rad, čovjeka koji je bio neobičan samo po tome to je besplatno liječio si roma ne. Diego Sauri i Emilia posjetili su ga ba onoga poslije-podneva kad je doktor Cuenc a, smije eći se, pregledavao verbalno klanjanje svojih sugrađana. Diego uze knjigu i počne je listati dok n e naiđe na potpis svoga prijatelja: Samo jedno elim ostaviti svojoj djeci u nasljeđe: paralizu kralje nice pred tiraninom. Diego se nasmije i, rukom prelazeći preko lica. Zar ne znate u 69 kakvu ćete nevolju upasti? Mislim da vas ne trebam podsjećati tko je guverner. Ima zadovoljstava koja se čov jek ne smije odreći. Tri dana poslije stigao je nalog za uhićenje: tjedan dana bezuvjetna zatvora zbog izazivanja nereda u pijanu stanju u tri ujutro. Ne brinite, neće mi ni ta biti. Vidite koliko je puta u zatvoru bio Jose Ol-mos y Contreras. Olmos je bio glavni urednik dnevnog lista Glas istine, i doista ga je Diego Saur i vidio kako ulazi u zatvor i izlazi iz njega poput nekoga tko ide na duhovne vj e be: nepromijenjen. Jednako je tako osam dana poslije izi ao i doktor Cuenca. Na vratima zatvora, oko ponoći, dočekali su ga prijatelji s nedjeljnih domjenaka, predvođeni ljekarnikom Sauri jem, sestrama Vevtia i Emilijom koja je umirala od sna. Otada su doktor i njegovi prijatelji bili ubilje eni kao opasni. Iznenada, dvojica ili trojica prijatelja prijateljevih prijatelja izrazili su elju da sudjeluju na domjenci-ma i kako je bilo nemoguće uskratiti pristup osobama koje su pokazale to liko zanimanje za umjetnost, medicinu i duhovnost, nedjeljni su sastanci u tjeda n dana potpuno izgubili politički sadr aj, pretjerujući u svojoj sklonosti prema kazal i tu, glazbi i ostalim umjetnostima. Prvo i osnovno bija e: hiniti bezazlenost. Nije se često govorilo o socijalnim problemima niti se 70 kritizirala vlada, činilo se da se sve svodi na pjesme i poeziju, ali svi koji su trebali ne to znati, to su i saznali, a kad bi se u tom svijetu urotnika pojavila neka tajna, oni su je čuvali kao to se čuva skriveno blago. Daniel Cuenca koji je nakon mature elio studirati pravo, prijavio se, poput svoga brata Salvadora, na jedno sveučili te na jugu Sjedinjenih Dr ava. Nije bio jo napunio ni dvadeset godina kad je počeo putovati Chihuahu-om i Sonorom da bi se upoznao sa skupinama liberala koji su bili spremni dići se protiv Porfiria Diaza. Međutim, o t ome se nedjeljom nije nikad naglas progovorila ni jedna riječ. Sve se svodilo na p itanja upućena doktoru Cuenci o zdravlju njegovih sinova i o njihovu uspjehu na fa kultetu. A u ostale dane tjedna, bubnjevi skriveni nedjeljom pozivali su na rat od usta d o usta i od pisma do pisma. Emilia ih je ponekad čula s leđa, a ponekad u samom sredi tu svoje uvijek budne i lije pe mladalačke glave. Proslava njezina petnaestog rođendana iskori tena je da se u kući o bitelji Sauri odr i prvi sastanak kluba protivnika ponovnoga izbora predsjednika. Takva okupljanja ne samo da nisu bila zabranjena nego su učestala, kao bezopasan i zraz vladine volje da demokratizira zemlju. Emilijin rođendan zavr en je usklicima: i vjela domovina i Smrt autoritarizmu. Sljedeće je nedjelja Emilia stigla u kuću obitelji Cuenca sa svojim roditeljima, vio lončelom i obećanjem da će prvi put svirati pred publikom. S vremenom je Milagros Vevtia postala pravi struč71 njak za postavljanje scene i re iranje priredaba. Toga poslijepodneva nije dopusti la da njezina nećakinja uđe u dnevnu sobu zajedno s ostalima, nego ju je povela kroz vrt i natjerala je da uđe kroz prozor skriven iza zastora. Milagros se njezina nećakinja uvijek činila izuzetnom. Ali toga je poslijepodneva vi djela u njoj djevojku koju je dodirnula neka tajnovita i čudna ljupkost. Jo je imala savr eni nos svoje majke, premda joj je na njemu ostao mali o i ljak od kozica. Milagros je uvijek tvrdila da ga taj tračak nesavr enosti čini jo izra aj -nijim. Oči koje joj je otac donio s karipske obale bile su tamne i velike poput zagonetke. Milagros je uvijek hvalila lijepe crte njezina lica. Zato, govorila je njezina sestra Josefa, to joj je to pru alo zadovoljstvo da se vidi u njima. Emilia je, po put Milagros, imala istaknute jagodice, iroko čelo, visoke i lijepo oblikovane obrv e. Kad je Emilia bila mala, proricali su da neće biti visoka. Za takvo je predviđanje M ilagros imala neoboriv dokaz. Kao da mora osporiti takva očekivanja, Emilia je između jedanaeste i petnaeste godin e narasla toliko da je bila malo vi a od svoje tete. Kakav je to odgovor? Nikad nemoj tako odgovarati. Bolje je utjeti ako ne zna to bi rekla. Emilia uze gudalo svog violončela i prisloni ga na ice. Kratak i o tar zvuk bio je od govor teti Milagros, koja je stajala uz zastor i davala joj znak da ode do stolc a na sredi tu podija. Emilia je prvi put odjenula dugu suknju. Emilia nije pogledala u ljude to su joj pljeskali, pozdravljajući je kao da je na p ozornici kakve operne kuće. Zatvorila je oči i počela svirati Bacha onako kako ju je p osljednje tri godine dvaput tjedno podučavao doktor Cuenca. Njezina se publika sastojala od grupe čudaka okupljenih u srcu grada koji je samo priznavao umijeće novca, koji je u ratovima zaboravio to znači elja za skladom iz koje je i nastao, koji je na ulicama spletkario, a iza vrata se molio nekom nemilosr dnom i nepismenom bogu. Njezina je publika nedjeljom o ivljavala smionu tlapnju: anđeli se nisu spustili s n eba da bi iscrtali ulice grada - legenda je, kao i obično, bila la na - anđeli su se r ađali na ovim ulicama, samo ih je trebalo prepoznati i odgajati ih za njihovo kril ato i tajanstveno zvanje. U tom je snu kucala liberalna misao 19. Puebla je bila Puebla od Anđela. Ako ih nikad nije bilo na njenu nebu, bilo je to zato to su ivjeli na ovome tlu. Barem su tako vjerovali mu karci i ene koji su te ned jelje pljeskali Emiliji Sauri kao daje već anđeo. Emilia je bila naviknuta na srdačnost te skupine, ali je uvijek pomalo posramljena slu ala njihov pljesak. Čim je zavr ila, naklonila se i otrčala se sakriti iza crne tka nine koju je Milagros Vevtia smatrala savr enim zastorom za pozornicu. U malom prostoru između te tkanine i vrata to su gledala na vrt, pljeskali su joj, ne dodirujući dlanove da ne bi proizvodili buku, izvođači sljedećih točki: pjesnik Rivaden eira u ulozi me tra ceremonije, jedan skladatelj sa svojom gitarom i tri ene odjeve ne kao Tehuanke koje će plesom pratiti njegovu novu pjesmu, jedna operna pjevačica k oja je do la raditi u grad i pristala otpjevati tri talijanske arije da bi s njima večerala mole sa sezamom, jedan par preru en za ples Duo za ki obrane i osmogodi nja dj evojčica koja je pjevala na jeziku nahuatl. Među njima, točno ispred Emilije, na ao se zavjerenički pogled jednog naglo izraslog dječa ka koji je bio, i nije bio, Daniel iz njezina sjećanja. Imao je isti osmijeh i u oči ma mu je bila ista nesta na iskra, ali kad ju je privukao u zagrljaj i uz nekoliko tih riječi koje je apnuo u njezino uho, novi Daniel izazvao je u njoj strah kao da je uljez. Jo nikad dotad nije osjetila da joj srce lupa tako nisko. Emilia se vrati na pozornicu i zahvali publici s nekoliko dugih naklona i jednim spokojnim osmijehom. Tri se godine nisu vidjeli. Oboje su se promijenili, ali je to ne to novo, a istod obno vrlo staro, isplelo nit među njima. Čisti zvuči neke tu ne glazbe počeli su izlaziti iz gitare tog mu karca, na kojoj je tako brzo svirao da je na trenutke zvučala kao harfa. Emilia i Daniel naslonili su čela j edno na drugo da bi se mogli čuti, tiho govoreći ispod neutje nog i britkog glasa koji je rezao zrak salona. Riječi koje su tada izgovorili neće im ostati u sjećanju, jer ih nisu ba ni slu ali, izgu biv i se jedno u drugome. Daniel je gledao Emiliju s iznenađenjem nekoga tko otkriva da se njegova igračka pretvorila u bo icu. Imala je ive oči djevojčice koju je poznavao, ali je u njima bio znalački pogled ene, a njezina su se usta pretvorila u čudo koje je pri eljkivao samo za sebe. Emilia nije mogla povjerovati da su oči neukrotive ivot inje koje je imao Daniel iz njezina djetinjstva, poprimile otmjenost kojom su sa da sjale. Ruke su mu narasle, imao je duge prste, a ispod ko e vidjele su mu se ve ne. Omr avio je, tijelo mu je gotovo izgledao kao u izgladnjela čovjeka, a osunčana mu je ko a odisala seoskim ivotom. I sam osjećaj da joj je tako blizu izmami joj dvije suze, tako tipične 75 za onaj dio njezine naravi koju je naslijedila od Saurija i koju je mrzila onim dijelom sebe naslijeđenim od Veytia. Emilia je preko prozora skočila u vrt. Pratio ju je kao to je to i prije činio. Emilia mu je jo bila okrenu ta leđima. Nije ga eljela pogledati, ali nije spriječila svoje ruke da ga dotaknu, niti je eljela pobjeći od nj egovih riječi. Stajala je nepomično, slu ajući ga kao da slu a pad vode koji joj daje spok oj. Ono to joj je rekao nema velike va nosti, nikad se ne zapamte riječi čiji nam je zbroj uvjerljiv. Da su izgovorene jedna po jedna, nikad u njih ne bismo povjerovali. Emilia otvori dlan jedne njegove ruke i prinese ga svojim ustima, na trenutak ga dotakne usnicama, a potom ga ugrize, progutav i s tim ugrizom sve to nije mogla od govoriti tom rječitom brbljavcu koji je tako dugo izbivao tako daleko. Voljela je sjene i vlagu vrta, ali to je nije umirilo. Posljednji je trebao nast upiti Daniel, i kako će sad ona objasniti publici da se izgubio. Ugleda ih izdaleka, naslonjene na drvo. Pomisli kako bi im, da nije tako bijesna , priznala da ih je tako lijepo vidjeti da čovjeka obuzme zavist. Jo jučer si ht io zapaliti zemlju, a vidi gdje je zavr io taj tvoj plamen. A ti Emilia, kako će obja sniti majci odakle to blato na tvojoj haljini? Hajde, trgnite se, da ovaj vrag s tigne na vrijeme - reče, tap ući rukom Daniela. Daniel i njegov brat Salvador doputovali su u Pueblu da bi prisustvovali tajnom sastanku različitih lokalnih klubova protiv ponovnoga izbora predsjednika. Vratili su se sa sjevera puni informacija i obuzeti novim bijesom. Dva tjedna prije usp jeli su se sastati s Ricardom Flore-som Magonom i drugim Meksikancima zatočenima u Kaliforniji. Vraćali su se vlakom. Svako toliko stali bi da popričaju s ostalim vođam a nezadovoljnika. Prije godinu dana propao je poku aj oru ane pobune protiv vlade, a li, unatoč zatvoru i mrtvima, i dalje se poticalo na ustanak. To se moglo reći pred tako raznovrsnom publikom kakva je do la na tu glazbenu večer, ali u elji da se neodr eđenim govorom o demokraciji i njezinim potrebama 77 zbune dou nici i uvjere neodlučni, odlučeno je da Da-niel odr i kratak govor. Emilia je na la mjesto samo na podu, uz Milagros. Tamo se ćućurila, vi e gledajući Daniela nego slu ajući ga. Bila je zadivljena njegovim dugim nogama, mr avim leđima i napetim ra menima. Sviđao joj se glas koji je izlazio iz njegova grla, sviđala joj se čarolija u njegovim očima. Svečano i usporeno, Daniel je počeo s nekoliko riječi o nu nosti promjena u dru tvu, to bi omogućilo da nova krv zamijenu krv tolikih časnih ljudi iz pro losti. Ali, malo pomalo , osmijeh i zanesene oči kojima gaje Emilia promatrala, naveli su ga da opi e zemlju koju su uni tili nečasni starci to su njome vladali. Daniel je odrastao pod utjecaje m anarkosindikalizma i socijalističkih struja koje su osvojile neke učionice i brojn e sindikate u Sjedinjenim Dr avama. Bio je pun vjere i grozničava uzbuđenja. Govorio j e sa stra ću vojnika koji poziva u bitku. Slu ajući ga, Emilia se osjećala izvan svega tog a, doista osjetiv i strah o kojemu je prije govorila. Samo nekoliko godina prije toga putovali su vlakom u Veracruz, s roditeljima i t etom koja ih je korila kad bi se nagnuli kroz prozor da udahnu miris zapaljena z elenila s planta a ećerne trske, tek to su protrčali ispred prvog mora koje su ugledale njihove oči. Jo nedavno Emilia je vjerovala da ga poznaje jednako dobro kao to se pr isjeća njegovih ko čatih koljena i njegovih ruku to je guraju u vodu. A ipak, pro la je c ijela vječnost. Za to mu karci odrastu tako da postanu stranci, da bi ih preuzela ta strast za polit ikom koja ju je stra ila jednako koliko i njezinu majku? Za to ga sad slu a kako priča j ednu tragediju za drugom i, umjesto da pokrije u i i otrči sakriti se, ostaje nepomičn a i tiha kao da ga slu a kako joj uz ribnjak prepričava svoje pustolovine? Samo se Emiliji nisu sviđale tolike pohvale. Svi oko nje su slavili. Mu karci i ene nedjeljnih domjenaka bili su jo vi e ushićeni neg o inače. Mnogi su joj pri li da bi je zagrlili i pohvalili njezinu glazbu, da bi česti tali njezinim roditeljima na kćeri koja je naglo narasla, da bi im rekli kako je l ijepa i kakvu ushićenost izaziva. Zaboraviv i na violončelo i njegove čari, Emiliju vi e nije ni ta drugo zanimalo doli koli ko će vremena u gradu ostati onaj la ljivac od Daniela. Nemoj mu to uzeti za zlo, već će biti vremena da ostane kad se promijene stvari -zamoli je Milagros. Ta je igra specijalitet tvoga oca - reče Milagros. Idemo - zamoli Josefu tonom koji je odudarao od općeg veselja. Iz samoga sredi ta razgovora koji se učljivo vodio u skupini do njih tri, glas Diega Saurija, koji je uvijek slu ao dvije stvari istodobno, izdvojio se da bi upitao Em iliju kamo eli poći. Njegova kći imala je stisnute usnice i iskru bijesa u očima kojima ga je gledala. Diego je bio obavijen dimom cigare i prije no to se udalji od svoje skupine slu ate lja, zavr i svoju kritiku na račun starog predsjednika Republike: - Netko drugi bi skrivao sve te grozote koje čini, a ovaj ih jo i pokazuje. Zločine s vojih seoskih odreda naziva ponovnom uspostavom reda. I kao da se ni ta ne događa, o de s četiri vlaka puna smeća otvarati nove pruge. A ti Emilia, nemoj izmi ljati da ide bilo kamo, dođi da te zagrlim. Ponosan sam na tebe. Svirala si vrlo dobro, do ao je tvoj prijatelj Daniel, za to onda ima lice kao da te boli zub? Diego je čuo iskre kako vrcaju s usana svoje kćeri. Nikad se nije elio suočiti s tim da ona odrasta i u tom ju je trenutku, pred tim glasom i očima to su bljeskale, morao prihvatiti drukčiju i daleku - kao neku neznanku. Da bi je zadr ao, mak ar jo samo malo, onakvom kakva je bila, zagrli je, hodajući uz nju. Oti li su zajedno do ribnjaka. Emilia nije mogla voditi duge razgovore nigdje drug dje u toj kući. Kad je njezin otac poku ao s njom razgovarati nakon to ju je zagrlio, odvela gaje prema tom spokoju. Diego i njegova kći nisu upoznali ni jedan nesklad za cijelog njezinog ivota. Njoj se toliko sviđao njezin otac da mu nikada nije imala potrebu prkositi. Uvijek joj se činilo da su od njega poticali razboritost i najbolje ideje, a ako je ponekad i pomislila da u nečemu grije i, bilo je to tako beznačajno da nije smatrala potrebnim proturječiti mu. I Diego je tako osjećao: Emilia mu se činila tako savr enom i vrijednom divljenja kao budućnost koju je tako rado proricao. Čim su se pribli ili jezeru, Emilia je iz sebe izbacila hrpu uvreda na račun onih koji su htjeli da budućnost donese nered i promjenu koje ona nije smatrala nu nima. Njez in je glas parao zrak vrta, izgovarajući optu be. Diego je sjedio na deblu u blizini jezera i slu ao s glavom među rukama. Da biste za jo nekimmogli aliti? Da biste imali jo nekoga tko će vam poslu iti kao izgovor da vrijeđate vladu. Mrzim sve to, a tu budalu od Daniela jo ste naveli da se osjeća va nim. Za to ga aljete u Sjedinjene Dr ave? Zato da ga zatvore kao Floresa Magona? Josefa, koja je hodala vrtom tra eći ih, čula je izdaleka glas svoje kćeri. Pro av i između veća, kad se na la u njihovoj blizini, nije mogla odoljeti elji da se umije a. Mora misliti na one koji pate u ovoj zemlji. Ni vama nije stalo to će biti sa mnom - uzvrati Emilia. Sutra će drukčije misli ti, ali sad se ispričaj ocu ili neće imati gdje ni spavati. Bio bih sretan da mogu sačuvati Daniela u nekom ormaru - reče Diego, di ući se s debla. Zamahne rukama ispred l ica ne bi li odagnao neraspolo enje i pođe prema kćeri koja je tako naglo odrasla. Zar ne vidi da sam jedini mu karac na svijetu koji će te uvijek obo avati, a da za uzvrat ni ta ne tra i - reče, izvlačeći iz d epa svog starog kap rupčić sa svojim imenom koji mu je Emilia izvezla na nekom satu ivanja jo u petom raz redu osnovne kole. Emilia mu zahvali, prikrivajući slaba nim osmijehom buru koja je jo trajala u njezini m očima. Zagrli oca koji joj poče tiho pjevati neku gusarsku pjesmu kojom ga je uspa vljivala njegova baka. Nije se morala ispričati. Slu ajući ga kako pjeva, počela je pono vo skupljati komadiće razuma zbog kojih je imala ugled razborite osobe, ispunjavat i glavu i srce stanovitim spokojstvom, prihvaćajući ono to je znala otkako je doktor Cuenca bio u zatvoru: da je skupina prijatelja kojima je pripadala njezina obite lj bila skupina odmetnika koje je vlada smatrala svojim neprijateljima, te da ni je imala drugoga izlaza ni bolje sudbine nego da i sama sudjeluje u zavjeri kako daje sru i. Iz kuće je stigao Danielov glas koji ju je zvao. Bio je u kaputu i Diego primijeti daje tjeskoban. Previ e sam govor io. Prije no to je po la za svojim mu em, Josefa zamoli Daniela za poljubac. Daniel je odjenuo debeli kaput, poput onoga kakvog su nosili vojnici porfirističke vojske. Potom je odgurne i počne trčati. Ulazeći u kuću, naiđe na oči Milagros Vevtia. Zagrli je- - Srce mi se slama, a ja nemam petnaest godina -potu i se Milagros. Potom se ode naći sa svojim bratom. Salvador Cuenca bio je četiri godine stariji od Daniela. Tri je godine studirao pr avo na Sveučili tu u Chicagu kad se upisao njegov brat. Otada su zajedno dijelili za nos za tu tlapnju koju su neki zami ljali kao veliku revoluciju, a drugi kao čarobni prijelaz u novi poredak koji će im omogućiti da biraju vlast kao u svakoj zemlji to se naziva modernom. Bili su nalik jedan drugome. Salvador je također bio nesputan, ali grozničav, od mal o riječi, ali pun zanosa, neuhvatljiv i nasmije en, ma tovit i ćudljive naravi, ali besp rijekorna pona anja. Te večeri, dok je Daniel bio s Emiliom i svojim uspomenama, u potrazi za upori tem k oje će mu dati sigurnost, ali ga istodobno učiniti i ranjivim, Salvador je otkrio So l Garcia. Vidio je njezin lik među sjenama, kad se odu evljeno digla, kličući mu nakon n jegova koncerta. Potom, kad se upalilo svjetlo pozornice, gledao ju je ne84 koliko sekundi u polutami i osjetio da mu se u cijelom njegovom ivotu nitko nije učinio tako blistavim. Nakon Danielova govora, svjetiljka dvorane cijelu ju je pokazala i po elio joj je prići kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Privučena magnetom koji ju je uvijek uvlačio u sredi te te kih situacija, pribli i se Mila gros Veytia i predlo i Sol da ona postavlja pitanja. Već je sve izbrbljao Daniel, koji ne zna čuvati tajne - reče Salvador i p očne pričati nevolje koje su morali proći da bi se vratili, koliko im je malo vremena preostalo, kako on vidi stvari u zemlji, kako nedostaje organizacija koja bi oku pila razne protivnike diktature i sve ono to je imao na umu. Sol ga je slu ala tako pomno da joj je Salvador elio ispričati sve o sebi. Govorio je o svome studiju i svemu ostalom to je radio. Govorio je i ono zbog čega bi mu se z avezao jezik pred većinom ljudi, čak i o svojim razmi85 sijanjima i svojim ambicijama za neko drugo vrijeme -kada diktatura nestane i os obe poput njega mogu ivjeti mirne savjesti i manje nesigurne budućnosti. Kad ga je doktor Cuenca upozorio da moraju poći na sastanak u dom obitelji Serdán, S alvador se nije elio odvojiti od te pozorne slu ateljice. S tugom ispru i svoju čvrstu ruku i za uzvrat prihvati nje nu ruku Sol i iskru u njezinim očima bez ijedne riječi. Uvijek je bila stidljiva, ali nikada se nije osjećala tako nesposobnom da govori. Nemojte si jo dodati prezime mu a - zamoli Salvador, opra ta jući se uz tipičan iskrivljeni osmijeh mu karaca obitelji Cuenca. Kad se Sol rodila, njezini su roditelji raspravljali toliko i s toliko ljudi o t ome kako će je nazvati, da se u trenutku kr tenja jo nisu bili dogovorili, i da ne bi bilo problema među njima, ni obiteljskih zamjerki, dali su upniku popis imena koji je svećenik izlio na njenu glavu zajedno s blagoslovljenom vodom iz krstionice i s jednakom svečanom neodgovorno ću onoga tko ima običaj počiniti ludosti svaki put kad je pozvan da obavi taj sakrament. Tako se dogodilo da se to nevino djete ce na kraju zove María de la Soledad Casilda de la Virgen de Guadalupe de los Sagrados Corazones de Jesús y de María. S tim su beskrajnim nizom bili zadovoljni njezin otac, koji je dr ao da je Soledad zvučno i čvrsto ime, dostojno da kroz ivot prati tijelo njegove kćeri, njezina baka po majci koja se svim silama trudila da djevojčici nadjene isto te ko ime s kojim je o na ivjela, njezina majka koja je, poput svake Meksikanke to se suočava s opasnostima sada njosti i strahom od budućnosti, za sve tra ila za titu od blage i ljupke Gospe Gua dalupe, te njezina baka po ocu koja nije previ e vjerovala u obraćanje sveci86 r ma jer je smatrala glupim moliti ne to one koji, ma kakve im inače bile zasluge, nis u imali ni izdaleka moć presvijetlih srca Marije i Isusa, koji su, kako bi svatko trebao znati, bili va ni članovi sredi nje moći. Jer, nije uzalud Isus bio dijelom Sveta Trojstva, a Marija njegova mati. Kao posljedica cijele te zbrke, djevojčica je rasla s dva imena. Onim koje joj je nadjenuo otac i onim koja joj je dala majka koja je, eleći ugoditi svima, uvijek na kraju dijelila svijet da ne bi morala previ e izabirati: zvala ju je Maria Jose o tkako ju je dr ala u naručju po povratku s obreda sve dok djevojčica nije napunila sed am godina i suočila se sa svojim krsnim listom prije upisa u kolu. Tada je saznala da je njeno prvo ime Soledad i da je potpuno sama pred tom činjenicom i strogo ću opat ica koje su je tako zvale. Nekako u to doba, Evelia Garcia y Garcia, njezina majka, ena koja je ostala Josef ina prijateljica vi e zbog Jo-sefine strpljivosti nego zbog vjernosti zajedničkom dj etinjstvu u kojemu su se voljele, počela ju je voditi u dom obitelji Sauri. Emilia je bila prva koja ju je zvala Sol. Nikada to neće zaboraviti. Sjedila je uz svoju majku na premekanom naslonjaču kakve je Josefa Sauri dr ala u svojoj dnevnoj sobi suprotno svim pravilima tradicionalne elegancije, a u korist mira i odmora onih koji su u nju zalazili, kad je iz vrt a u la, ra čupana i blistava, godinu dana mlađa djevojčica, koja je od prvoga dana preuzel a brigu za nju kao da je ona starija. Pokazat ću ti moje blago - reče Emilia bez velika uvoda. Toga su poslijepodneva postale prijateljice i odrastale su zajedno, naslućujući da j edna ima ba ono to nedostaje onoj drugoj i da se osjećaju potpune samo kad su 87 skupa. S vremenom su toliko naučile jedna o drugoj da su se na prvi pogled razlike među njima činile manjima. Samo su one znale da je u ključnim trenucima svaka od njih bila i ona druga na jednako intenzivan i daleki način. Zato, kad ju je Salvador napustio, ne znajući to da misli o tom razgovoru, i kad je iza njega vidjela Daniela kako prolazi trčeći, Sol potra i svoju prijateljicu, znajući, a da tamo nikada nije bila, da će je pronaći u vrtu. Emilia je i dalje sjedila uz ribnjak. Počela je padati ki a sitnih kapi. Potom zagrli prijateljicu i ostade tako dugi trenutak. Sol je prihvati , ne zboreći ni ta i tako su ostale sve dok se nisu zanjihale. Emilia je prestala plakati i zvi dala je neku pjesmicu na čiji su ritam plesale zagr ljene poput dva medvjeda. Tako ih je na la Josefa Sauri kad je iza la da ih potra i -i dalje su bile zagrljene f ućkajući istu pjesmu. Josefa je pomogla svojoj sestri pospremiti kuću doktora Cuence, da ne bi ostala sva u neredu. Dođite, hajde pođimo na spavanje. Dobroćudna, ali ne ba o troumna Evelia Garcia, kako ju je ocjenjivala Milagros Vevtia , i njezin mu , besprijekoran ali nagao mu karac, kako je za njega govorila sama Eve lia, čekali su kći stojeći na vratima svoje kuće ispred Trga Carmen. Bilo je deset i četvrt navečer kad su četiri ene stigle tamo u automobilu koji im je po sudio Rivadeneira. Kad su već bili blizu, ali s autom jo u pokretu, gospodin Garcia počeo je vikati. Bez mnogo okoli anja, nazvao je nemoralnima sestre Vevtia i njihove prijatelje s nedj eljnih domjenaka, a kćeri je predbacio na pona anju koje je dr ao preslobodnim, to je b acalo mrlju na njegovo prezime i dovodilo u pitanje njezinu čast. I skočiv i iz auta s neobičnom spretno ću, ispriča se zbog ka njenja. Srećom, nije me zapalo da budem va otac. Sol je sjedila točno iza Milagros i tihim ju je glasom zamolila da je pusti van. Ona je eljela doći ranije, ali nismo joj dopus tili. Smatrali smo da trebate znati kako je sigurna u bilo koje vrijeme ako je p od na om za titom - dodala je. Sve opasnosti koje si mo ete zamisliti. Trebala sam pretpostaviti da mu karac poput vas nema taj porok - reče M ilagros, otvarajući vrata i izlazeći iz auta da bi iza la Sol. Te je večeri odjenula jedan od svojih najljep ih huipi-la, i u toj je no nji izgledala tako veličanstveno da je i 90 zrak to ju je okru ivao postao nekako dručiji. Otmjenost njezina tijela usred toliko vezenih ukrasa, umirila je čak i gospodina Garciju. Ubla io je svoj ton. Kako ti je mu , Josefa? Anselmo Garcia to je jutro proveo na svom rancu gledajući kako mu stoku obilje avaju velikim slovom G od njegova prezimena. Već je bilo kasno i gnjev mu je oduzeo ono malo snage to mu je preostala. Na sreću po ene njegove obitelji, bio je iscrpljen i pospan pa je u ao u kuću ne izgovoriv i nijednu riječ. Mora da je iscrpljujuće ivjeti s takvim čovjekom. Nije čudo da se toliko boji prokletstva. Rekla sam ti tisuću puta - objasni Josefa. Mislim da strah ubija vi e ljudi nego hrabrost. I to čovjek mo e učiniti? Onaj koji nikad ne osjeća strah samoubojica je, ali to je i onaj koji ne osjeća ni ta drugo doli strah. Sutra će se osjetiti hrabrom - obeća 91 joj mati da bi je utje ila. Diego se jo nije vratio s tajnog sastan ka i ona pomisli kako će se podsjetiti na vlastite misli o strahu da bi mogla usnu ti. Dva sata kasnije, čula ga je kako se uspinje stubama. Mete i buka najavili su njego v dolazak, jer se na ulazu spotaknuo o dugi jastuk u obliku valjka, pun pijeska, koji je ona stavljala uz vrata hodnika da se vjetar ne bi provukao do njena kre veta. Ta je tri mjeseca Diego prosvjedovao protiv tog, kako ga j e nazivao, smije nog proizvoda, tipičnoga za visoravan. Kad ga je čula kako pada, Josefa potrči prema njemu, ne odjenuv i ogrtač, ni ne pomisliv i na sve opasnosti koje donosi propuh. U trenu su joj navrla mnoga pitanja: Jesu li ga progonili? Jesu li pucali na njega? Prokleta bila sveta ideja revolucije. Za to su se u mije ali tamo gdje ih nitko nije zvao. No, jo se nije uspjela oporaviti od osjećaja katastofe koju jeizazvala njezina ma ta. Emilia je bila navikla da Milagros govori dok spava, ali ne i da govori koje tarij e dok hoda po sobi u svom dugom svijetlom ogrtaču u kojemu je bila nalik utvari. T ako je, kad je osjetila da se potpuno razbudila, ustala iz kreveta i oti la u hodn ik da vidi to se događa. Diego Sauri već je sjedio na podu, a Josefa je urno govorila, moleći ga da joj oprost i. Za to se morate sastajati usred noći? Lako je njima, oni igraju na sigurno. Sastana k je u njihovoj kući pa ne moraju u sitne sate hodati gradom kao da je to normalno. Ali, ovaj grad je pust i dosadan kao crkva -reče Diego Sauri, pridi ući se. U tvom bi te kraju već pojeli gusari, Maje i federalci - branila se Josefa, koja je napade na grad shvaćala kao uvredu na račun njezine obitelji. Dok ih je slu ala, Emilijine su oči postajale sve veće od radoznalosti. Već joj je Danie l rekao neke stvari. Predosjetila je opasnost u koju je oti ao, ali nije joj palo napamet da bi se mogao poremetiti mir njezina doma. Izgleda budna po put vjeverice. Dođi, po-pričat ćemo daleko od propuha koji bi mogao ubiti tvoju mamu. Potom ode u kuhinju pripraviti sok od narančina cvijeta koji će smiriti eludac cijele obitelji, i sjedne uz njega, kao dodatak razgovoru. Pro lo je dva ujutro kad se Emilia vratila u svoj krevet. Bilo je gotovo već osam sati kad se probudila s bukom prosvjeda koju su diz ale ptice iz hodnika, navikle na svakodnevnu točnost kojom je otvarala vrata njiho vih krletki. Poput ptica, Emilia i Diego također su se pobunili zbog toga to ih je tako kasno probudila. Emilia je oti la u kolu s jednom napola poče ljanom pletenicom i otiskom plahte koji se jo vidio na jednom njezinu obrazu. Diego je otvorio ljekarnu ne pripraviv i sirup od rabarbare i vino od peptona, koji su mu bili naručeni jo prethodne subote. Samo je Milagros nestala sa zorom. Jer, takva je bila ona, namirisala bi jutro i otvo rili bi joj se oči i put njezinih opsesija. A ipak, mislila je Josefa dok je prevrtala u zraku plahte sa svoga kreveta, unat oč zbrci kojom je započeo dan, sve je bilo jasnije nakon noćnog razgovora i nije zbog ničega trebalo strahovati osim od nepredvidivoga. Činim uzaludne napo re, jer ti sve eli vidjeti u ru ičastoj boji. Svakoga su je dana priče o tome to se događalo u zemlji dr ale u napetosti poput kakva romana u nastavcima to su je navodili da se usred n oći probudi, poku avajući zamisliti to dalje slijedi. Njezinu strast prema piscima i njihovim ma tarijama umanjile su istinite priče koje joj je darovalo svako jutro. Čitala je jednako toliko novina koliko i Diego, a pos većivala im je jo vi e vremena. Znala je, poput tablice mno enja, tko to eli i tko to p iče, tko je pri eljkivao, a tko se protivio osmom ponovnom izboru diktatora koji je, u njezinu sjećanju bio junak mnogih va nih bitaka, a po njezinu sudu bio jedini čovje k koji je uspio osigurati dugo razdoblje mira otkako su se rodili, ne samo ona, nego i njezini roditelji, u toj na rat naviknutoj zemlji 19. A ipak, od tolika čitanja pohvala koje su dnevno objavljivali u novinama oni koji su povla teno ivjeli u njegovu re imu, i uspoređujući ih s desecima letaka to su tajno kr li gradom izvje tavajući o samovolji koju su si vlasti dopu tale u cijeloj zemlji, a u slučaju Pueble, i o perverznostima guvernera kojega je diktator godinama podr avao, Josefa ga je prestala nazivati don Porfirio, pri-dru iv i se borcima protiv ponovno ga izbora. Tek je tada Diego shvatio dobre strane onih predaha u svojim razgovorima s Josef om: kad je vidio to znači 96 izgubiti ih i kad je ona počela nalikovati njegovim suborcima za pravednu stvar. N jegova ena nije eljela govoriti ni o čemu drugom doli o izbornim mogućnostima to ih je imao gospodin Madero, o Sredi njem klubu protiv ponovnoga izbora te o tome to misli o svakoj bro uri i svakoj knjizi koje su se pojavljivalje. Otkako je starac najavio da je spreman za demokraciju, svaka se glasina pretvori u bro uru i svaki ushit postane knjiga. Zar se nisi uvijek tu io na pla ljivu utnju koja vlada u zemlji? Tko će povjerovati da Maderova kandidatura i njegovi spiritualistički snovi mogu biti od koristi? Zato i jesam prista a Madera, jer mu se na licu i po stavu vi di da se zala e za mir. Postao je kandidat nek oliko naivnih vladinih du nosnika koji su povjerovali u priču o promjeni vlasti samo zato to je Díaz elio impresionirati jednog američkog novinara s pričom da bi on prihvat io pojavu oporbene stranke kao znak s neba. I, ba lijepo, ba lijepo: poslu ajmo gosp odina Predsjednika, potra imo tko će smijeniti starčića. Porekao je svoju kandidatur u i ponudio svoju potporu ponovnom Diazovu izboru. Za nagradu su mu oduzeli vlad u Nuevog Leona i poslali ga u Europu da bi naučio nove ratne tehnike. Pravi je lis ac taj slavni predsjednik Díaz - reče Diego. Priznaj, Diego - molila je Josefa, kojoj se dobrota činila vrlinom iznad svih ostalih. Samo u dr avi Puebli ima već devedeset klubova protiv ponovnoga izb ora. Ima ih devedeset, a zapravo nema ni jednoga. Ja razgovar am s njima, ti čita to ka u za novine. Nije mu se sviđalo kad bi se njegova kuća pretvarala u polje za borbu riječima. Vi e od rata, strahovao je da bi moglo biti dovedeno u pi tanje spokojno i rajsko utoči te njegova skladnog bračnog ivota. Kome bi palo napamet da se sa svojom skupinom protiv ponovnoga izbora uključi u mimohod na Dan nezavisnosti? A onda je jo i napisao pismo predsjedniku da bi se potu io na lo postupak svoga guvernera. Kao da je Diaz vlast kojoj se čovjek 99 mo e potu iti. U tome Serdan nalikuje Maderu. Sukobljavaju se s vladom, i to kakvom vladom, a ele da ta vlada dobro postupa s njima. Bili su u pravu i radnici tvornica u Orizabi i ruda ri u rudnicima Sonore, a vidjeli smo kakav je odgovor na to bio. Da sve ostane isto? Stajala je već nekcj vrijeme na dovrat ku, slu ajući ih kako se prepiru. Ti si veći pesimist od Diega - Manji sam optimist od njega - reče Milagros, ljubeći svoju nećakinju. Potom je upita o njezinoj prijateljici Sol, mijenjajući temu razgovora, kako na večeru ne bi pala napetost zbog tolikih briga. Kao to je Sol Garcia dobro predvidjela prije nekoliko godina, njezina mati, opsje dnuta i djelotvorna snubitelji-ca, uspjela je pribli iti čari svoje kćeri očima jednog o d potomaka najbogatije obitelji u gradu i zemlji. Čak nije bilo te ko da taj potomak zbog Sol izgubi apetit, koji je uvijek bio njegova jedina strast, tra eći način da je odmah učini svojom. Zajedno s obitelji, vlasnik nekoliko imanja, ećerana, zasada duh ana, kuća te novca u zemlji i izvan nje, taj je mladac osvojio Sol mnogo br e no to 100 je Emilia mogla zamisliti. A kad je zatrebalo - jer je iskra sumnje pro la djevojčin om du om - mati je izvukla nespretnu, ali djelotvornu metaforu da joj je kći dragulj , a dragulje treba čuvati u luksuznim kovče ičima. Budući da su stvari tako stajale, pripr emalo se vjenčanje koje će se dugo pamtiti. Neke su u Veracruzu, a neke jo nisu ni na putu. Kako stvari stoje, udat će se u čipkastim podsuknjama de Bruggea koje su jučer stigle. Jučer mi je sat vremena govorila o svim stvarima koje će imati. O kući na Aveniji Reformi, o englesk om pokućstvu, o bavarskom posudu i ča ama od vedskoga kristala. Te ko je s njom razgovara ti, nekad mi dođe da je prepustim njenoj sudbini. Sve u svemu, ona vjeruje da će bit i vrlo sretna. Za to ne jede? Idemo u cirkus u petak ili ti se čini da si prestara za cirkus? Njegov će vlasnik pola zarade od svak e priredbe u Puebli dati za Maderovu kampanju. Ja znam zato to sam jučer provela cijelu večer uvjeravajući ga da to učini. Ne brini se, nisam stavila u opasnost čast na eg prezi mena. Zamisli udati se za nekog neznanca koji je tek bio do ao s Kariba. Ovdje nisu za mene znali jer s u neznalice. Stanovnici Pueble uvijek misle da ono to oni ne znaju ni ne postoji. Ali, ja sam u svojim krajevima bio poznat - reče Diego, tra eći utoči te za svoja usta iz a uha svoje ene. Ide li sa mnom u posjet tvome svekru? Jednog lijepog dana, Daniel će se pojaviti o enjen s nekom gringom, pa da vidim kako će je onda liječiti od ljubavnih jada - upozori Jos efa. Idemo sam o vidjeti je li do lo pismo i odmah se vraćamo - reče Milagros, koja je izgledala popu t iparice. Vidimo se brzo, ogore, ba me zanima hoće li uspjeti smiriti novu radikalku. Zbogom - reče Milagros, vukući Emiliju, koja se vratila da bi prst stavila u kara-mel kremu ro ate. Sat kasnije, ponovo su se na le u toploj dnevnoj sobi obitelji Sauri. Nije bilo bu ke, ali sva su svjetla jo bila upaljena. Milagros padne na jedan naslonjač kao da je taj čas prestala plesati, sva iznemogla. Emilia se smjesti preko puta nje, podi ući noge na stolac za njihanje od vrbova pru ta i smotav i ih kao da su vrh peciva. Vratila se s kipićem i pru ila ga Milagros, koja ga je okretala u rukama. Neko ih je vrijeme Josefa slu ala kako razgovaraju, a onda je iza la iz svoje sobe u polumrak, da bi im se pri104 dru ila. Emilia je počela pričati svakojake priče i nakon jednoga sata, njihovi su jezic i toliko zagrijali zrak da su probudili Diega. Ne di ući se iz svog naslonjača, Josefa ga zamoli da im se pridru i: - Uređujemo svijet i dobro bi nam do li tvoji savjeti. Znam, boje se zmija i vrućine, ali n ije tako stra no, i tamo ljudi ive. Nije bilo svjetla poput karipskoga na cijelomu svijetu, nije bilo takva m irisa, a ni ptica ni jastoga kakvi su tamo obitavali. Nije često govorio o zemlji otkud je potekao, ali kad bi počeo, satima ga se moglo slu ati, ne prekidajući ga, ne dovodeći ni ta u sumnju, vjeru jući mu onako kako samo kćeri vjeruju u priče svojih očeva. Vidjet ćemo kako će proći Maderov posjet. Zasad se ne zna ni gdje će odsjesti. Mo da će se manifestacija morati odr ati na nekoj l edini u predgrađu Santiago. Tko će se onda usuditi doći? U takvim ga je trenucima tje ila kao da joj je sin. Ti, Milagros, ne ide sad svojo j kući, prekasno je. Idem po pokrivač - reče, milujući Emiliju, koja je zaspala skvrčena u naslonjaču, s kosom razbaru enom po licu. Kad zapovijeda, ne obraćam previ e pozornost na njega. Moram ići - reče Milagros, prebacujući al preko ramena. Trenutak kasnije, čuo se zvuk vrata kako se zatvaraju za njom. Teta je oti la kući, a ti pođi u svoj krevet - zamoli je Josefa, pom a ući joj da se uspravi. Emilia se nasloni na nju i osjeti kako drhti. Sljedećega dana, kad je Josefa izi la u etnju gradom kao svakoga jutra, cijeli je gra d bio obljepljen utim lecima koji su obavje tavali o dolasku kandidata Madera i poz ivali narod da ga dočeka na eljezničkom kolodvoru. Od Josefine kuće do kuće njezine sestre bilo je sedam ulica ravno i dvije ulijevo. J osefa ih je preletjela u nekoliko minuta. U svojoj je torbi uvijek nosila veliki ključ koji je otvarao vrata doma njezine sestre. Bilo je to kao da nosi amajliju protiv katastrofe. U la je na ulaz kuće, pretrčala dvori tem koje je u tom trenutku prep lavila zlatna svjetlost. Uspela se stubama preskačući ih po dvi107 je odjednom i u la u toplu dnevnu sobu. Glasovir je, kao i obično, bio otvoren, jer ga Milagros nije zatvarala govoreći da bi joj to moglo donijeti nesreću. I sve ostal o u toj kući imalo je svoj smisao i svoju sudbinu. Svime je vladao tih, ali promi lj eni sklad. Josefa nije zastala, kako je običavala, da bi provjerila kakvu je novi antikvitet nabavila njezina sestra. Oti la je ravno u njezinu spavaću sobu i gurnula vrata, di ući vra ju buku. Drvene aluzine to su zaustavljale prolaz sunca i buke s ulice, bile su spu tene preko cijelog dugog balkona koji je gledao na Trg ptičica. Josefa zatvori oči , poku avajući se priviknuti na mrak, ali kad ih je ponovo otvorila, nije vidjela ni t a drugo doli crnilo od kojega je zadrhtala. Ode do balkona i napipa kako da otvo ri drvene kapke. Jedna zraka sunca u la je bez straha u sobu i zastala na tijelu Milagros, koja je nijemo spavala poput Iztacci-huatl, jo odjevena u odjeću od prethodnoga dana i sa čiz micama na nogama. Na podu, uz ruku koju je pru ila kao da ih se eli rije iti, ostalo je nekoliko od tisuću letaka to su obojili grad u uto. Bilo je kasno i pomisli kako će j oj mu već biti u ljekarni zajedno s Emilijom, koja je posljednjih mjeseci od rana j utra s njim tamo odlazila, da bi cijeli dan provela među bočicama i mirisima laborat orija. Od Diega je naučila mnoge recepte i neke njegove vje tine, pročitala je trećinu n jegovih knjiga iz medicine koje je nalazila na stolovima i uvela je red na stala a ma s kojih je od djetinjstva brisala pra inu, dok je njezin otac pjevao tu ne arije kojima je razveseljavao svoja poslijepod-neva. Kad je zavr ila s uvođenjem reda, Diego se pobunio. Bio je siguran da se vi e neće znati snaći. Kako ću sada znati gdje je to? Meni bi trebale godine da shvatim kako se ti to snalazi po intuiciji i sjećanju. Nisi se nikada čuo? Pita se barem dvadeset puta na dan: gdje sam to stavio? Sad će biti vrlo lako. Diego je slu ao njezinu propovijed, misleći kako jo nije spreman priznati daje odrasl a. Emila uzme staklenku boje jantara, napola punu sirupa u kojoj su plivali mali bi jeli cvjetovi. Otvorila ju je i pomirisala prije no to ju je pru ila Diegu, koji ni je ni morao izbliza provjeravati da bi znao da je upravo to zatra io. Ni za to ne znam čemu slu i. Znam samo da a to uzima kad je malo zbrkana - reče Emilia, pru ajući mu divovsku limenku punu kore drveta i tapića sličnih cimetu. Mislim da nema djevojke manje zaljubljene, a bli e ud aji od nje - reče Emilia. Vrlo su moćni protiv svakog otrova. Vidjev i kćer kako grize obraze da se ne bi nasmijala, Diego se prisjeti da joj je p ročitao to pismo kao dar za trinaesti rođendan, ali Emilia je i dalje hinila da ni ta ne zna i nagovarala ga da joj ispriča priču o kamencima koje je u svom pismu opisao don Pedro de Osma y Xara y Zejo. Dobro je znala to je za njezina oca značio primjer panjolskoga vojnika rođenog u 16. I ona je voljela slu ati o ivotu toga čovjeka koji je, između rata i znanosti, iz abrao znanost. Otac joj je s toliko strasti ispričao sudbinu tog čovjeka da je glasn o obećala kako je nikada neće zaboraviti. Slu ajući kako to obećava, kao da se zaklinje, Diego za eli obasuti je pohvalama kakve s u roditelji u ono doba dr ali nepriličnim za oblikovanje dječjeg karaktera, pa je, pra veći se jakim, upita za travu Juana Infantea. Tako pi e u tvojoj knjizi. Nalazi se na stala i p od I, od Infante. Lako se nađe na polju, li treba je znati razlikovati od druge koja ni ta ne vrijedi. Ova zacjeljuje i naj gore rane. Ushićen tom igrom, Diego je nastavi za pitkivati gdje je arsenov prah, velebilje i sve ostalo to mu je padalo napamet. Ne tra eći predaha, Emilia mu je odgovarala sve dok nije stigao kupac koji je prekinuo njihov dijalo g. Otac i kći pretvorili su se u marljiv i za bavan par koji je čak i nedjeljom provodio jutra pod mje avinom mirisa kojima je odi sao njihov laboratorij. Zato je Josefa toga jutra potra ila svoju kćer uz pult ljeka rne. Oti ao je do stala e iza stola i potra io porculansku posudu s natpisom Cannabis Indic a, u drugoj polici s lijeva. Pomaknuv i je, Josefa je, neprimijećena, mogla promatra ti laboratorij preko stakla. Posuda je bila u visini očiju: Diego ju je tamo stavi o otkako je otvorio ljekarnu, da bi, dok radi u stra njem dijelu, mogao vidjeti ka d mu netko ulazi na vrata. Prstima kao da su od lopova, izvukao je posudu, dodao je svojoj eni, uvjerio se d a je Emilia jo tamo i prepustio Josefi mjesto s kojega mo e pogledati. Ona stavi sv oju glavu među staklenke, zadr i se tako nekoliko sekundi i posrne do ruku svoga mu a, koji, čim ju je smjestio na pod, pohrli po komadić vate s amonijakom. Je li to vidjela svoju kćer? U laboratoriju, stojeći na vrhovima prstiju, pokrećući se kao no ena nekom unutarnjom gl azbom, Emilia je ljubila neku enu u usta, milujući joj lice, plačući i smijući se istodob no. Josefa to nije mogla vidjeti, ali pod alom koji je pokrivao glavu i pletenice te ene, Danielove ruke prelazile su strukom nikad sretnije Emilije. Ponekad odjeven tako, ponekad poput gospodičića, ponekad poput seljaka, Daniel je pr e ao granicu i stigao u Pueblu nakon toliko dugo vremena da su mu se Emiliji-na us ta činila prvom kapi vode nakon duge pustinje. Tra eći Danielovu glavu, Emilia mu smakne al i periku, i dalje ga ljubeći. On skine ko ul ju dugih rukava zakopčanu do grla i pritisne svoja gola prsa o svijetlu haljinu is pod koje su podrhtavale Emilijine bradavice. Ona ga stisne kao vatreni ig na svome jeziku i zatvori oči kako joj ni ta ne bi omelo do ivljaj. Diego bija e vratio posudu s marihuanom na mjesto i vi e obuzet ljubomorom nego brig om za seksualni moral 20. Nazva je čis tunicom, zagrli je, osu i joj suze i povede je na drugi kat da pripreme doručak. Jedna je ena u la u ljekarnu. Kako nikoga nije zatekla, udari triput o pult onako k ako je Diego zamolio svoje mu terije da ga zovu, vrativ i Emiliju s pučine kojom je pl ovila. Jednim skokom odvojila se od Daniela, zavikala idem! Vidjev i Emiliju kako sjaji poput komadića sunca to je presjekao ki no jutro, ena pom isli kako je svijet postao bolji zahvaljući blagoslovljenome posredni tvu ljekarnika Saurija. Čim je ena iza la, Daniel je po ao prema Emiliji odjeven u odijelo od ka mira i sa svilen om kravatom oko vrata. Bio je namočio glavu i na trenutak je uspio zače ljati kosu una trag. Ovako je mogao proći kao sin najot113 mjenijega guvernera, ali su njegovo neustra ivo dr anje i njegove oči divlje ivotinje i dalje bili pravi izazov. Prvi put otkako je postojala, ljekarna je toga dana usred jutra zatvorila svoja vrata. Emilia i Daniel oti li su u kuću doručkovati zajedno s bračnim parom Sauri, koji su jo bili izgubljeni u dobrim i lo im stranama novoga stoljeća. Diego je smirio Jose fu otkriv i joj da je ena zbog koje se toliko u asnula zapravo preru eni Daniel. A ipak , kad ga je vidjela kako ulazi u dnevnu sobu s rukom oko struka njezine kćeri, osj eti da bi se ponovo mogla onesvijestiti. Ne spu tajući ruku s Emilijina struka, Daniel je zagr li. Mjesecima je lo e jeo i prolazio razne opasnosti, osjećao je potrebu za utoči tem i nje no ću, za komadićem djetinjstva i kruhom ispečenim u kuhinji ljudi koji ga vole. Doručkovali su dok im je Daniel pričao o tome kako stoji maderistički pokret u drugim gradovima zemlje i dok je slu ao kako su se u Puebli podijelili oni koji se protiv e ponovnome izboru predsjednika. Diego je bio sretan to konačno čuje nekoga tko razumno govori. Obojica su kritizirali Madera zato to eli sve odjednom, a, koliko su oni znali, u politici se ne mo e eljet i postići sve istodobno, a da se ne do ivi poraz u gotovo svemu. Potom su ponovo gov orili o Puebli: tu je bila prava zbrka od devedeset različitih grupa potpore Mader u.
Kako zavesti nekog od horoskopskih znakova? #Zanimljivosti
Dok su Eliza i Fremont izmjenjivali pozdrave, senator Benton predlo i Jessie da pro etaju po vrtu. Eto uzvikne ona pro le nedjelje jadna gospođa Spingarn, sva nagizdana u novoj večernjoj ha-i j ini s čipkom, poku ala je da prijeđe do Narodnog kazali ta da čuje veliki Celeste i pala je u ogromnu baru u Ulici B. Salvador Cuenca bio je četiri godine stariji od Daniela. Tata uvijek ka e da politika i nauka predstavljaju prijatelje nepogodne za zajednički ivot, ali kako da se to izbjegne? Nazovite me An-nom Royall, ako hoćete, moja majka je to sto puta učinila, ali ja nisam feministkinja, i od mene nikad nećete čuti da tra im jednaka prava za ene. Srećom, muzika je bila dostigla vrhunac, i nitko ih nije čuo; ali Jessie je čula, i upita samu sebe u čudu: » ta ovo znači? Mo da sam mu ja pročitala misli, ali ta vrst dokaza nije prihvatljiva na sudu, zar ne? Kad je vagon u kojemu su putovali polagano prolazio peronom, Emilia je s prozora vidje la visoku figuru i ku travu glavu svoga prijatelja. Ona osjeti to je to to čini da rukovanje nije samo prazni dru tveni gest; kratak zagrljaj puti.
[Trazim muskarca za brak austrija|Irc bolchat chat|Seksi erotske price]
komentiraj (0) * ispiši * #
ODLIČNO SI ODABRALA: 15 znakova da si u vezi sa dobrim čovekom - Susretit će se u sredini
2.Legat
Click here: ODLIČNO SI ODABRALA: 15 znakova da si u vezi sa dobrim čovekom
Jebiga, pa šta sad. A postoji i treći sloj: onaj koji su meni pokazali. Osiromašenje seljaka kočila je opštinska svojina šume i pašnjaka, koja se zadržala pored privatne svojine obradive zemlje, ali su se baš početkom srednjeg veka često odigravali događaji koji su čitave teritorije bacali u bedu i siromaštvo. @0?A:0 0AB@>;>38X0 A:>@> ?5@D5:B=> >B:@820 CB8F0X 7=0:>20 =0 >1;8:>20Z5 =0H8E ;8G=>AB8.
Inače ona je sad na kombinacija Garson i Budwig protocola ali je problem sto taj tumor njeci arteriju koja non stop krvari tako da je pre par dana imala hemoglobin od 22 sto je smrtonosno. Meni nesto nije islo... Buda i Isus su čak imali istu sudbinu nakon smrti u tome što su obojica vremenom bili pretvoreni u božanstva. Taj osmeh je izgledao zastrašujuće.
Arkadij Petrov Spasi Sebe Knjiga i (1) - =8 2>;5 C4>10= 8 A83C@0= :C[520= 682>B.
Arkadij Petrov Stvaranje sveta I knjiga Spasi sebe Šta god da smo radili, kuda god da smo išli, uvek smo se kretali ka jednom cilju - ka sebi samima, ka sećanju na sebe. Ljudi koji su izgubili uspomenu na svoju prošlost i svoju budućnost, nalik su na decu koja su spremna da se dan za danom, neumorno voze na jednom te istom, najdražem ringišpilu. Nešto se menja uokolo — čas sija sunce, čas pada kiša, čas lista drveće, čas opada lišće, čas dolaze jedni da pogledaju kako se ljudi bezbrižno vrte na vrtešci, utonuvši u detinjstvo, čas dolaze drugi. Letimo u zatvorenom krugu, cičeći ushićeni brzinom, zaboravivši da smo u prošlosti umeli da letimo, i da su svi naši zanosi — samo maglovita sećanja o tome, ko smo nekada bili. Onaj, kome je nepoznato to osećanje, koga više ništa ne iznenađuje i ne dovodi u stanje ustreptalosti, isto je što i mrtvac. Albert Ajnštajn Ovi događaji se nisu desili negde na dalekim planetama, već baš na Zemlji, upravo sa ljudima koji žive u ovom vremenu. Svako, ko pročita ovu knjigu, može da je shvati kao izmišljotinu, a može da je prihvati i kao realnost, pošto su događaji opisani u njoj vezani za tako neobičnu pojavu, kao što je usmeravana jasnovidost. Oni koji je poseduju, mogu da se prenose preko svoje svesti u visine nebeskih sfera, i u dubine okeana, i u dubine prošlih vremena, kao i u tajni svet biološke ćelije. Moja priča je autobiografska. Pišem i pružam vam znanja koja posedujem, hronološkim redom, onim redom kakvim sam ih sam sticao, prelazeći sa jednog stupnja Posvećivanja na drugi, listajući životne stranice jednu za drugom. Dobio sam pravo da podelim sa vama ono što smatram da je neophodno za današnje doba. Sa zagonetnim svetom nepojmljivih i racionalno neobjašnjivih pojava, ljudski rod je povezan, očigledno, kroz sva doba svoga postojanja. Uvek su na Zemlji živeli malobrojni odabrani, kojima je bila darovana, drugima nedostupna veština, da predvide događaje, da upravljaju atmosferskim procesima, da leče teške bolesti itd. Iako su slična znanja i iskustva brižljivo skrivana, ipak se nakupilo poprilično knjiga o njima. Šteta samo što nas većina tih knjiga ničemu suštinskom ne može naučiti. Čitalac će, svakako, doznati mnogo neobičnog nabubavši desetine i desetine termina — i ništa više od toga, po svoj prilici. Skrivena znanja se, po starom, predaju ili od učitelja učeniku u toku mnogih godina, ili neshvatljivim, neobjašnjivim načinom čak i za same jasnovide. Međutim, u svetu se danas dešavaju duhovni procesi na globalnom, čak više od toga - na kosmičkom nivou. Nisu bezrazložno za samo jedan vek naša znanja o prirodi čovekovoj, o njegovom svetu i svrsi postojanja u Vaseljeni pretrpela korenite promene. Svi su počeli da govore o nastupajućoj eri Vodolije, o novom dobu... Očigledno je došlo vreme kada skrivena, ranije nedostupna učenja, treba da postanu zajedničko dobro masa. Razume se, razumevanje ezoterijskih znanja i veština neće se desiti preko noći. Kao i bilo koji proces, novo školovanje čovečanstva iziskuje dosta vremena. Danas je važno primetiti: mnogi Posvećeni su dobili dozvolu od Boga da otkriju skrivene tajne. Zamolio bih ateistički nastrojenog čitaoca da se ne odnosi prema opisanom u ovoj knjizi kao prema nečemu isključivo fantastičnom. Religiozne ljude molim da ne smatraju dole izneto kao jeres. Ponoviću: moja priča je autobiografska, ljudi o kojima pišem su potpuno realni, mnogi od njih su živi i sada, u trenutku kada vi čitate ove redove. Nastojao sam da više pišem ne o teoretskom pitanju, već o ličnim osećajima, ne o metodici i tehničkim načinima, već o smislu ezoterije. Na koji način i zbog čega ljudi dobijaju skrivena znanja? Koji je nivo duhovnosti neophodan da bi se postalo Posvećenim? Kako živeti, u čemu je smisao života? Ako se čitalac ozbiljno zamisli nad ovim pitanjima, ukoliko zaželi da pobedi sebe, da bi se popeo na novi stepen postojanja — smatraću da je svrha ove knjige postignuta. Svako ima svoj put ka Bogu i svoje služenje Njemu. Ja samo pokušavam da pomognem da odaberu tačan pravac oni, koji se ne boje kosmičke hladnoće ili, naprotiv, Božanskog ognja mistike i spremni su da služe u sferama o kojima danas i ne pomišljaju. Nije svakome dato da savlada ovaj put. Ukoliko neko nije spreman, ako je isuviše obuzet svetovnim brigama ili umorom, malodušan — bolje i da ne kreće njim. Na svetu ima veliki broj škola i učitelja koji će dati učenicima osnovna znanja ekstrasenzorne percepcije za svakodnevnu upotrebu. Moguće da većina treba time i da se zadovolji. Ali, u svakom slučaju, spoznaja o postojanju prekrasnog i čarobnog sveta nedokučivog - danas je neophodna. Knjiga je napisana u pomalo neobičnom žanru. U njoj se čini da se nerealno prepliće sa realnošću. Ali će, pri tom, mnogi upravo fantastično smatrati istinitim, a stvarnost će doživeti kao izmišljotinu. Vama se daje prilika da od dva ukazana puta odaberete onaj, koji će vam pomoći da nađete sopstveni put. Unapred se izvinjavam što neću moći da komentarišem neke važne činjenice ili objašnjavam neke značajne događaje, zato što vi sami morate začuti glas istine u sebi. Pišem kako o sebi samom, tako i o ljudima koji me okružuju i pomažu, i o događajima koji se dešavaju u prošloj - sadašnjoj i budućoj - stvarnosti. Upravo su takvim redosledom raspoređene koordinate vremena, zato što se sadašnjost uvek nalazi u lančanom sistemu između prošlosti i budućnosti. I zato, da bi se reč začula Sada, morao je neko da je izgovori u Prošlosti i da je neko čuje u Budućnosti. U vezi sa krajem drugog milenijuma, mnogi ljudi su — neki sa strahom, neki obrnuto, sa nadom — iščekivali godine milenijuma i u svetim knjigama obećane događaje — Armagedon, Apokalipsu, Zlatno doba. Potom su, osvrnuvši se, odahnuli — ništa se nije dogodilo; drugi su se, naprotiv, ražalostili — nije valjda da će sve ostati po starom? Oni su, po svoj prilici, zaboravili, da je u početku bila REČ. A ko je od vas dovoljno oštrovid, da vidi Bogom učinjeno, ili poseduje tako izuzetan sluh da čuje Njim izgovoreno? Da, razume se, kasnije, kada se nebeske sfere pokrenu voljom Tvorca — videće se i čuće se. Tim pre što je kretanje već započelo. I stigao je Kraj vremena - za one koji su navikli da tako dugo budu neodgovorni posrednici između Tvorca i Njegove tvorevine, između Stvaraoca i Njim stvorenog — koji je zaista započeo. Pročitavši ovu knjigu, vi ćete saznati zašto je besmrtni Čovek, potčinjavajući se sudbini, bio izolovan od svoga Oca. I u čemu se sastojao prvobitni greh. I šta očekuje čoveka i ljudski rod u skrivenim prostranstvima koja mu se danas otkrivaju. One će vas povesti od smrti ka besmrtnosti, od straha i pasivnog čekanja - ka prisećanju na samoga sebe i vašeg mesta u večnom Kosmosu, gde odavno i s ljubavlju iščekuju, kada ćete se probuditi. Dugo sam razmišljao kako da nazovem ovu knjigu. Mnogi ljudi su, za hiljade godina postojanja pismenosti, toliko puta pokušavali da spoznaju svoje mesto i određenje u ovom svetu, svoju vezu sa drugim svetovima. Mnogi su nastojali da napišu knjigu svoje sudbine ili da je barem pročitaju. Prema tome, kako god nazvali knjigu — svejedno ćete se ponoviti — sve je već bilo! A ja nisam želeo da se ponavljam, zato što sam uveren: o takvom iskustvu kao što je moje, zasad niko nije ispričao. Napokon sam se zaustavio na onom naslovu, koji je čitaocu već poznat. Srećan sam zbog toga, što sam dobio priliku da primim kroz proces viših posvećivanja izuzetna znanja, koja imaju ogroman značaj za sve koji danas žive na Zemlji, i da prenesem ta znanja na čisti list novog milenijuma. U blok moskovskog zdravstvenog centra, pored Mitina, mene je dovelo teško oboljenje bubrega. Raspoloženje mi je bilo najpesimističkije: bolest je prolazila kroz moju sudbinu nemilosrdnošću pluga, menjajući sve planove, prisiljavajući me da prekršim obaveze prema određenim ljudima. Nekada jedna od najvećih u svetu, već nekoliko godina je bila u bednom stanju — više milijardi duga, dezorganizovanost, kolektiv izmrcvaren neprestanim otpuštanjima. Tehnička oprema je uništena: računarski softver koji je, na primer, prethodni direktor objedinio u nekakvo malo preduzeće i koje je potom, nekako u trenu, nestalo zajedno sa opremom i direktorom. Ugledni pisci Rusije su skretali pažnju predsedniku države Borisu Jeljcinu na sramotno stanje. Zahtevali su da se stavi tačka na uništavanje izdavačke kuće, koju su po značaju u kulturi poredili sa Boljšoj teatrom i Tretjakovskom galerijom. Mnogobrojni članci u štampi, kolektivna pisma kulturnih i društvenih radnika — to je ustaljeno stanje uznemirenosti tog vremena. Ali se novac, razume se, nije našao, te je zato bila doneta uobičajena odluka za ovakve slučajeve: pojačati rukovodstvo kuće. To, čini se, nije mnogo, ali je spolja gledano efektno. Premda su budućem direktoru obećali finansijsku pomoć, zajedno sa moralnom podrškom. Upravo tada me je i pronašao, izuzetno cenjen s moje strane, Boris Andrejević Možajev. Predlog je bio neočekivan. Bio sam njen osnivač i generalni direktor. Posao nije išao loše, perspektive su bile odlične — šta bih još hteo? Skoro godinu dana odatle nije izašla na svetlost dana ni jedna knjiga. Urednici, koji su govorili neke strane jezike, primali su platu od 146 000 rubalja posle denominacije 146 rubalja. Zbog dugova su im pretili da će isključiti struju, grejanje, telefone. Potpuno realna, a za neke i priželjkivana prilika, da bankrotira izdavačka kuća i da se stavi na prodaju njihova zgrada. Ljudi, koji su prouzrokovali to propadanje, bili su već spremni da kupe kuću na Novoj Basmaniji i da uđu u nju ne kao gosti ili zakupci, već kao gazde. Shvatao sam da spojiti takve dve odgovorne dužnosti, neće biti ni malo lako. Da, sumnje su me mučile. A i nadanja Borisa Andrejevića... Upoznali smo se odavno, i za sve godine prijateljstva sam se privikao na činjenicu da, ne samo što se divim tom čoveku, njegovom karakteru, čvrstini, već da nastojim svim silama da bar u nečemu ličim na njega. Delimično svesno, ali verovatno mnogo više na drugom nivou, koji ne podleže racionalnom rasuđivanju. A sudbina je baš snažno prodrmala Borisa Možajeva. Ali, kako ga nije ni zdrobila, a ni razbila, on je strpljivo i umešno podnosio njene udarce. Kao svaki istinski umetnik, Boris Andrejević je shvatao da je njegov put — put na Golgotu. Možda, ne toliko istorijski značajan, i ne tako uvežban od strane vlasti kao kod Solženjicina koga je on u svoje vreme štitio , ali, koji s ličnog stanovišta nije bio ništa manje trnovit. Za razliku od mračnog, neprestano svesnog svog istorijskog značaja A. Solženjicina, Možajev je nosio svoj krst vedro, nadgledajući vragolasto svoje progonitelje, partijske funkcionere. Kao i mnogi njegovi savremenici, bolno je osećao prezir prema ličnosti od strane države, i izuzetno dobro je shvatao da za državnog činovnika, čovek nije najveća vrednost Svemira, već samo ciglica u izgradnji opsena. Sistem je grubo i krajnje bezočno nasilno upadao u naše duše, ne mogavši, ipak, da shvati da mu glavna pretnja dolazi baš od, spolja se činilo, popustljivih ljudi, ali koji su brižno čuvali unutarnje jezgro ruskog karaktera običnih muškaraca i žena, o kojima je tako toplo pripovedao Možajev. Pisao je o tome da se ništa novo ne može izgraditi na krvi, kroz zlodela i nasilje. Pozivao je na sklad duhovnog života. I sa gorčinom je shvatao kako se poslednjih godina umesto starog sistema stvara novi — isto tako bezdušan, uz identičnu državnu ravnodušnost prema čoveku. I već su bili napisani oni njegovi romani, priče i novele, koje će svakom čitaocu, koji se izgubio u destruktivnim procesima ruskog života, pokazati zašto živeti i kako živeti. Zar sam mogao da odbijem Borisa Andrejevića? Tako je došlo do toga da prihvatim. I šta, direktor postoji, koraci su sprovedeni, paraf je stavljen — i o problemima izadavčke kuće su svi istog trena zaboravili. Siguran sam da se to ne bi desilo da je Možajev bio zdrav. A već je bio teško bolestan. U januaru sam postavljen na dužnost, a drugog marta je Boris Andrejević otišao iz ovog života. Možda je iznenadni osećaj napuštenosti pospešio moju bolest? Ja tada, bez obzira na već ozbiljnu životnu dob, mnogo toga nisam znao, niti razumeo. Šta je to život, šta je to smrt? Prošlo je tri meseca, problemi su tek počeli da se rešavaju, a oba moja bubrega su otkazala normalan rad, a jedan od njih, levi, lekari su predložili da se ukloni. Osećaj beznađa, očaja, nemogućnost da svojom voljom izmenim situaciju, nisu me napuštali. Jednog od takvih neveselih dana, u meni kao da je bukvalno kliknuo neki prekidač. Odjednom sam tako jasno video daleke događaje, koji se uopšte nisu odnosili na našu epohu, ali su toliko povezani po smislu sa našim vremenom, s mojim ličnim stanjem, pa... Ne, to nisu bili snovi, već upravo vizije. Pri čemu je jasnoća slike toliko prevazilazila mogućnosti uobičajenog vida, da je to već samo po sebi dovelo do šoka. Zaboravivši na bolest, počeo sam grozničavo da beležim sve, što je prikazivao mojoj svesti čudnovati ekran mog unutarnjeg viđenja. Nemoguće da bi plod mašte bio toliko uverljiv, pošto je on ipak više misaon, nego čulni proces. Uglavnom, svako ko to želi, može da pročita ovu knjigu. Nisam morao da ih dopunjavam izmišljotinama, nasilno spajajući sa fantazijom otkriće koje se probilo iz duhovnog sveta. Jer, to je neodvojivi deo mog istinskog postojanja, moje sudbine. Naprosto, nisam imao prava da predajem moje vizije izmišljenim herojima, fantomima virtuelne stvarnosti. Sve je započelo u toku sna. Učinilo mi se da je nekakva nepoznata sila odjednom otkinula mene iz sebe i bacila u tamu. I tama me je neočekivano dohvatila, zavrtela se i ponela, ne nadole, ne uvis spiralno, već sve brže i brže, dok me iznenada nije bacila na tvrdo krševito tlo. Teškom mukom sam se pridigao, snagom volje umirujući bol koji mi je probadao telo, i preleteo pogledom uokolo. Mesto, na koje sam izbačen nepojmljivom silom, bilo je prožeto lelujavom, kao u kristalnoj kugli, svetlošću. Nisam mogao da vidim ništa uokolo zbog uskovitlanih, živahnih pramenova magle, koji su se talasali dole, pod mojim nogama i sa strane, i posvuda kuda sam pokušavao da pogledam. Nestrpljenje i srdžba su istovremeno ovladali mnome. Iako ti osećaji nisu uspeli da se uobliče u misao, njih je bukvalno nešto istrglo napolje i usmerilo onamo, kuda je bio usmeren moj pogled. Višestruko pojačani nekakvom povezanošću s njima i iznenada stečenom snagom, oni su udarili maglu snažnim, fizički primetnim talasom, a magla ispred njih se odazvala, pokrenula i počela da iščezava. Jedva sam uspeo da odskočim, oprljen vrelinom beskonačnog plamena. Celo prostranstvo je bilo ispunjeno vatrom, koja se kovitlala i padala narandžastom maglom u skerletnoj svetlosti, bacajući uvis, nalik na perjanice, snopove iskri. Svetlucajući i nestajući, iznova oživljavajući, vijugajući i izlivajući plazmu, titranje ognjenih jezičaka je stvaralo tonske vibracije, slivajući se u muziku plamenih šara. Sve ispred je bilo satkano od zvuka i boje, pomamnih, kao izlivanje ognjenih reka pri erupciji, i tananih, jedva primetnih, kao jesenja paučina u šumi. Plavo, zeleno, žuto, smeđe i ružičasto — sve je igralo, prelivalo se, treptalo, naizmeničnim zaslepljujućim bljescima i crnim svetlucanjem polja od lave. To je bila muzika Postojanja, koja se njihala u igri samoizražavanja tela Svemira. Zvuci su uzletali na jezičcima plamena i padali dole, stapajući se u padovima i uzletima, čas u tihom romorenju milijardi vatrenih suština koje ne znaju cilj svoga rođenja, čas sa pretećom rikom pobesnele plazme, čas sa tužnom pesmom sazvežđa, dozivajući se na raskršću prostora i vremena. Iz njegove utrobe su se čuli nekakvi jecaji i glasovi, promicale su nejasne siluete, delići rušilačke realnosti, sante leda i vodeni stubovi. Šibali su gromovi, probijajući tamu i u magnovenju, zaglušni huk razjapljenog bezdana. Činilo se da je svet je umro, da ga više nema. Ostalo je samo ono što je ležalo usred nepoznatog i tajanstvenog — oslobođeno bezumlje zvano Haos. On je pažljivo ustuknuo, i bezdan je prekrila magla. Iznova se pojavila jednolična, sitnim kamenjem pokrivena površina. Prostirala se toliko daleko, koliko su mogle da vide oči u tom svetu, to jest skoro do beskonačnosti. Nekakvim nejasnim osećajem se dosetio da, ukoliko bi ipak odlučio da krene po tom kamenju uprkos njim zamišljene slike, kroz neravnomernu polumračnu svetlost, ne bi mu bila dovoljna večnost da stigne do kraja umarajuće, turobne jednoličnosti, zato što je upravo od večnosti i bila stvorena kamenita visoravan. Magla se iza njega još nije razišla, tek se malčice povukla, otkrivajući to isto neravno kamenje i ravnicu. Užas što se našao u toj jednoobraznoj beskonačnosti pobedio je strah, i primorao ga da se baci u uskovitlane talase koji se povlače, da ga ne bi iznova opkolili sa svih strana. Sad je shvatio: treba biti oprezan, ovaj svet je isuviše osetljiv na bilo koji pokret njegove duše, bilo koju želju, na sve moći koje se skrivaju u dubinama njegove biti. Magla je bila opasna. U bilo kom trenutku je mogla da mu podmetne pod noge bezdan ili glib močvare. Ali, ostajala mu je mogućnost izbora, koje ne bi bilo kada bi nestao. Čovek u koga se premestilo moje Ja, znao je skoro sigurno, budući da se ne jednom našao na visoravni ranije, da je upravo to mesto početak njegovog puta, čiji kraj on nije znao, niti osećao. Opipavajući nogom tlo, pažljivo se pokrenuo napred, iako je bilo besmisleno pokušavati da pogodi smer u tome što ga je okružavalo. Prostor i vreme su u tom svetu imali drugačija svojstva, koja je bilo nemoguće odrediti uobičajenim geometrijskim i fizičkim pojmovima. Nije se žurio, opipavao je put nogom pre nego što bi preneo težište tela na nju, pa se zato jedva i pomicao. Ali, udaljenost pomeranja nije zabrinjavala putnika. Jedan pogrešan korak — i on bi nestao u beskrajnim prostranstvima Vaseljene. Zbog toga, pre nego što učini taj korak, trebalo je da oslušne šumove i zvuke koji prodiru u njegov mozak i, pouzdavši se u zov jednih, odbije druge. Jednom se pod nogom nešto pokrenulo, oživelo i počelo s mukom da se izvlači iz kamena uz prigušeni jauk. Nije znao šta je to. Prepoznavao je samo njegovu divovsku veličinu i zloslutnost. Ali, uplašiti se i uzmaći bilo bi isto tako opasno, kao i da krene nepromišljeno napred. Naredivši mozgu da izdvoji iz krvi jedan od najaktivnijih regulatora nervne napetosti — acetilholin, kako bi se snizio krvni pritisak i usporilo grčenje srčanog mišića, putnik nije dozvolio ni mrvici straha da prodre u srce, naprezanjem uma zaustavivši već započeto izlučivanje adrenalina iz nadbubrežne žljezde. Spaslo ga je umeće da potčini unutarnje procese naredbama volje. Stvor koji je iskrsao iz kamena se umirio, umukao i iznova se zavukao u nepomičnu kamenitu površinu, koja se pružala po spoljašnjem svetu, ali je dolazila iz unutarnjeg sveta. Ni jednom od njih putnik više nije pripadao. Trebalo je odlučiti, kome poveriti sebe — glasu straha ili intuiciji. Ispred je bila opasnost, ali ipak opasnost, koju je snagom volje moguće savladati, što je u krajnjem slučaju jednom već uspeo da uradi. Neizvesnost ga je očekivala u bilo kom drugom smeru. Da li će se pokazati blagonaklonom ili neprijateljskom — nemoguće je bilo predvideti. Čak su i glasovi koji su ga prožimali bili odveć mnogobrojni i isuviše nejasni da bi se razumeli. No, jedan, s molećivom intonacijom, koji mu se iznenada učinio poznatim, začuo se upravo sa onog mesta koje ga je skoro progutalo, a pred kojim se sada nalazio. Putnik je zakoračio na oživljeni kamen i odbacivši nedavni oprez, trkom je jurnuo u maglu. Površina pod njim se opet zaljuljala, ali ne toliko da bi ga oborila — blagi zemljotres, jačine tri-četiri stepena. Sada je već bilo sigurno da se više ne sme zadržavati ni tren. Napregnuvši sve svoje snage, ali nastojeći da sačuva unutarnji mir, trčao je u nepoznato po nemirno podrhtavajućem kamenju, koje je pokušavalo da se ovaploti u nešto, kroz maglu Svemira, vremena i prostora — napred ili nazad, gore ili dole, u prošlost ili budućnost, negde... Putnik učini još nekoliko velikih skokova i ugleda onoga koji ga je dozivao. U pokidanim pramenovima magle nazirala se figura čoveka, nalik na utvaru, sa čudno iskrivljenim, očigledno povređenim vratom, u pocepanim, krvlju isprljanim prnjama. Njegova duga, zamršena kosa i brada tresli su se od neprekidnog trzanja mišića. A mržnjom plamteće oči, netremice su posmatrale došljaka. Iznenadnim grčevitim pokretom polupriviđenje precrta rukom prostranstvo nekakvim posebnim znakom, i sve uokolo se uzburka i uskovitla. Pored samog lica putnikovog začuše se udarci moćnih krila. Ne razmišljajući, automatski, kao znanjem koje ga je nagnalo da deluje, a bilo je utemeljeno u njemu na nivou instinkta, naredio je senki svoga tela da ode u svetlost i postane prozračna. Trenutak kasnije, kandže čudovišta prođoše kroz njega, ne naškodivši mu. Ne bacajte bisere svinjama — ezoterijski uvijenim jezikom odgovori putnik, te strogo upita: - Ko si ti i zašto si mi preprečio put? Čovek u prnjama se naceri: - Ko sam ja? Ti me to pitaš? Zvuk njegovog urlika je razvejao maglu, a njegovo lice postade vidljivije. Izgledalo je nekako rasplinuto, nerealno, bukvalno kao da je navrat-nanos zalepljeno od uokolo zakovitlanih prljavih krpica. Ali su mu oči bile stvarne i gorele istinskim plamenom života. Kakva je to sreća - sve zaboraviti. A meni takva sreća nije data. On opet podiže ruku i napravi neki znak. Tup, hipnotišući bol izbi u putnikovom mozgu, i telo kao da se nalilo olovom. Osetio je da je tuđa volja prodrla u njega i da pokušava da mu izjede, rastoči ćelije mozga. Trebalo je suzbiti gnev i iznaći u duši ravnotežu između razdraženosti i delanja, uspostaviti neprobojni zid spokojstva i pokušati istisnuti iz sebe neprijateljsku silu, isuviše opasnu u tom prostoru opsena. Ali, činilo se da je ovog puta zakasnio. Centrifugalne sile su ubrzale svoje kretanje i uvukle u svoj pogibeljni vrtlog holograme života, nanizane na proteinske strune neurona mozga. To je pojačalo nepromenljivu neodređenost realnosti i podiglo potenciju novih okolnosti suprotno od Unutarnjeg Potencijala. Putnik je uspeo da ispolji unutarnje saglasje sa ovim neznano otkuda izniklim uverenjem, i ispoljena realnost se raspade. Njega kao da je moćna sila iznela iz smrti u rođenje, u onaj svet u kom misao traži telo za svoje ovaploćenje. Zaslepile su ga blistave žive boje, zračeći saosećanje i ljubav. Sve uokolo je bilo ispunjeno htenjem da pomogne i zaštiti — svi prelivi svetlosti i zvuka, sveprožimajuće prostranstvo želja, hitalo je u susret njegovom strahu i molbi. U samo jednom beznačajnom trenu, on je iznova uspostavio centripetalne snage ličnog Potencijala i započeo stvaranje nove Projavljene Realnosti. Zadovoljno motreći raspadanje telesnih oblika putnika, njegov tajanstveni neprijatelj je preneraženo podigao obrve, ugledavši kako su se iz nesređenog treperenja pred očima, poput čarolije, rasparčavaju energije, te su odjednom izronile i lebdele jasnim geometrijskim četvorouglima čudnovate suštine — troglava aždaja, sa krunama posutim dragim kamenjem, dve velike kugle — crvena i narandžasta, Svevideće oko. Aždaja je neodobravajuće pogledala čoveka u dronjcima i okrenula se. Iz čeljusti njene srednje glave otrgao se ravnomeran plavi zrak i udario u ono mesto, gde je upravo stajao putnik. Iste takve zrake su ispustile iz sebe kugle i oko. Obrazovala se obrnuta piramida, uperena svojim vrhom u haotično prskajuće, polagano umiruće energije. Iznenada se, na raskršću zraka pojavila čudna silueta dvoglavog čoveka: jedna glava je bila ženska, druga muška. Snažni mišići su zračili neshvatljivu Zemlji snagu. To je bio bog koga nazivaju: Prvi u rodu. On se protegnuo kao da proverava pouzdanost novog tela, i preteći pogledao u onoga, ko je postao uzrok njegovih neočekivanih transmutacija. Aždaja, kugle i oko su se smanjili i uvukli u iznova materijalizovano telo. Sa takvim pokroviteljstvom sebi možeš dozvoliti da budeš neustrašiv. Da, ja nisam tako moćan kao ti - sa gorčinom je nastavio protivnik. Ponekad je gorčina mržnje kao poslastica.. Intonacija, kojom su bile izgovorene reči, kao i izraz lica čoveka u dronjcima, opet su se putniku, koji je postao bog, učinili poznatim. I nekakvo maglovito sećanje se pokrenulo u njemu. Jarost i mržnja su do te mere izobličile lice onoga koji mu je preprečio put, da je delovalo nepojmljivo - zbog čega se do tog trenutka nije bacio na onoga, koga je tako očigledno smatrao svojim neprijateljem. Ali se isto tako iznenada, čudni čovek umirio, i samo su njegove oči, kao i pre, plamtele mržnjom. Zbog tebe, ja bezmalo dve hiljade godina bludim u prostranstvu obmana, samo sa jednim ciljem, samo sa jednom mišlju — da ti se osvetim za sve muke. Tamo gde ti stojiš već je prolivana krv. Tu je izgubio život ne samo jedan umišljeni čarobnjak. Ovo prostranstvo poznaje ukus krvi i halapljivo je proždire. Da nije tvoje proklete veštine, u kojoj si, moram priznati, postigao neverovatne uspehe, tvoj put bi se zanavek prekinuo ovde, a ja bih ovladao tvojim zemaljskim telom, prošavši po rezonantnom talasu natrag. I muke tvoje će biti uzaludne. Oh, kako je teško breme moje mržnje prema tebi! Moram da nađem svoj put. Iznenada on koraknu ka njemu, a njegovo lice, ispunjeno izrazom svirepe sile, približi se licu boga. Pa, zar to nisi želeo sâm? Možda si baš hteo da budeš prevaren? Zašto me nisi zaustavio onda? Nikada to neću uspeti da zaboravim — prokrklja neznanac i zabode prst u kvrgavi nakazni ožiljak, zaobilazeći ono mesto na kom je vrat bio iskrivljen. I odjednom iščeze, kao da nikada nije ni bio ovde. Čovek, pozvan iz tame, bez traga se rastvori u svojim prljavim dronjcima. Trenutak je bog stajao zamišljen, no pošto je bio privučen nečijom tuđom voljom, iznova pohita napred. Njegova svest se ispunila nejasnim predosećajem predstojećih promena. Nije je bilo ni napred, ni nazad. Nestala je i beskrajna kamenita ploča, posuta sitnim krhotinama kamenja. Sijalo je sunce i nebo je bilo plavo. Bog je stajao na vrhu gore, oko koje su se sa svih strana dizala nova brda, prekrivena zelenilom i drvećem. U daljini je šumelo more, u koje su se sa padina, po uskoj priobalnoj dolini, slivali potoci i brzaci. Nigde na zemlji nije video takvu lepotu, ali mu se iz nekog razloga činilo da je to mesto na kom se obreo, njemu poznato, i da je nekada davno već bivao ovde, u ovim gorama. Nejasan osećaj, da se sve što se s njim desilo sada, već događalo ranije, i to je pokrenulo određeni predosećaj približavanja skorih događaja. No, iznova je snagom volje odagnao nejasna sećanja, pre nego što uspeju da stvore nekakvu želju i ne izazovu nove preobražaje prostranstva. Pretila mu je opasnost, budući da još nije ovladao u potpunosti svojim pamćenjem. Sa planine je vijugao puteljak. Bog je sigurnim korakom krenuo njim i počeo da se spušta nizbrdo. Sa svakim korakom se sve više i više uveravao da je prostranstvo dobilo stabilan oblik. Činilo mu se da su ti oblici izvučeni iz dubina njegove biti, a kojih se više nije sećao, niti ih je poznavao, a koji su se pritajili u njemu neodređenim osećajem neotkrivene tajne. Koračao je mirnim, odmerenim korakom odbacivši sumnje, uveren u to da je našao svoj put, čime god da se taj put završava — besmrtnošću ili smrću. Ushićenje je bilo tako veliko, da bog nije ni primetio nastale na sebi promene. A one su se pokazale kao apsolutno suštinske: dve glave su se iznova slile u jednu, kratka kosa je toliko porasla da je padala preko ramena, pojavila se brada, nos se ispravio i istakao, a oči su mu upale kao kod čoveka koji mnogo dana pati od nesanice. Pa i celo telo se skupilo i usahlo, dobivši neverovatnu lakoću, koju nikada pre nije mogao da dostigne. Izmenila se i odeća. Sada je na njemu bila dugačka košulja od grube tkanine, preko koje je preko ramena bio prebačen tamni ogrtač, prekriven drumskom prašinom, a u pojasu je bio stegnut vrpcom. Na nogama je imao sandale sa kaiševima oko zglobova. Glavu mu je od žarkog sunca štitila bela lanena marama. Sa svojim novim izgledom, bog je išao kroz šumarke maslinovog drveća, kroz cvrkut ptica, kroz zamiranje sunčeve svetlosti u danu koji se gasi. Slušao je šuštanje u šipražju i slabašne uzdisaje drveća, koji su se slivali u otegnuti uzdah tuge. Njegove noge su napokon osetile pouzdanu, čvrstu zemlju pod sobom, a koža tela se sa zahvalnošću odazivala na milujuće daške vetrića. Spuštao se sve niže i niže, opčinjen verom da je najzad dostigao željeno. Okolina je bila nalik na ono, za čim je tako dugo tragao. Staza se iznenada spojila sa prolaznim putem. On je produžio mimo staje za ovce, opasane živom ogradom od pasje leske. Kod ulaza su stajale male taljige natovarene korpama sa sočivom, bobom i lukom. Magarci, telad, ovce i koze su se gurali oko taljiga okruženi sa nekoliko muškaraca i žena, ali niko na njega nije obratio pažnju. A kasnije, posle pola sata, u daljini se otkrila panorama drevnog grada, zaštićenog moćnim snežnobelim zidinama. Hramovi i dvorci su vinuli uvis svoju veličanstvenost, a na padinama brežuljaka su se u terasastim kvadratima prostirali stambeni blokovi, te on iznenada prepozna to mesto, ne jednom ranije viđeno, a već mnogo puta zaboravljeno. Setio se svog predodređenja u zemlji koju je pronašao. Kao omađijan, posmatrao je rasprostrto pred njim prostranstvo. Korak mu se sve više i više ubrzavao, dok nije neprimetno prešao u trk. Neudobne sandale su ga udarale po petama, remeteći mu ritam. Ali je ipak trčao i trčao, sve dok vazduh nije počeo da mu dere i peče grlo. Snage mu je ponestajalo, noge su se uplitale, odbijajući da se povinuju. Samo je izuzetnim naporom volje prisiljavao sebe da se kreće onamo, gde su ga već čekale smrt i besmrtnost. Neveliki kamen koji mu se našao ispod sandale, odjednom se zaljuljao pod težinom njegovog tela i on izgubi ravnotežu. Bog nespretno zamahnu rukama i pade na put. Tada još nisam znao da retrospektiva događaja od pre dve hiljade godina ima direktan odnos, ne samo sa mojim sadašnjim stanjem, već i sa budućim. Budućnost još nije stigla, ali u skladu sa tajanstvenim zakonima, nama još nespoznate Vaseljene, sve se već desilo u nekoj drugoj dimenziji. A zasad sam razumevao događaje po uobičajenim parametrima i shvatanjima. Oni su se činili kao nekakva iskra stvaralačkog nadahnuća. Nisam naslućivao da je to jasan znak koji nagoveštava promene u životu i sudbini. Znak, koji svedoči o večnosti i bekonačnosti, kako u prošlosti, tako i u budućnosti. Pokušavao sam da analiziram zadivljujući fenomen uz pomoć svog iskustva. Švajcarski psiholog je najistaknutiji sledbenik i kritičar Sigmunda Frojda, osnivač novog pravca, nazvanog analitičkom ili dubinskom psihologijom. On se pre svih približio saznanju da čovek - nije slučajna pojava Univerzuma. Jung je tvrdio da, navodno, postoji nekakav nematerijalni svet — smisaono polje. I da u tom polju postoje ideje, misli, znanja prošlosti - sadašnjosti — budućnosti. Platonovski idealizam u savremenoj varijanti. Ne, to nije šablonska karakteristika, već ukazivanje na povezanost vremena i tradicije. A možda je ona sama — duša, delimično postojeća u materijalnom telu, a delimično stopljena sa tim smisaonim poljem kroz nesvesno. Tada je svest — manifestacija nematerijalnog prostora u materijalno-uzročnom svetu, a smisaono polje je — projekat razvoja Vaseljene. Jung je bio zabrinut za budućnost čovečanstva. Izlažući opasnosti svoju reputaciju ozbiljnog naučnika, lojalnog tradicionalnoj nauci, on nastoji da upozori čovečanstvo na buduće kataklizme. Ovakve misli su bile bliske mom pogledu na svet, i reklo bi se, da mi budućnost moje psihe ne preti. Ali, zar nije već započela kataklizma u pojedinačno obuzetoj, to jest, mojoj glavi? Jednom prilikom sam u sumrak ležao u bolničkom krevetu i gledao televiziju. U trenutku sam zatvorio oči — i iznova je u tami jarko bljesnula bela zaslepljujuća tačka. Bukvalno je eksplodirala iznutra. I tako, mene više nema ni u bolničkoj sobi, niti uopšte na ovom svetu. Nešto me je uvuklo u nekakav tunel, u kom sam nezamislivom brzinom proleteo po vijugavom hodniku, nalik na gipko pokretno crevo. Te sam se tako obreo u tom smisaonom polju, gde se, po Jungovoj tvrdnji, neprestano stvara i komplikuje projekat razvoja Vaseljene. Kasnije sam doznao da je upravo taj događaj nalik snu, izuzetno važan za evoluciju bilo kog čoveka. Čak i slučajna poseta nematerijalnom informativnom prostranstvu, predstavlja propusnicu za svet najneobičnijih doživljaja — u ovom i onom, drugom životu. U sušitni, to je trenutak začeća novog sveta, koji oplođuje ljudski duh. Otvorilo se neuobičajeno prostranstvo, u kom su se neprestano stvarale precizne geometrijske figure, stukturno izuzetno pokretna sredina. Bezbrojne transformacije okoline, stvarale su rombove, lopte, kupe, kocke, trapeze, polusfere, složene konstrukcije — tetraedre, piramide, ikozaedre, dodekaedre. Figure bi se trenutno obojile — čas nežnom sunčevom oker, čas hladnom živinom metalnom, čas prodornim plavetnilom — i odletale bi dalje, pokoravajući se složenom, ali veoma određenom ritmu. Sve se veoma lepo, jasno, energično menja u beskonačnom prostranstvu. Sve je prožeto moćnim, matematički tačnim impulsom života. Neću da kažem da je ovo bolje od našeg sveta. Naprosto je to nešto potpuno drugačije — matematika, tačne forme u nizu beskonačnih geometrijskih preobražaja, impulsa, vibracija. U tom prostranstvu, u kom ne postoje nikakva zemlja i nebo, stajao sam oslonjen na prazninu. I svako ubrzano uzajamno delovanje mnoštva geometrijskih oživotvorenja, marljivo me je zaobilazilo zbog mog očigledno neplaniranog prisustva ovde. Odjednom, kao da su istrgnute sa platna Salvadora Dalija, iz beskonačnosti su neujednačenim, ali tačno osmišljenim cik-cak kretanjem, doletele tri blještavo bele kugle. One su vukle za sobom crvena elastična creva, pažljivo vibrirajući moćnim, silovitim životom nepoznatog razuma. Zaustavivši se ispred mene, one kao da su proučavale, čime preti moje nezvano prisustvo ovde, i umirivši se, iznova nestadoše sa svojim beskrajnim crevima u beskonačnosti. Kugle su očigledno imale funkciju stražara, i to što nisu pokazale neprijateljstvo, zahteva tumačenje. Iznenada se preko puta mene otvorila jedna od piramida. Njeni zidovi su se naprosto odvalili u stranu sa četiri identična trougla. Otkrio se uređaj, u kom je neprestano nešto iznutra iskakalo i opet iščezavalo — točkići, cilindri, lopte, trake Mobiusa, čudnovati mali čekići, male poluge i tegovi. Sve to je nečujno i svrsishodno obavljalo nedokučivi posao oko poluprozračne prizme. Bio sam u takvom prostoru dva puta. Drugi put mi se to desilo na času na Akademiji, kasnije stvorenoj na moju inicijativu, uz novu energo-informacionu tehnologiju čuvenog ukrajinskog ekstrasensa Lapšina, a gde sam imao mesto potpredsednika. Uz to, kao dopuna onome što sam ispričao, ugledao sam još i čudan, veoma tanak sat, iz kog su se na sve strane protezale svetleće niti, nalik na raznobojnu paučinu, a koje su sobom obavijavale sve uokolo. I još jedan, peščani sat, koji se okrenuo sam od sebe udesno i započeo neki zagonetni proces. Pri tom se nisam nalazio u stanju sna i neprestano sam bio u razgovoru sa instruktorom. Takav geometrizovani prostor — nije jedini u koji čovek može dospeti. Ima ih na hiljade različitih, i iza svakog se krije tajna Vaseljene. Problem je u tome što činjenice o kojima saopštavaju ljudi koji su boravili u nekim drugim dimenzijama, teško podležu procenama i istraživanjima. Tim pre, što nije svako u stanju da ih jasno zapamti i iznese. Psiholozi obično klasifikuju slične priče kao autoskopske halucinacije, koje su veoma često povezane sa infektivnim bolestima, povredama mozga, alkoholizmom, narkomanijom, epilepsijom. Pa, kako u takvom slučaju objasniti realne činjenice, koje nesumnjivo ne ulaze u red subjektivnih iluzija ili halucinacija? Prirodno, sprijateljili smo se. Možda ironično, a možda i po zakonomernosti sudbine, Boris je nekada gradio bolnicu u kojoj je ležao sa mnom. A još ranije je u Uzbekistanu rukovodio najvećom fabrikom građevinskog materijala. Zato je i u privatnom biznisu relativno lako došao do značajnih pozicija. To je izuzetan čovek, velikog obrazovanja i blistavog uma. Snažan, otvoren karakter je u skladu sa njegovom sposobnošću da maltene trenutno proračuna različite varijante, a cilj postiže složenim, višeslojnim kombinacijama. On je verovao u snove, predznake, drugu realnost, te je sam tražio priliku da prošeta sa nekim, makar i u razgovorima, po lavirintima nepoznatog. Ispričao sam Borisu o svojim vizijama. A on, ne samo da se nije iznenadio, već me je zapanjio priznanjem — pokazalo se da je zbog svog čira na želucu tri puta bio na reanimaciji. I u stanju između života i smrti, video je potpuno iste slike geometrizovanog prostranstva. Po svoj prilici su upravo ta znanja o toj dimenziji života i dovela u svoje vreme Platona do uverenja da je svet ideja podjednako realan, kao i svet objekata. A možda čak i realniji. Jer, Platon je tvrdio da zemaljski objekti jesu samo senke ideja. I da je naša stvarnost u nekom smislu — halucinacija. Pa ipak, ne vredi proveravati njenu verodostojnost, udarajući glavom o zid. Ako je priroda stvorila naš svet, on joj je, znači, iz nekog razloga potreban. I u ovom svetu je iluzija života jednako vredna kao život — i iluzija smrti je ravna smrti, i ne sme se za sada promeniti bilo šta, zato što u tome nećemo uspeti. Boris Orlov je postao moj poverljivi slušalac. U to vreme su se vizije bukvalno obrušavale na moj jadni mozak. Pri čemu, one ni na koji način nisu uticale na percepciju stvarnosti. Naprosto su postojala dva sveta — naš, uobičajeni, poznat svima, i ono isto informaciono prostranstvo koje je zračilo u mene sve nove i nove pojmove. Ali je svi osećaju ili naslućuju, pošto bi bez nje nestao smisao života. Zaista, ako nema Boga, po čemu se mi onda razlikujemo od leptira koji živi jedan dan? I kakva je razlika, koliko ćemo živeti — hiljadu godina ili jedan minut — ako životno iskustvo iščezava sa tobom i nemaš kome da se pohvališ time? I ukoliko smo mi samo slučajni životinjski organizmi, etapa trenutnog hira prirode, i nehotičnog spajanja molekula — zašto onda ne bismo živeli po zakonima životinjskog sveta? Prestale bi brige o preživljavanju. A ljudski rod je, iz nekog razloga, stvorio kulturu... Ako Boga nema, onda je to uludo trošenje dragocenog života amebe... To, samo najgore ovce, ili tvoje kolege akademici, zaglibljeni u spomenike svojih naduvanih veličina, ne razumeju. Te ideje, koje sam ne jednom od njega čuo i prihvatao, Boris je izražavao i izuzetno originalno. U svakom slučaju, bar za mene. Ma, zato što ljudi ne shvataju da su odgovorni za svoje odluke. Za njih je sve prosto: hoćeš nešto — moraš da dobiješ. A čime ćeš odgovoriti za to što si dobio? Šta ti imaš, čime bi platio to zadovoljstvo? Uopšte ne umem mirno da živim. Ti imaš dovoljno svojih orlova, nisam ti baš preko potreban. A tamo, obećao sam Možajevu da ću spasti izdavačku kuću — i spašću. Ma, zar ne razumeš kuda te vode? Jer, neko namerno uništava vašu izdavačku kuću. Sede pametni momci sa naočarama i prave nacrte, kako da se primamljivo društveno preduzeće što jeftinije prigrabi. Čudo da ti još kod ulaza nisu polomili glavu. Zato što tamo igraju veliki igrači. Proanaliziraj: prvo dovedu preduzeće do nerentabilnog poslovanja, potom kompletnu tehničku opremu ubacuju u nekakvu malu firmu, sa kojom istovremeno i tehnika netragom nestaje. Ostalo je još samo da se zvanično objavi bankrot izdavačke kuće. Pri čemu, novog gazdu ne treba tražiti. On je već tu. Iz njegovih tamnosmeđih, istočnjački izražajnih očiju pljušte slapovi smeha. A tebe na deobu nisu pozvali. Inače bi u nevreme nešto o savesti počeo da trabunjaš. A šta poseduješ kao spasilac — nemerljivi novac, veze u vladi? Sam kažeš: na dužnost su me postavili, a Ministarstvo nije dalo novac ili, bar da dugove otpišu. Penali će početi da rastu, kazne. To nisu stotine rubalja, hiljade, već milijarde. Onda će struju iseći, vodu, grejanje, telefon. Zato što više nemaš čime da platiš za pogrešnu sudbonosnu odluku, osim zdravljem. Zato ti i vrte u glavi film o Hristu, te pošto si sada žrtva, tobom otplaćuju tuđe grehe. Zakoni Kosmosa su vrlo nemilosrdni — za sve se mora platiti. A ti si se, što je najvažnije, sam složio. Tebi su predložili, a ti nisi odbio. A sad je i srkući, koliko kroz kapaljku uspe da ti uđe. U tome što je Boris govorio, bilo je nečeg surovog, ali otrežnjujućeg, što me je primoralo da se ozbiljno zamislim nad onim što se događalo. I da to otkrijem iz nekog drugog ugla — ne s pozicije romantičnog heroja, već naprotiv, trezveno mislećeg čoveka, koji shvata da svaka odluka treba strogo da odgovara mogućnostima čovekovim, kakve god one bile — duhovne ili pragmatične. I uporedo sa tim razmišljanjima, u meni se sa sve većom i većom jasnoćom razvijao neki novi sadržaj — ne o mom, ne o tuđem životu, već o onom koji je stizao do mene iz prošlosti u sadašnjost, a zvao se Ješua. On je nastajao negde na obodima krševitog platoa pustinje, u bezbrojnim malim vulkanima, izazvanim vrelinom sunca. Kasnije su ga udari vetra koji se razvijao u gornjim klisurama, zahvatajući pregršti kamenih krhotina, raznosili u svojim šakama, kao rojevi surovih pčela. Ako bi se na putu tih gospodara pustinje našli životinja ili čovek, oni su ga boli isto tako nemilosrdno, kao prave pustinjske pčele. Tamnosmeđe, oštrovide oči Jovanove, koje su pomno posmatrale sve uokolo, u trenu prekriše duboke nepravilne bore. One su dale njegovom licu zlokoban, surovi izgled, zbog toga što su mu oči u uglovima bile prekrivene bolesnom, beličastom mrenom. Koža oko obrva se upalila i nadula, ali je pogled, koji je prljio svojim plamenom njegovu pokrivenu prljavštinu, prodro do duše Ješuine. I on se, naslutivši kome je bilo upućeno prezrenje Jovanovo, zimogrožljivo naježi. Jovan, opazivši duševno stanje došljaka, okruženog mizernom grupicom učenika, krenu ka njemu dugačkim, poletnim korakom. Lice proroka, koje je bilo osuto gnojnim kraterima, oivičenim masnom kožom, postade strogo. Prljava razbarušena brada prošarana sedim vlasima, zadrhta. Malena, slabašna figura propovednika iz Nazareta mu se činila jadnom, smešnom. Reči Jovanove su ispoljavale agresivnu odlučnost. Bezdušna prostota naredbe uzburkala je gomilu hodočasnika koji su ih okruživali, i naterala ih da se približe i zbiju. Ješua je pokušao da progovori, ali Jovan iznova dreknu sa histeričnim prizvukom u glasu: - Padni na kolena! U očima prorokovim se sada zaledio divljački strah i mržnja. Ješua je naslutio misli Jovanove, i to je bilo neprijatno otkriće. On je primetio kakva se opasnost krije u varjlivoj tišini, i njega uzdrma gnev i preka potreba da ga suzbije u sebi. On uzdahnu i namršti se ispod marame. Neizdržljivi smrad koji je stigao do njega od istrulelih zuba, još više je pogoršao i bez toga, neveselo raspoloženje. Nije očekivao da će se čuveni Jovan Krstitelj pokazati takvim pakosnim i otrovnim isposnikom, koji je ubio u sebi svaku ljudskost. Jovan se u trenutku izgubi, susrevši se sa takvom nepokornošću čovekovom, a koji je uz to, došao kod njega kao kod učitelja. Vujaklija Sad on obrati pažnju na sleđene ogorčene ljude, i ne našavši odmah šta da odgovori, sede na kamen preko puta Ješue. Sa Ješuinih usana skliznu bolni, izvinjavajući osmeh, koji uostalom, niko od hodočasnika nije primetio zbog marame preko njegovog lica. On se počeša ispod pazuha i ustajali vonj ispod njegove stare, pohabane odeće od kamilje dlake, zapahnu sve. Stojeći uokolo ljudi počeše da se zgledaju, i začuše se reči odobravanja među njima. Ko vam je usadio da treba da bežite od budućeg gneva? Gunđanje ispunjeno užasom, prostruja kroz masu. Ješua strgnu maramu sa lica i svi videše da je on ostao savršeno spokojan. Samo su mu oči potamnele. Oni su takođe verovali da spoljnim obredima spasavaju sebe i otvaraju vrata nebeska, iako su se klanjali drugim bogovima. U gomili iznova zavlada žamor, pošto su pokušavali da shvate izrečeno i da ocene, ko je od stupivših u dvoboj propovednika bliži istini. Da li je to moguće? Stojeći u gomili, farisej sa privezanom oko čela kožnom kvadratnom kutijicom, amajlijom, prevrnu očima i uplašeno uzdahnu. Njegova leva ruka, na koju je bila privezana ista takva kutijica sa zatvorenom u njoj molitvom, optužujuće se podiže uvis. Njegove nozdrve zverski zadrhtaše, uvlačeći vetar i prašinu. Onaj koji ide za mnom, krstiće vas Duhom Svetim i ognjem! Šum odobravanja prođe masom. Jovanovi učenici se zbunjeno zgledaše, primetivši da simpatije okupljenih prevagnjuju na stranu Nazarećanina. On je uzburkani okean i spasonosan splav na pretećim talasima. Vulkan koji bljuje lavu, i nepokolebljivo ostrvo spasenja u ognju koji proždire život. Ti moraš da veruješ, jedino da veruješ, a ne da umuješ. Ama, ti služiš ne nebeskom, već ljudskom. Optužba, za koju se Ješua brinuo da će je čuti, bila je izgovorena. Ponovo se gomila uskomešala, zagalamila, raspravljajući o izrečenom. Ali njegove nejasne reči ništa nisu popravile. Podignutoj na nebesima optužbi, ovakav protest je bio potpuno nezanimljiv. Ogorčenje, koje je neprestano narastalo u Ješui pod pritiskom unapred promišljenog razdraživanja Jovanovog, konačno je izbilo u uzajamnim optužbama. Tvoja samo pretrpava planine! Jovan je prebledeo od gneva. Prljava krpa koja mu je pokrivala glavu, pala mu je preko lica, a iz senke su zlokobno sevale jedva vidljive oči. Namestivši ruku kao zaklon za oči, zagledao se u onoga, koji se osmelio da mu protivureči. Bilo je primetno da se ovog puta Jovan izgubio i nije snašao šta da odgovori tom, neznano iz kog razloga se pojavivšem takmacu. Oči su mu iznenada postale ukočene i sanjive. Podigao se hitro sa kamena, i ništa ne odgovorivši, udaljio se prema mreži za muve koja je bila razvučena nedaleko, na tankim štapovima koji su se njihali na vetru. Legao je na zemlju, a komad prugaste tkanine — stare i već iskidane od vetra — ga je sakrio od gomile. Ješua uzdahnu i iznova pokri lice kutijem, i okrenuvši se, ode podalje od onoga, koga je do nedavno želeo da nazove svojim učiteljem. Masa je nemo posmatrala leđa Nazarećanina i nekolicine njegovih učenika, mumlajući nešto odostraga. Ovaj sadržaj je isprva u meni izazvao veoma veliku sumnju u njegovu verodostojnost. On je direktno protivurečio Svetom Pismu i onome, što je poznato o Jovanu Krstitelju. Ni kasnije nisam sasvim ustanovio, o čemu je on svedočio. Možda, uprkos planu Stvoritelja, učvršćenom tajanstvenom hologramskom šifrom četvorodimezionalne svesti u biblijskim tekstovima, stvarni Jovan Krstitelj nije prepoznao Mesiju, čiji je dolazak trebalo svečano da objavi? Jer, poznato je da su sekte Hrista i Krstitelja posle smrti svojih učitelja, aktivno bile na ratnoj nozi. Nešto se u tome ne slaže između onoga, šta je trebalo da bude i onoga, što se zaista dogodilo. Zbog čega se ne slaže? Prorok, ispunjavajući svoju misiju, iznenada, iz nekog zagonetnog razloga, zahvaljujući uplitanju moćnih natprirodnih sila, ili zbog otupljene intuicije u trenutku susreta — nije izvršio svoj zadatak. Zar se on nije sastojao u krštenju Boga u reci Jordan? Ova nepravilnost u sadržaju, mogla je da ima kobne posledice. Boga nisu prepoznali, a nije ga prepoznao ni onaj, koji je imao obavezu da ukaže na Njega. I prvi dolazak Hristov se delimično i zbog toga završio tragično. Posle proroka, da priznaju Njegovo Carstvo na Zemlji, odbili su i ostali. Zemaljsko ovaploćenje Božije je, u vezi s tim, odloženo na potpuno neodređeno vreme. Zaista, u stvarnosti su, u svakom slučaju, postojala dva sloja. Jedan od njih je — kako je trebalo da bude — uobličen u svetim tekstovima Biblije. Drugi je — kako se stvarno dogodilo — u istorijskim hronikama i svedočenjima savremenika. Polazeći od ovog drugog, krštenje Ješuino od strane Krstitelja, uopšte nije moglo da se dogodi u vreme naznačeno u Svetom pismu, pošto je Jovan već bio u tamnici i kasnije mu je Irod odsekao glavu. A postoji i treći sloj: onaj koji su meni pokazali. Šta se iza toga krije? Moguće da je to nekakva globalna promena društvenog pogleda na svet? Uklanjanje spoljnih ceremonija radi poimanja dubina i visina istine? A gde je istina? I kako se uopšte stvara potka realnosti? Možda se viđeno odnosi na neko drugo vreme, ili se čak zbivalo na nekom drugom mestu? U budućnosti, u prošlosti? Ali, sve ove misli će doći do mene tek kasnije. A tada sam bio toliko zaokupljen zapisivanjem svojih vizija, da nisam ni primetio kako sam počeo da ozdravljujem. Simptomi bolesti su primetno nestajali: i žućkasta boja kože, i bolovi u krstima. Uopšte više nisam razmišljao o bolesti, već sam doživljavao zadivljujući siže sa učešćem arhetipskih heroja, kao dramu ličnog postojanja. Počeo sam da predosećam da je to samo početak nekakvih izuzetno ozbiljnih događaja. Uskoro su me pustili iz bolnice. A proviđenje me nije primoralo da predugo čekam. Događaji su se bukvalno prikradali u moju sudbinu, nastojeći da deluju uobičajeno, neprimetno. I onaj, koji je stajao iza njih, čini se, ni sam nije bio siguran da li pravilno postupa. Prilazio mi je oprezno, kao da napipava u tami onoga, o kome je odavno znao i koga je, napokon, navodno našao. On je tražio Videćeg. Sa Vjačeslavom Lapšinom me je upoznao moj kolega sa Međunarodne akademije informatizacije, profesor Berežnoj. Anatolij Ivanović mi je odavno pričao o čarobnjaku iz Feodosija, koji vraća slepima vid, gluvima sluh, podiže na noge decu koja boluju od cerebralne paralize. Nisam verovao u čudesa, ali je krajičak svesti lovio nešto važno u toj energičnoj reklami. Berežnoj je čak specijano putovao u Kijev, u Lapšinov Centar, kako bi pripremio naš susret. On je govorio da moje naučne i poslovne veze mogu izuzetno mnogo da pomognu tom iscelitelju i dobrotvoru ljudskog roda da se nastani u Moskvi, gde je poodavno bilo vreme da se napravi zdravstveni centar Lapšina. I eto susreta u Kremljovskom dvorcu na V Međunarodnoj konferenciji informatičara. Ona se održala u jesen te, 1996. Berežnoj nije pogrešio: poznanstvo se zaista pokazalo značajnim. U Lapšinovoj pojavi je bilo nečeg demonskog. Podrugljiv pogled koji je jedva obuzdavao izveštačenom ozbiljnošću, kratka bradica, i čudan manir, da se nekako strelovito i okretno premešta u prostoru. A u isto vreme je bio potpuno izuzetan, zanimljiv sagovornik. Umeo ja da na sebe privuče pažnju, da vas zainteresuje svojom ličnošću. I nekako sam se neočekivano saglasio da mu pomognem - da nađe prostor i registruje u Moskvi, specijalno po njegovoj tehnologiji, Međunarodnu akademiju Lapšina. A ja znam kako sa tim da radim. Bioenergetska suština čovekova, zahvaljujući univerzalnoj uzajamnoj povezanosti polja sa osobom izmenjenog stanja svesti, može uzajamno da deluje ne samo sa materijom, već i sa poljima koja se manifestuju u ispoljavanju jednog kvantnog zračenja Kosmosa. Sva informacija u Vaseljeni je organizovana kao talasna frekventno-amplitudna struktura. Čovekov mozak je sposoban da ostvaruje kvantno-talasno dekodiranje holograma prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, materijalnog i nematerijalnog sveta. Da li ste nekada čuli za biokompjuter? I onda mi održa poduže predavanje. Pažljivo sam ga slušao. Bilo mi je zaista zanimljivo. Ali u večnosti ne postoji isti smer za sve što postoji u njoj. Vreme je da se shvati da je naše znanje — samo pojedinačan slučaj Univerzuma. Paleontologija je odavno ustanovila činjenicu skokova i iznenadnih pojava potpuno novih formi života, koje se, sa tačke gledišta uređene evolucije, ne mogu objasniti. Čovek je vrhovna, ali ne i poslednja karika razvoja na Zemlji. Sada se on, kao biološka vrsta, nalazi u krizi, koja će se završiti njegovom degeneracijom, ukoliko priroda ne uključi mehanizam adaptacije u novonastalim uslovima. Uz njegovu pomoć je moguće razvijati fenomenalne moći: različite načine gledanja — imam u vidu da to nije obavezno putem očiju, i da postoje nestandardne forme dobijanja informacija, skeniranje prostora, telepatija, vidovitost i mnogo toga drugog. Sve to će omogućiti ljudima da steknu instrument svog preobražaja, razvoja, opstanka. Sovjetski Savez je bio lider u svetu, ne samo po izučavanju ekstrasenzornih procesa, već i po dostignućima u oblasti bioinformacionih tehnologija, o kojima većina ljudi skoro da ništa ne zna. Neophodna je što brža likvidacija nepismenosti stanovništva u oblasti nadsvesne funkcije organizma i bioinformacionih tehnologija, koje uključuju u sebi: samostalno upravljanje čovekovim sistemima energo-raspodele i osposobljavanje mehanizama regulacije opšte energetske razmene. Da bismo ostali, mi moramo da se izmenimo, da promenimo navike, sklonosti, predrasude, da zaboravimo skoro sva stara znanja i steknemo nova. Slušao sam Lapšina, a u meni su se borila dva potpuno suprotna stava: želja da pomognem čoveku zanetom u svojim sanjarijama, i nekakva sumnja da je on zaista našao ključ do tajne života. I za sumnjičavost sam imao razloga. Njegovo rasuđivanje, naročito kada ga je brzo, brzalicom izlivao na slušaoca, delovali su pseudonaučno. A pri brižljivoj analizi se zapažala nekakva, skrivena u njima, netačna terminologija. I uz to još otvoreno upoređuje ljudski mozak sa mašinom. Sve u svemu, to je bila nekakva zbrka u koracima. A u isto vreme, u dubini otkrića koja je prosuo, zaista je svitao teško odgonetljiv tajanstveni svet, tačnije rečeno — nekakva nepoznata zemlja, poput Atlantide pod okeanom, skrivena ispod talasa reči i emocija. Osećao sam tu tajnu, odgonetao je, i težio ka njoj. Energetski kanali, akupunturne tačke i aktivnosti leve hemisfere zavise od dotoka energije u naš organizam. Ako je dotok energije u organizmu poremećen, počinje patologija - nastavio je svoju prosvetiteljsku delatnost ukrajinski čudotvorac. Slikari, muzičari, pesnici, pisci — to su oni ljudi, kod kojih desna hemisfera funkcioniše, tj. U celini, živost mozga oblikuje našu svest, te od harmoničnog rada obe njegove hemisfere zavisi stepen razvoja svesti, pa prema tome i podsvesti, kao i organizma u celosti. On se smeje: - Da bi se naškodilo umu — treba ga imati. Proanalizirajte taj život koji je oko vas — zar ćete ga nazvati razumnim? Sve u svemu, istraživanja su trajala nekoliko godina. Utvrđeno je da patološki poremećaji mozga, koji bi bili posledica rada po mom sistemu, ni kod jednog čoveka nisu otkriveni. Istovremeno je ustanovljena visoka produktivnost kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, odlični su pokazatelji promene i preraspodele pažnje, i nesporno snižavanje faktora uznemirenosti na račun mnogo višeg tonusa simpatičkog nervnog sistema, koji je neuporedivo viši, ako se uporedi sa uobičajenim nivoom životne snage i psihičke stabilnosti. Ovaj razgovor je doprineo da su kasnije otkrili Akademiju Lapšina ne samo u našoj zemlji, već i u inostranstvu. Sam Lapšin je, kako smo se unapred dogovorili, postao njen predsednik, a Berežnoj i ja potpredsednici. Za samo mesec dana, okončavši svoje poslove u Kijevu, Vjačeslav Mihajlović Lapšin je prešao u Moskvu. Ja sam platio sve troškove oko registracije Akademije, još jedan naš osnivač je smestio o svom trošku Lapšina sa porodicom u jedan pansion u okolini Moskve, te smo se vredno uključili u organizacione procese. Istovremeno sam se pozabavio učenjem po metodici Lapšina sa instruktorima koje je on doveo iz Kijeva. U prvo vreme, uopšte nisam osećao nikakvu energiju, čak sam počeo i da nerviram naše strpljive učitelje svojim beskonačnim sumnjama. A potom se desilo nešto neobično. Cilj vežbe je, saglasno Lapšinovoj metodici — pojačavanje veza između dve hemisfere mozga, razvijanje određenih zona mozga, njegovih struktura moždane kore i ispod kore, energetskog i vaskularnog sistema desne i leve hemisfere mozga, homeostatskog mehanizma, koji treba da održava u ravnoteži dinamički sistem energoinformacione razmene i sistem krvotoka. Njena primena je povezana sa osobenim anodno-katodnim disanjem. I dok je moja supruga radila vežbe disanja, polažući mi po određenoj šemi, svoje dlanove na glavu, moj vid se iznenada, trenutno izoštrio. Pri tom se suštinski izmenila i koloristika vidne percepcije — boje su postale jarke, pune, čak se i njihov dijapazon bitno proširio. Odličan vid mi se sačuvao ne samo sledećih dana, već se nije pogoršao ni do dana današnjeg. Uzgred, iste takve promene su se dogodile i kod drugog učenika iz naše grupe — profesora Anatolija Ivanovića Berežnog. Sada uopšte više ne koristi naočare, što izaziva neprekidno čuđenje njegovih kolega i rođaka. Kasnije su počele promene sa pamćenjem. Najčudnije u tom procesu je bilo to, što se, kao i prethodni, ostvarivao veoma brzo, poput lavine. To se desilo posle četiri nedelje vežbanja. Vratio sam se kući, večerao, legao da spavam i odjednom mi se u glavi uključio neki čudnovati projektor. To, što sam video zahvaljujući njemu u snu, nije bio san. To je bio slajd-film, u kom su ogromnom brzinom, ali po tačnom hronološkom redosledu, bili prikazani moje detinjstvo i mladost, približno do dvadeset pete godine. Vrlo podrobno, čak krajnje pedantno, bio je prikazan i ceo naš dvorišni svet u ulici Staljina, u gradu blizu Moskve, Balašiha-3. Evo, sedim sa drugarima na klupama za stolom od dasaka, i slušamo kako svira i peva Petja Bičkov. Nema muzike, nema reči. Postoji samo snimak, ali se prisećam i muzike i reči, imena i prezimena dečaka, koje nisam video već četrdeset godina. A evo našeg jezera u šumi blizu stadiona. Pobegli smo iz škole sa časova zajedno sa Toljom Mališevim, Koljom Samohinim, Valerijem Jelisejevim. Satima smo bili u stanju da plivamo i ne izađemo iz vode. I tajanstveni projektor prikazuje naša ozarena, ushićena lica, svojstvena štencima. Kasnije se nešto dogodilo — utopio se muškarac. Svi rone tragajući za njim — pa i mi. Utopljenika vade iz vode i iznose na obalu. Stigla je hitna pomoć. Lekari pokušavaju veštačko disanje, ali je sve uzaludno. Spremaju se da odu. Žena utopljenika — krhka mlada žena — sama pokušava veštačko disanje, i ne dozvoljava da ga odnesu. Doktori i medicinska sestra je nagovaraju da ne troši snagu. Ona ih ne sluša i stalno mu skuplja i širi ruke. Doktori sedaju u kola i lagano odlaze. A posle samo jednog minuta, muškarac oživljava, mi trčimo da stignemo hitnu pomoć i vraćamo je. Eto tako — dan za danom, sat za satom — slajd-film otkucava moju mladost, i to, što mi je on prikazao, ponovo je oživelo u sećanju, dobivši svojstva realnosti. Svi ti neobični, u najmanju ruku za moj život, događaji — poboljšanje zdravlja, postignuto je bukvalno za tri-četiri nedelje, čudni rezultati sa pamćenjem, i to da sam, napokon, istinski počeo da osećam energetski učinak i da ga samostalno pružam drugima — naterali su me da se sa velikom dozom ozbiljnosti odnosim prema daljim izgledima saradnje sa Lapšinom. Prešao sam na drugi stepen obuke nešto kao drugi razred i dobio dozvolu da otvorim biokompjuter — mehanizam unutrašnjih i međuprostornih vizija. Čudesa me nisu primorala da čekam. Nepoznato mi je pružilo ruku saradnje. Već prvih dana rada sa biokompjuterom, to tajanstveno, što se krije iza praga svesti, odlučilo je da mi pokaže svoje moći. To je bilo učinjeno sa lakim, prijateljskim humorom i nesumnjivo nije imalo za cilj da me potčini ili uplaši. Prosto je želelo da mi objasni, do koje mere je nestabilna granica između onoga, što mi smatramo pouzdanom i realnom stvarnošću i onoga, što je Karl Gustav Jung nazivao smisaonim poljem, u kome postoje ideje, misli, informacije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ovo se desilo ujutru — običnog jutra uobičajenog dana. Probudila me je sunčeva svetlost. Displej elektronskog časovnika je pokazivao pola sedam. Ubacih noge u papuče, ustadoh. Otišao sam u kupatilo, oprao zube, umio se i obrijao. Deca i žena su spavali, te ja tiho pređoh u svoj kabinet. Otvorio sam knjigu i počeo da čitam. Kada me je tekst posebno zanimao, podvlačio sam crvenom bojom. Pročitao sam nekoliko stranica i iznenada primetio da se oko mene sve menja. Podigao sam pogled sa teksta i shvatio da sam upao u priču sa biokompjuterom. Zidovi su se podigli i izgubili jasnoću oblika. Sad je bila nalik na nekakvu ostavicu — grubi, neravno postavljeni novi zidovi bili su pokriveni plavom uljanom bojom. Oni su me podsećali na nešto iz davne prošlosti, iz detinjstva. Uz to, neko je počeo da se kikoće ali ne zlobno, već veselo , ne dozvoljavajući mi da se podignem iz fotelje. Nas su unapred upozorili da se može dogoditi nešto slično, pa čak i objasnili, kako da zatvorimo biokompjuter koji se uključio samovoljno, bez komande. Stvar je u tome da energetske vežbe, povećavajući mogućnosti mozga u uzajamnom delovanju sa nadsvešću ili smisaonim poljem, iniciraju proizvoljne transcedentne funkcije van granica odnosa sa našim svetom. Pošto rad biokompjutera ima značajnu energetsku potrošnju, povlađivati mu i dozvoljavati njegov samoinicijativni rad u uspostavljanju kontakata je nedopustivo. Zato sam učinio ono što je neophodno za njegovo isključivanje: stisnuo sam očne kapke, izvršio energetsko pljuskanje, prebacivši misaonim naporom energiju duž kičmene moždine do čeonog dela glave, izbacio je kroz oči, podigao kapke i ugledao: ja sam, kao i ranije u krevetu, sat pokazuje pola sedam. Ustao sam i otišao u kupatilo. Oprao sam zube, umio se. Šmugnuo sam nečujno u kabinet i otvorio knjigu Mišlava, koja je ležala na stolu. Traka je bila tamo gde sam je sinoć ostavio — na samom početku poglavlja. Ali, kada sam počeo da čitam, opazio sam da mi je sadržaj nekoliko narednih strana dobro poznat - pročitao sam ih pre nego što se samovoljno uključio biokompjuter. Ali mi je tekst bio vrlo dobro poznat — bukvalno od reda do reda. Ono što se dogodilo, izvanredno ilustruje mogućnost oblikovanja događaja u našem materijalnom svetu halucinantnim sredstvima nekakvog višeg stvaralačkog razuma. U suštini — to je i bila samo manifestacija mogućnosti onog sveta, koji je skriven za nas iza zidova svesti. Jer nijedno od čula — ni sluha, ni vida, ni dodira, ni mirisa — nije suzbilo uznemirenost, niti upozorilo na to da ja vidim iluziju, iluziju do te mere realnu, da je ona u stanju da apsorbuje stvarnost, da joj se prilagodi, da je izmeni i čak uključi u prošlost budućnost, koja se nikada nije odigrala nepročitane strane, čiji mi je sadržaj bio poznat. Ukoliko se promeni predstava o životu — menja se sam život. Najveće preimućstvo novog pogleda na svet je u njegovoj beskrajnoj moći stvaralačkog samorazvoja u zajedničkom delovanju sa Razumom Vaseljene. Svaki čovek je — ogroman, beskonačan svet, koji ima ulaz u kosmički superkompjuter. Oni koji dobiju pravo na zajedničko delovanje sa njim, stiču nove mogućnosti razvoja. Stupiti u kontakt sa biokompjuterom, ukoliko ste prošli seriju pripremnih vežbi i savladali tehniku zaštite — sasavim je jednostavno. Daje se određena komanda, i već, bez obzira na povez, koji obavezno mora da bude na očima kako ne bi smetala sunčeva svetlost, pred vašim pogledom će se otvoriti beli ekran. Uglavnom je nalik na televizijski ekran ili kompjuterski monitor. Ali je to samo u početku. Kasnije, ukoliko dostignete u tom procesu neophodan napredak, raspolagaćete mnogo savršenijim mehanizmom interakcije s nematerijalnim prostorom. Možete se kretati beskonačno uvis — po stepenicama evolucije, dok ne narušite neki od njih, a tada ćete mnogo izgubiti. Budite obazrivi na stepenicama Razuma. Ja sam padao sa njih. On je prilično redovno dolazio kod mene, savetovao me u vezi tekućih problema, analizirao moje delovanje. To što Državni komitet za štampu Goskompečat nije bio u stanju da ispunjava svoje obećanje o redovnoj finansijskoj pomoći, kako bi se podmirila dugovanja, dovelo me je u užasan položaj. Zato što sam već obećao kolektivu, da u uslovima bankrotstva, neću krenuti uobičajenim putem — to jest da neću rešavati finansijske probleme na račun smanjenja broja službenika. To ti je malo? Odlučio si da dozvoliš da te ščepa za grlo rođeni kolektiv. Misliš da će te daviti nežnije? Sudeći po čitavom nizu novinskih skandala, tamo su se okupili ratoborni ljudi. Boris se dostojanstveno smestio u fotelju. Ali, uprkos prividne opuštenosti, sav je bio kao napeta struna — skoncentrisan do krajnjih mogućih granica. Već sam prestao da se iščuđavam zbog njegove sposobnosti da neprekidno bude na oprezu. Boris se upiljio u mene, proveravajući — da li se šalim? Znaš li ti neku ekonomsku teoriju, koja dozvoljava u takvoj situaciji da se veruje u svetlu budućnost i da se daju obećanja kako će se sačuvati zaposleni saradnici? Imam još dogovore sa štamparijama da dozvole puštanje knjiga u promet na kredit. To je još oko milijardu rubalja — predupređujem nepostavljeno pitanje, rekavši sumu štamparskog kredita. Sudeći po tome da ne daju ni obećanu pomoć, državu baš briga za vaše iluzije. Spusti se na zemlju, momče. Golgota ti je — na dohvat ruke. I krst ti, čini se, već pripremaju majstori, i eksere zarđale poduže su odabrali. Tri milijarde rubalja pri obrtu sredstava u toku tri godine — to je devet godina, zar ne? Dobija se, kao minimum, pola veka, i to samo ukoliko ni u čemu ne grešite. Usput, sa novim projektima rentabilnost je preko sto posto a rok obrta — oko godinu dana. Pri tom uzmi u obzir da, ukoliko pokreneš projekat bez dovoljnih finansijskih resursa, onda ćeš zbog nedostatka sredstava za promovisanje svoje robe na tržištu, rizikovati da izgubiš ne samo buduće dobiti, već i dosad utrošena sredstva u objavljivanje produkcije. Samo, po pare ćeš poći ne kod profesora koji te je učio, već u banku. Odložili su obračune za sledeći milenijum. Tebi predlažu učešće na trkama za preživljavanje. Ta trkačka staza je čudovišno teška, učesnici na trkama su — i dalje iste zveri. A rođena država je sopstvenom državnom automobilu zaboravila da sipa gorivo u rezervoar. Gurajte, braćo, do finiša ćete na rukama za sto dolara mesečne plate. I čini se da niko i ne namerava da ih stvara. Pokretao sam to pitanje u Komitetu. Odgovorili su mi da Federalni program za književna izdanja upravo treba da obavlja tu funkciju. Ali, ni za taj program ne daju novac. Ni jedno komercijalno preduzeće ne bi dozvolilo sebi da pređe granice od deset odsto. Pri tom, treba uzeti u obzir da svakih deset procenata cene koštanja, vas lišava ne manje od petnaest procenata rentabilnosti. Uradi jednostavne aritmetičke radnje, pa ćeš uvideti da ukoliko ne rešite taj problem — a on je upravo povezan sa neophodnim drastičnim smanjenjem, za bar deset procenata, zaposlenih — vi ste osuđeni na mučno, bolno umiranje. Boris me sa iščekivanjem posmatra, procenjujući da li je do mene doprlo izgovoreno. Razumeš li — pojačava on pritisak, - svi vaši napori donose gubitke, a ne dobit. On zaista uočava koren problema. Naš najveći problem danas je — visoka cena proizvoda. Tačnije rečeno — skriveni troškovi su povezani sa našom zgradom. Zato što se niko nikada nije zapitao, niti izračunao koliko nas ono košta. A ono nam je donosilo sa svakim svojim neracionalno iskorišćenim metrom, dvadeset dve hiljade rubalja direktnih gubitaka mesečno. To su, pre svega, komunalni računi i održavanje. Imamo ogromne sale za sastanke. Celo prizemlje je - biblioteka i sale za prikazivanje reputacije. Mnoge prostorije su pretvorene u skladišta, gde se mirne savesti, na dragocenim metrima u centru prestonice, čuvaju stare stolice, ormani, nekakva neverovatna starudija. Već sam napravio plan kako da oslobodim sobe i razne prostorije, da smanjim prostor za reprezentaciju, da vratim biblioteku u njene pređašnje okvire. To su obrtna sredstva koja će omogućiti redovno isplaćivanje plata zaposlenima. A najvažnije je — neprekidan put ka pozitivi. Najopasnija je - stagnacija. Pričam o svojim planovima Borisu, ali me on ne razume. Na šta ti možeš da se prilagodiš, ako su te prikovali gvozdenim lancima za prošlost? Kako ih možeš pokidati? Ko će ti u tome pomoći? Postoji nepokolebljivi zakon tržišta: nikada ne treba proizvoditi ono, što donosi gubitke. To je formula uspeha. Ukoliko ti znaš neku drugu formulu — ponesi barjak. Ali, moraš postati svestan da će se život na koji sebe osuđuješ, malo čime razlikovati od užasa u ulici Brestova. Idi, odmori se, budalo. Poslednje Borisove reči su bukvalno kao šmirgla odrale moj paradni oklop melodramatičnog lika. On je pao pod noge mog samoljublja, kao haljina golog kralja. Iznenada sam otkrio i spoznao: to, k čemu sam stremio je — ništa više od fantazije bezumnog Don Kihota. Besmisleno, makar i zbog toga, što sâm Don Kihot nikada nije maštao o bilo kakvoj slavodobitnoj pozi na pijedestalu istorije. Što da skrivam greh — nadao sam se: kada izdavačka kuća bude spasena, zagrmeće aplauzi. Nisam očekivao nagrade — novac, titule. Samo cveće i aplauze. Ali mi je Boris tačno i nemilosrdno pokazao ono što me čeka, ako se dogodi čudo spasenja. Biće odlično ako me nogom po prstima ne nagaze. Zasad ih ne zanima, pošto se trenutno nalazi u stanju poluraspadnutog leša. Ali, ako ga vratimo u život, i izdavačku kuću počnu da shvataju kao realnog konkurenta - situacija će se promeniti. U uništavaje suparnika će, po svoj prilici, krenuti upravo u trenutku kada se bude ispoljila njegova buduća perspektiva, kada postane potencijalno opasan. A kako da unište — tehnologija je poznata. Boris je, pažljivo motreći na jedva primetne znake na mom licu, posmatrao proces samoraskrinkavanja u meni, te značajno primeti: - Čini mi se da si shvatio, kakvu si glupost učinio pristavši na taj položaj, na tu ulogu trgovca- spasitelja. Nema takve uloge u svetu koji je oko nas. Trgovci traže gde će da zarade. A ti si našao, gde da proćerdaš. Doći će dan kada će te i oni, u čije ime sve stavljaš na kocku, ismejati. Da li ti je doprlo do svesti?... U pravu je, doprlo je... Šta mi je preostalo, na šta da se oslonim? O ceni nije bilo govora. Bilo je jednostavno obećanje — spasiti. I ponovo su mi se, paralelno sa dnevnim događajima, u mojim snovima odvijale vizije dvehiljadugodišnje davnine — iznova sam ugledao put, put Hrista. Izašavši iz vinograda, Ješua je odlučno krenuo na zapad, prema Karmelskim gorama. Iza leđa, u klancu između Sulema i Favora, već su se probijali prvi zraci izlazećeg sunca, a noć je, stupajući nečujnim koracima, lagano nestajala u daljini. Prostranstvo pred njim je postepeno smenjivalo sivilo praskozorja, uokolo su se jasno pomaljala stabla smokava i bujne krošnje vrtova koji su okruživali Nazaret. Put je vodio nagore, a horizont doline, do tada veoma uzan, počeo je da se širi. Promolili su se vrhovi Sekemskih planina, čije su svetinje čuvale uspomenu na delatnosti prvih patrijarha Izraela. Ješua je krenuo brže, kao da je omađijan zovom vekova, koji su izlivali u njegovo srce te okamenjene svedoke događaja, progutane neumoljivim talasima zaborava. Ali, svet ništa nije želeo da zna o otišavšem, i uokolo se, zajedno sa suncem, rasuo život — razdragan i bezbrižan. Bašte su zamenile šume. Visoka i moćna stabla drveća bila su obavijena lijanama. Sivkasti drozdovi su se komešali u travi. Ćubaste poljske ševe su preletale sa grane na granu. Na stablima starog drveća su se zeleneli bokori parazitskog rastinja. Njihovi nežni cvetovi, ulovivši toplotu izlazećeg sunca, počeli su da otvaraju svoje latice, ispuštajući jedva čujni šum u sumračnoj tišini šume. Ješua je, bez obzira na umor, ubrzao korak. Uputio se ka zavijutku nevelikog potoka, pored koga se, visoko u nebo dizala litica. Njene kosine su svetlucale belinom ogoljenog krečnjaka. Sama njena belina i ogoljenost usred razuzdanosti prirode, bila je čudnovata, tajnovita, očaravajuća. U utrobi litice, u skoro neprozirnoj tami uklesanih u nju pećina, bile su grobnice. Nežna, setna aura misticizma drevne zemlje, kapala je sa gore, i kao podzemna voda, istisnuta na površinu težinom škriljaca, slivala se po neravnom kamenju u zelenilo trave, žbunja i drveća. Ovde je Ješua tražio Oca, ovde je želeo da Mu izlije svoje sumnje o tome, ima li istinska religija potrebe za sveštenicima, za spoljašnjim obrednim običajima? Ješua nije prvi put dolazio do litice. Na kamenu, ispod koga je iz zemlje izbijao izvor, voleo je da se predaje samoći, kako bi dobro promislio o onome što je ispunjavalo njegovo srce iz dana u dan. Ovde, kao da niču iz korenja planinskog lanca, do njega su sa izuzetnom jasnoćom stizala razotkrivanja starozavetnih proroka. Prezasićen sam stalnim spaljivanjem ovaca i lojem utovljene stoke... Pušenje je odvratno za Mene. Vaše ruke su pune krvi... Uklonite zla dela od očiju Mojih, prestanite da činite zlo, naučite da činite dobro... To je bilo mesto gde je Ješua ne jednom iskusio osećaj da vreme odjednom može da se zaustavi, poteče unazad, ili da se pokrene unapred dvostrukom brzinom. Litica je stajala kao ostrvce u okeanu vekova, na koje su naletali talasi, i prošlosti i budućnosti, pa čak i onih vremena, kojih nikada nije bilo, niti će biti. U njoj se čuvala tajna koja je privlačila k sebi proroke, i glas bezdana, koji ona nije mogla da zadrži u sebi. Ješua se zaustavio i pogledao oko sebe. Sunce je zlatnim iglicama svojih zraka već probudilo sve uokolo — promenilo travu, otvorilo lišće drveća, uznemirilo insekte. On je stajao na zaravni odakle se put obrušavao. S jedne strane ga je odsekla okomita litica, s druge — vrlo oštar odron od sitnijeg kamenja, koje bi se, nesumnjivo, pokrenulo i povuklo za sobom u ponor bilo koga, ko bi se osmelio da stupi na liticu. Iza odrona se otvarala klisura, i uski kameni planinski lanac, nalik na zmiju koja puzi po njenom dnu. Kamen je ležao na ivici zaravni, a ravna površina njegova je bila ispolirana kišama i vetrovima do visokog sjaja. Ješua se približio kamenu. Osmeh sete je preleteo preko njegovog lica i jedva se probio kroz narasli gustiš brkova i brade. Seo je na kamen. Ispod, kod samih nogu, razlivao se izvor. Ješua je razmakao travu i ukazalo se omanje jezerce, oivičeno tamnim zelenilom i rasutim planinskim cvetovima. U njemu je, kao u ogledalu, Ješua ugledao sebe. Bio je nizak rastom i slabašan, kao izdanak koji se probija ka suncu iz suve zemlje. Lagano umiranje je svojim tragovima već nagrdilo njegovo lice. Ali su oči gorele u nemoći tela, ne plamenom bolešljive slabosti, već žarom vizije. To su bile oči čoveka, koji protiv svoje volje nikada nije skretao pogled sa onoga, što je posmatrao. Pa ipak, bio je tako ubog i tako dirljivo žalostan, kao što su bili ubogi i tužni oni, koje je odlučio da oslobodi od bolova i čemera, kroz veru bratstva i ljubavi. Njegova tamna kosa je bila podeljena razdeljkom, kao što je uobičajeno kod Nazarena. Brada je takođe bila razdvojena razdeljkom po sredini. Ošinuo je svoj odraz u vodi neodobravajućim pogledom. Malena rečna kornjača sa blistavim, krotkim očima, ispuzala je iz trave ka izvoru i preplašeno obamrla, ugledavši čoveka. Ješua se osmehnuo: - Čega si se uplašila? Došla si da piješ, pa pij. Ipak ga kornjača nije poslušala, okrenula se trapavo i sitnim, smešnim koračićima krenula dalje. Prethodnog dana se Ješua vratio sa hodočašća u Jerusalimu. Njegov put je, kao i obično, vodio kroz Gineju i Sihem, pored drevnih svetilišta Siloamske krstionice. Išao je u jerusalimski hram Ocu, ali je našao u njemu samo sveštenike i njihovu čudnu instituciju, kojom su prisvojili sebi pravo posredništva u odnosima sa Bogom. Zar ja ne mogu da Ti se obratim čistog srca, bez posredovanja onih, što oskrnavljuju veru lažnim kreveljenjem i odorom, sa obeležjima lažne vrline? Zar Ti nećeš začuti glas moje duše bez pomoći onih koji čine milosrđe zarad pokazivanja, i trguju verom u hramovima Tvojim? Govorio je sa osećajem tako dubokog uverenja, da ga je odjednom obuzela slabost, a telo prekrio znoj uznemirenosti. Ješua je popravio kuti na glavi. Njegove oči — duboke i tamne — napuniše se suzama. Zašto me nisi lišio pamćenja, kao i ostale, već si me primorao da dođem u ovaj svet sa poznavanjem prošlosti? Ješua je nagnuo lice ka vodi. Zrak sunca, koji je pao iza njegovog ramena, zapalio je vodu, i u njenoj hladnoj dubini su planule i zaiskrile raznobojne zvezdice. Piljio je u njihovo zamršeno treperenje, nastojeći snagom volje da zaustavi kretanje, ali su one plamtele još blistavije, i samo tren kasnije su potamnele i iščezle, ostavivši iza sebe nejasnu tamnu mrlju. Ona se kretala, prevrtala, kao da se udobnije smeštala na dnu vrela, tragajući za svojim mestom u beskonačnom lancu već prošlih, tek nagoveštavajući svoje kretanje kroz vreme. Pogled Ješuin, privučen tom tamom u dubini, počeo je da pulsira u taktu sa njom, u ravnomernom ritmu sa otkrivenom beskrajnom dubinom prostranstva. Bezdan je prizivao, mamio k sebi, i Ješua obazrivo pokrenu svoju svest u dubine otvorenog ponora. I ponor ga primi. U trenutku mu se učinilo da je iz tamnog mreškanja vode isplivao i ukazao se na površini nečiji lik — te ponovo nestao u dubini, kao da vuče Ješuin pogled za sobom. On čak nije stigao ni da se uplaši zbog čudnovatosti priviđenja, pošto je značenje onoga što se dešava tek nejasno doprlo do njegove svesti. Kada je Ješua, iscrpljen prethodnim naprezanjem volje, nehotice zatvorio oči, pred njegovim unutarnjim pogledom je bukvalno eksplodirala zaslepljujuće blještava zvezdica. Ona je planula i protegla se u horizontalnu pulsirajuću prugu, koja se već posle jednog trena široko otvorila nagore i nadole belim pravougaonim prostorom, nalik na prozor u drugi svet. U tom prozoru je raznobojnim treperenjem zablistala i počela da se pojačava svetlost — slaba, bojažljiva, a zatim sve jača i jača. Bila je čarobna, sjajna i zrakasta, ta svetlost, ali je u samom njenom centru jedva primetnim, nemirnim kretanjem bilo označeno tamno ždrelo Prolaza prividnog vremena. Njegova nesavladiva privlačna sila, već je ščepala emanacije mučnog iščekivanja, koje je stvarala Ješuina svest. Uskladivši se sa zračećim vibracijama i rasuvši se u pregršt treperavih odbljesaka, uvukla je to, što je još samo tren ranije bilo telo čovekovo, u svoju crnu beskonačnu nutrinu. Ješua je to osetio po tom neuhvatljivom premeštanju svesti iz spoljnjeg u unutrašnji svet, a koje se rađa u odsustvu tela. Sada je sam morao da postane svetlost, kako bi se preneo iz sumračnog materijalnog prostranstva u blistavi svet. Ješua je na tren osetio težinu svoje bestelesnosti. Ali je taj neprijatan osećaj trajao kratko, dok se talasi svetlosti nisu probudili u njemu, i dok ga iznova zagonetno spoljašnje privlačenje nije povuklo u uzani tamni prostor Prolaza. Ješua se podigao poput balona, ispunjen vrelim vazduhom. Njegova svest se bolno napregla, i u njemu se zavrteo kaleidoskopski niz likova — svi jasni i određeni. Oni su ga zgrabili, uvukavši ga u tok beskonačnih preobražaja.. Evo ga, peo se uvis kao nekakva biljka, uvlačeći korenje u zemlju, i osetio je kako kroz stablo i grane teku njim upijani sokovi. Iznenada se sve izmenilo i on se preobratio u guštera, obamrlog na kamenu pod toplim milujućim zrakom sunca; potom je postao zver koja se kroz visoko grmlje probija po tragu žrtve. Povezanim redom, u sećanju se pokazalo svih devet stanja prvog malog kruga razvoja. Ceo ciklus preobražaja energija na prelazu ka sveobuhvatnom kosmičom nivou. Transformacija se završila, i on je jasno osetio kako je od suptilnih uzajamnih veza sazreo potencijal novog stanja. Njega je obmotala prozračna blistava sfera i izbacila iz Prolaza u međuprostornu sredinu Bardo — raskrsnicu svetova, gde je sve započinjalo i sve se završavalo, odakle je proisticala potreba, i kuda je stremilo zadovoljstvo. Blistavi svet ga je primio, odvojivši ga od crne, kroz telo strujeće tame, i pokrio ga obavijajućim talasom svetlucajućih tačkica. Sada je Ješua mogao da oseti sebe kao laku, oživljenu zmiju, koja je uvijala svoje telo u gipke pokretne prstenove. Vrlo dobro je osećao svoju moćnu energetsku suštinu, njenu ispunjenost lelujavim pokretnim vibracijama svetlosti i tame, nepostojanja i besmrtnosti. Sve je sada bilo u njemu — mudrost i slepa strast, izlečenje i otrov. Znanje, snaga, lukavstvo, prefinjenost i oštroumnost su se uzajamno prožimali, slivajući se u osećaj moći u odnosu na bilo koja duhovna tumačenja. Vibracije su se pojačavale, struktuirale u presecima složenih interakcija materijalnog i nematerijalnog prostranstva, informacije i energije, duše i svesti, dok nisu izazvale povratnu reakciju kanala Bardo. Iz blistavih protuberanci, nastao je jasni prikaz šestoglavog zmaja. Čuvar Praga je bio predivan i grozan istovremeno. Njegove glave, nalik na čeljusti ogromnih aligatora, ukrašene su krunama i optočene dragim kamenjem. U svakoj kruni, na čelu je blistao ogromni brilijant — kamen savršenstva, koji ispunjava sve želje i omogućava de se vide duše pojava. Dragoceno kamenje se presijavalo na krunama. Po zlatasto-srebrnkastoj krljušti tela i hrbata, takođe su bljeskali dijamanti i rubini. Snažne šape aždaje, kandže koje su se završavale čudnovatim trostrukim izraslinama, blago su podrhtavale. Iz čeljusti su se slivali nadole ognjeni jezici. Duboko usađene oči nisu imale određenu boju: ona kao da se stalno menjala, u zavisnosti od stepena nagiba masivnih kožastih nabora iznad obrva. Munjevita spoznaja je probudila sva prošla Ješuina postojanja, i on se prisetio: zmajevi Svetlosti su nekada, u Zlatnom veku drevnih vremena, živeli među ljudima, otkrivajući im znanja i pomažući im da pojme predodređenje čovekove evolucije. Zvali su ih Vladarima Mudrosti. Oni su podučavali kako vladati sopstvenom energijom, upravljati stihijama, sarađivati sa bogovima i duhovima, dok stari kontinenti i okeani nisu bili progutani ponorom Zemlje, i dok se nisu uzdigli novi planinski lanci tamo, gde ih ranije nije bilo. Sada, više niko nije mogao da se popne gore, iznad šestog Sefirota Tifireta — Doma Hristovog. Vaseljena, podeljena između Svetlosti i Tame, štitila je svoje granice strašnim moćnim suštinama, koje su se potčinjavale samo zakonima Kosmosa. Šestoglavi krilati zmaj je bio njihov vladar i oličavao je savršenu ravnotežu dve veličanstvene sile Vaseljene — muške i ženske. On je bio embrion suprotnih načela, uključenih u krug cikličnog kruženja, i surovim Čuvarem Praga. Vladar zmajeva, čije se ime ne spominje, preprečio bi put, i niko nije imao prava da ga nastavi, ne dobivši dozvolu. Pulsacije zabrinutosti, koje je izazvala pojava vladara zmajeva, počele su da se pojačavaju, šire, rasprostiru uokolo zbog uznemiravajućih događanja. Zmaj ih je čuo. Jedna od njegovih glava se naklonila prema Ješui. Crne zenice oivičene žutim, sa sevanjem kao kod vuka, na tren je skrila beličasta sluzava traka koja je pala ispod nadobrvnih nabora. Kada se ona podigla, oči zmaja su izbacivale nežne plavičaste zračiće, koji su prostrelili došljaka, a on je osetio sigurnost unutar svoje energije - To što je spavalo, da li se probudilo? Međuprostorno premeštanje u fizičkom telu, može da naruši program. Tada će se broj šesto šezdeset šest obrnuti i ponovo će doći dvoglavi Androgin, da razdvoji Zlo i Dobro. To će pomoći — odgovori zmaj klateći plameno- dišućim glavama, personifikujući dvanaest uzajamno delujućih sila između dva prostranstva, koje određuju uzajamne uticaje statičkih i dinamičkih zakonomernosti. Druge hijerarhije Vaseljene su neutralne prema onome što se događa. Ješua se zagleda u njega, a površina ogledala se rastvorila, uvukla u ram, otkrivši novo prostranstvo, iz kog se pojavilo dvanaest svetlećih kugli. One su okružile Ješuu na različitim orbitama i počele svoje kruženje, kao da je on centar njihovog nevelikog dinamičnog sistema. A zajedno sa njihovim kretanjem pojavio se melodičan, narastajuči zvuk. Njegove oscilacije su prožele došljaka i izazvale u njemu sinhronizovane povezane pulsacije, koje su se stapale u blistave raznobojne krugove. Ta blistavila su se preplitala u najsloženijim šarama skrivenih simbola — glasovima harmonije. Oni su se pojavljivali i iščezavali sve dok iz najnežnijih preliva odzvanjajućih boja, nije iskrsla slika drevnog grada, rasprostrtog po brežuljcima. Ješua je prepoznao taj grad, ugledao je ljude, čuo njihove misli. Očaj je prostrelio njegovo srce. Đavo ne prinosi sebe na žrtvu, već je uzima. Ti me možeš i uzeti natrag! Blagi povetarac pobeže iz klanca i rashladi upaljeno Ješuino lice. U dubini potoka nabreknuše i bučno prsnuše veliki beli mehurovi gasa, razbacujući uokolo kapi uzavrele vode. On je pogledao nadole i ugledao: sva trava i cveće oko vrela su pocrneli, a latice su pale na zemlju. Nekoliko uspešnih izdavačkih projekata, racionalna reorganizacija ekonomskog sektora i službe realizacije, knjigovodstvo, magacinski prostor, promena prirode uzajamnih odnosa sa autorima i literarnim agentima, precizni proračuni o mogućnostima puštanja u štampu novih knjiga, doveli su do toga da je neproizvodnih gubitaka bivalo sve manje, dok je u isto vreme naša rentabilnost osetno rasla. Veliku ulogu u tome je odigrao i adminitrativni rukovodeći tim, koji sam uspeo da okupim. Uzgred, mnogi bivši saradnici izdavačke kuće, koji su otišli u vreme prethodnog rukovodstva, sad su se vraćali. Skoro svi su prilikom prelaska izgubili u visini plata. Ali, želja da se podigne na noge rođena izdavačka kuća i uverenje da se to može učiniti, bili su za njih lično, značajan argument. Naprotiv, svi koji su u njemu radili, očito su videli nove perspektive. Povećale su se plate, pojavio se osećaj da ima budućnosti. A pri tom su to bili sve isti ljudi, sa kojima se do pre samo godinu dana, izdavačka kuća sigurno približavala granici svojih poslednjih dana. Jedrio je harmonično i lako, kao perce, katkad se dugo zadržavajući na jednom mestu, zahvaljujući skoro nevidljivim, ali već sasvim osetnim uzlaznim tokovima unutrašnjih promena, a dešavalo se i da se vine u visine. U bilansu izdavačke kuće je bio dug od preko dve milijarde i redovne mesečne kaznene sankcije. Novo rukovodstvo planira da sačuva osnovne pravce izdavačke delatnosti, osmišljene još M. Gorkim, i ostvarene - u različitim vremenima na različite načine — kao propagatora domaće i svetske klasične literature, svega, što predstavlja ponos naše i inostrane kulture. U izdavačkoj kući su sigurni da su visokokvalitetne knjige neophodne danas, malo ih je na tržištu, i ta niša nije zauzeta. Gigant sovjetskog izdavaštva, vođen čvrstom, ali nekompetentnom rukom, bio je tako okovan stegama u uzburkanom moru savremene ruske ekonomije, da se činilo da je osuđen na propast. Knjige sa znakom poznatog izdavača, nisu se pojavljivale već osam meseci. Kakvo se čudo dogodilo? Neću skrivati, bilo je prijatno čitati te odlomke, tim pre, što su se slični tekstovi pojavljivali izuzetno redovno. Ne, takav predosećaj nisam imao. A ipak, ako bih napregao sećanje... Desilo se to 1951. Imao sam tada četiri godine. Mesto događanja je bilo najprozaičnije — opštinska kuhinja. Sećam se, ušao sam u tu prostoriju, u kojoj su bili moji rođaci i susedi. Zaokupljeni svojim svakodnevnim problemima, odrasli nisu obratili nikakvu pažnju na mene. A ja sam, iz nekog razloga, baš u tom trenutku strašno želeo da me primete. Ipak, koliko god da sam iz petnih žila nastojao, koliko god da sam se muvao oko njihovih nogu — pažnja nikakva. Ja sam novinal Alkadij Petlov, i govolicu vam svoje stihove... A upravo se tako kasnije zaista i dogodilo. Osećaj ritma, izuzetna muzikalnost ili, da kažemo, živopisno-koloristička vizija sveta, nije data svakome. To je, kako se kaže, dar Božiji. A taj dar je kao novac: ili ga ima, ili ga nema! U ovom delu mi je sve jasno. Jer, bilo kakav poduhvat, i početak — u ovoj ili onoj meri, jeste rizik. A ja sam oduvek bio nošen talasima sudbine. I hteo ja to ili ne, mene je bukvalno vuklo na tu nužnu Proviđenju stranu, gde me je očekivalo, označeno nekim odozgo, polje rada. Te je tako, mama odlučila da me upiše, uprkos tom kuhinjskom došaptavanju sa nebesa, u hemijsko-tehnološku školu. U trećem razredu sam batalio učenje. Posle vojske, gde sam se poprilično usavršavao u pisanju rima, odlučio sam da je vreme da odem da radim u novinama. Iz nekog razloga mi se činilo, da svi pesnici rade u novinama ili časopisima. Pa, ipak sam postao novinar. Formalno, već sledećeg dana. Oleg Aleksejević mi je iz vaspitnih razloga, kao što sada shvatam, predložio da odmah napišem članak. I dao mi je temu. Uveče sam žurno prikupio informacije, a ujutu sam predao materijal. Oleg Aleksejević je čitao moj članak, i s vremena na vreme precrtavao reči, pišući iznad svoje varijante. Nekako sam trenutno potonuo, ražalostio se, te me je na kraju njegove korekture, konačno bilo sramota. Ustao sam i, izvinivši se, izgubljeno pošao ka izlazu. Oleg Aleksejević je bio moj prvi učitelj novinarstva. Sa njegovom preporukom su me kasnije primili u Savez novinara. Sada je u državi novo vreme, a na meni novo breme? A uz to, tu su još i te čudnovate reminiscencije na događaje od pre dve hiljade godina, koje su tako čvrsto isprepletene svojim alegorijama sa brigama današnjice. Pa i taj čudni, veoma čudni Lapšin. Ka kakvoj pouci su me oni vodili? Kao što skromni papa Karlo nije znao, da su iza komadića krpe sa nacrtanim prividnim! Prirodno, ja sam, cepidlaka, kao Pinokio, počeo vredno da tragam za tradicionalnim, naučnim dokazima vezanim za te fenomene, koji su tako neočekivano upali u moju sudbinu — sudbinu običnog čoveka. I sa iznenađenjem sam doznao da se stotine laboratorija, univerzitetskih katedri, naučnih instituta i specijalnih službi najrazličitijih zemalja, odavno bave razradom teorija, koje objašnjavaju prikupljene činjenice o jasnovidosti, telepatiji, levitaciji, teleportaciji, ekstrasenzorici. O tome su ponekad pisali, a i ja sam ponešto znao. Bilo je uzbudljivo zamišljanje sebe samog kao učesnika u ovoj pojavi, u kojoj sam tesno povezan sa biokompjuterom, a označavalo je samo jednu stranu mnogobrojnih mogućnosti nekakvog iznenađujućeg instrumenta nespoznajnog sveta. Biokompjuter je mogao da tvori čudesa, kako se kaže, na malo i veliko, a mogao je i neuporedivo više. Svi čuveni ektrasensi, vidovnjaci, proroci - ispostavilo se, u potpunosti zavise od toga, koliko im široko otvori svoje neograničene moći to zadivljujuće remek-delo suptilno-materijalnih tehnologija. U to vreme nisam znao da stepen priključenosti na ove ili one programe, direktno zavisi od postignuća svakog određenog čoveka na putu evolucije, u nizu logično povezanih ovaploćenja na zemaljskom planu postojanja. Nisam znao da je finiš te trke već blizu — njega je označio broj, tačnije — datum. Poslednji dan nulte godine, godine milenijuma, godine promena — jeste jasna granična linija, koja odseca odlazeći svet od novog, novorađajućeg sveta istinske kosmičke ere čovekove. Istina, taj prag neće prekoračiti svi. Mnogi će morati da nastave svoj put po spirali uzdizanja u pređašnjim uslovima, gde su uzročno-posledične zavisnosti, strogo regulisane zakonima karme: ako si poželeo bliskom nesreću — očekuj je u gostima sâm, iskopao si drugome jamu — osvrni se, ne kopaju li je ispod tebe. Učinio si loše delo ili odnegovao crne misli u glavi — ne čudi se ako ti se zdravlje pogoršalo, ako oboljeva srce ili jetra. Dešava se, istina, da karma tuče svojim žezlom ne po samom vinovniku, već po nekome od bliskih — sinu, kćeri, majci, ocu. Ljudi odavno jadikuju zbog nepravedne sudbine. Šta da se radi, i to je istina. Ali to je naša, ljudska istina. Nije nam dato da znamo, šta o tome misli Gospod, Otac naš, kakva je Njegova promisao. Zbog toga moramo časno da nosimo svoj krst. Budući da se i Isus Hristos u ljudskom obličju vajkao kako je ostavljen od Oca, Njegovom milošću. A šta govori nauka, kako objašnjava čudesa koja se događaju oko nas, koja mi, po pravilu ignorišemo, smatrajući ih nedovoljno verodostojnim, nepotvrđenim naučno-tehničkim sredstvima zvanične overe. Najnoviji, i uzgred budi rečeno, najrasprostranjeniji, jesu zahtevi o pribavljanju dokaza o neosporivosti fenomena, što je najapsurdnije. Zamislite šta bi bilo, kada bi neki drevni Dedal počeo da ubeđuje svoje sugrađane da je moguće od gvožđa napraviti leteći aparat, i da će jedriti na njemu po nebu. Verovatno bi ga nekakav tadašnji akademik Krugljakov, istog trenutka optužio za pseudonaučno mišljenje, i pozvao da se oformi komisija, zahtevajući da se donese smrtna presuda grešniku. I bio bi, po njegovom mišljenju u pravu — zato što odgovarajući zakoni fizike još nisu bili otkriveni. Sam Krugljakov nije u stanju da ih otkrije, pa sledstveno tome — smrt svakome, ko pokuša da pređe prag njegovog neznanja. Da bih objasnio potvrđene i u poslednje vreme sve učestalije fenomene, neophodno je otkrivanje novih zakona fizike, pojašnjavanje novih oblika prenosa energije i informacije. Razume se, ova otkrića će se, ne samo još jednom, sudariti sa polurazrušenom građevinom klasičnog sistema Svemira. Svakako, ta otkrića će naneti štetu prestižu niza uglednih naučnika. Šta da se radi, to je uobičajena stvar. Ali isto tako, u istoriju odlazi i naivni idealizam. Osnovno pitanje filozofije o tome, šta je starije — materija ili svest — izgubilo je smisao. Eksperimentalnim podacima više odgovara hipoteza po kojoj, bilo koja živa materija poseduje psihičke, a psihičke suštine — fizičke aspekte. Ako obratimo dužnu pažnju na parapsihološke podatke, bićemo prinuđeni da proširimo hipotezu o psihičkom aspektu van granica biohemijskih procesa u živoj prirodi, i time obuhvatimo sve, uključujući i neživu materiju. Što se tiče starijih naučnih autoriteta, oni, kako se kaže, ne mogu proneti baklju istine, ne osmudivši nekome bradu. U nauci je, kao i svuda — jedan je sa mitraljezom, a sedmoro sa kutlačom. Prisetimo se da je pre dvadesetak godina svaki četvrti naučnik u svetu bio sovjetski. Čime su se oni bavili, kakve je plodove nauka svečano predala narodu koji ju je hranio, opšte je poznato. Da, svakako, vazduh nauke su — činjenice. Savesnost naučnika je — u razumnom objašnjavanju pojava. A ukoliko pojava postoji, ne treba je skrivati, već je treba izučavati, naći smisao. Ipak, po nešto se i radilo. Lapšin je u našem prvom razgovoru rekao istinu: Sovjetski Savez je bio lider u svetu, ne samo po proučavanju ektrasenzornih procesa, već i po dostignućima iz oblasti bioinformacionih tehnologija, o kojima većina ljudi skoro da ništa ne zna. Drugim rečima, elektromagnetno polje i DNK — to je sveukupni genetski materijal, koji postoji u dva oblika: pasivnom — DNK i aktivnom — elektromagnetno polje. Prvi održava genetski kod, obezbeđujući stabilnost organizma. Drugi je u stanju da ga promeni. Stoga je dovoljno uticati bioelektromagnetnim signalima, koji istovremeno sadrže energiju i informaciju. Ovu teoriju je Đijang Kangšen briljantno potvrdio u praksi, stvorivši uređaj koji je upoređivao informacije sa DNK jednog živog objekta i slao ih na drugi. U rezultatu su se dešavale planirane promene. Na primer, pri daljinskom uticaju biopolja zelene mase pšenice na proklijalo semenje kukuruza, na mestu metlice se razvilo osobeno klasje sa zrnima, nalik na kukuruzno i pšenično. Nova obeležja se održavaju kroz sledeća pokoljenja, to jest, genetski se učvršćuju. Biopolje dinje je uticalo na izdanke semena krastavca, u čijem su rezultatu krastavci imali ukus dinje i izmenjen DNK - osnovu genotipa. Uticaj biopolja patke na jaja kokoške, doveo je do toga da su se pilićima na nožicama pojavile plovne membrane, glava je postala pljosnata, promenile su se oči. Pod uticajem biopolja mladih zelenih izdanaka različitih vrsta prehrambenog bilja, na čoveku je dolazilo do promene boje kose nestajale su sede , menjala se njena struktura. Ispitivani ljudi su izgledali mlađe, poboljšalo im se zdravlje, i u pojedinačnim slučajevima, imuni sistem. Tako je prvi put eksperimentalno potvrđeno da se ektrasenzorni uticaj pokazuje kao izuzetno moćan i efikasan instrument, upravo u toj oblasti, u kojoj je svetska nauka do sada imala veoma skromne rezultate. Radovi Đijang Kangšena su zaštićeni patentima, i suštinski predstavljaju prvi ozbiljni prodor u red ortodoksnih negatora psihofizičkog ustrojstva stvarnosti. Zaista, do tada je tradicionalna nauka smatrala apsurdom aktivno učešće misli i svesti u proučavanim procesima. Smatralo se da je misaona delatnost samo logična posledica neurofizičkih reakcija, da u njoj nema, niti može biti sopstvene energije, iskonske, to jest prestižne neurofizičke reakcije, energije. Pa, kako onda objasniti to što radi poznati izraelski ektrasens Uri Geler? Snagom volje i misli, on je brisao sa kompjuterskih disketa na njima zapisane informacije. Savijao je, u vreme televizijskog intervjua, kašike i viljuške u kućama televizijskih gledalaca, stotinama, pa čak i hiljadama kilometara udaljenih, nezavisno od toga, u kojoj su zemlji posmatrali njegov televizijski prenos — u Engleskoj, Francuskoj ili Americi. Saslušavši izveštaj o demonstraciji moći Uri Gelera, on se podrugljivo nasmešio i istog trenutka saopštio, kako je čuveni mađioničar iz Amerike, Džon Rendi, raskrinkao Gelera, objavivši da su njegova čudesa obični trikovi. Istina, nedostajalo je objašnjenje, gde je Geler naučio te trikove. Kasnije sam proverio — zaista se ovakvo razobličavanje dogodilo. Isto kao i nastavak te priče. Vodeći naučnici Amerike, učestvujući u eksperimentima sa Gelerom, oštro su i javno skrenuli pažnju Rendiju na razliku - šta rade dvorske lude na sceni, a šta pokušavaju da istražuju fizičari u svojim naučnim eksperimentima. Zatim je usledio sud i sudska presuda u korist Uri Gelera. Ali, to Evgenije Pavlović ili nije znao, ili nije želeo da zna. Iste ovakve metode poluistina, prećutkivanja ili direktnog falsifikovanja, postoje i u vezi čuvenih iscelitelja. Evropska asocijacija za zdravstvenu zaštitu potpuno tradicionalna institucija! U obimnoj verifikovanoj dokumentaciji je bila utvrđena autentičnost fenomena i delotvornost tog izuzetnog metoda lečenja. Zajedno sa tim, u izvodima komisije je bilo i poglavlje u kom su se razobličavali šarlatani, čije je postojanje neizbežno u svakom senzacionalnom i unosnom poslu. E pa, upravo je to poglavlje dohvatila na stranicama svojih novina zvanična državna štampa — sa dovođenjem nekih birokrata Ruske akademije nauka. Šta da se radi, u ratu je kao u ratu — a stvarno, uskoro neće biti potrebni ni hirurzi, ni internisti, ni lekovi. No, vratimo se našim ekstrasensima, na domaćem terenu. U isto vreme, na Univerzitetu Lomonosov je doktor fizičko-matematičkih nauka, profesor J. Pitjev, sprovodio naučno istraživanje stručnjaka obučenih na našoj Akademiji, koji su umeli da vide zatvorenih očiju. Profesor Pitjev je uspeo da ustanovi da se pri ektrasenzornom opažanju objekta generišu nekakva tajanstvena zračenja, organizovana kao proces u milimetarskom dijapazonu talasa. Što se tiče same percepcije, u eksperimentima sa difrakcionom rešetkom, naučnik je ustanovio: to podseća na hologramski proces. Uzgred, talasna priroda pojave se proveravala i uz pomoć Frenelijeve zonske ploče, koja je u tom dijapazonu talasnih dužina dejstvovala kao sabirno sočivo. Najbliža analogija je — akustična lokacija akustični vid slepih miševa i delfina. Oni ispuštaju ultrazvuk, koji se rasejava po okolnim objektima i prima akustičnim receptorima. Nadalje je Jurij Petrović Pitjev doneo pravilan zaključak da je za tumačenje ektrasenzorne i vizuelne percepcije, odgovorna svest. Kao fizičar, ja verujem samo onome što može da registruje uređaj. Pitjev nije bio jedini koji se ozbiljno pozabavio istraživanjem fenomena. Publikacije, koje su se redovno pojavljivale u štampi, u vezi sa radom naše Akademije, podstakle su Olgu Ivanovnu Kojokinu, direktorku laboratorije za proučavanje rada mozga Naučno istraživačkog instituta tradicionalnih metoda lečenja Ministarstva zdravlja Rusije, da sprovede seriju eksperimenata o daljinskom bioenergetskom međusobnom delovanju između specijalista sa Akademije i njihovih pacijenata. Rezultati tih istraživanja su bili fenomenalni. Olga Ivanovna je otvorila novi pravac istraživanja, koji se može svrstati u oblast takozvane — virtualne realnosti mozga i svesti. Virtuelna realnost se stvara beskontaktnom daljinskom interakcijom mozga operatora iscelitelja i primaoca pacijenta. Ta interakcija se izražava u sinhronizaciji biopotencijala, koji su svaki put prisutni u određenim delovima mozga operatora i primaoca. Predloženo je da se ta nova realnost proučava kao virtualni mozak, koji funkcioniše zahvaljujući delovanju različitih oblasti mozga operatora i primaoca. Analogni rezultati su dobijeni i u drugim zemljama. Jedan od vodećih stručnjaka u svetu za bolesti raka, Bjorn Nordenstrom je koristio najdelikatnije energije tela u lečenju raka. Nordenstrom je delovao na ćeliju raka zvučnim frekvencijama najsuptilnijih energija, i u krajnjem ishodu se ona transformisala u zdravu. Virtuelne oči, utvrđene profesorom Pitjevim, virtualni mozak, otkriven kandidatom medicinskih nauka Kojokinom — daleko od toga da su rutinski događaji uobičajenog istraživačkog rada. To je Arhimedova poluga, uz čiju se pomoć, bukvalno može prevrnuti svet. Znanja, koja će dobiti čovek razvijajući ta otkrića, postaće sila od globalnog značaja. Već su ne jednom na televiziji pokazivali ljude koji mogu da vide zatvorenih očiju, da čitaju knjige uz pomoć alternativnog vida ili ekrana unutarnjih vizija.
Diana Laufenberg: How to learn? From mistakes
On uživa da čini usluge. Ostojić, Predgovor, u: Pravoslavno srpsko crkveno pjenije po starom karlovačkom načinu, Novi Sad 1896, VII—XVI, preštampano u Brankovom kolu 1897. Pošto je bio vrlo pažljiva osoba, sa velikom moći zapažanja, i provodio dobar deo vremena u šumi, Buda je veoma cenio i do bro je poznavao drveće. Vilijam i Džon su stigli na vreme da vide kako načelnik policije Neonskog Grada, šef bezbednosti države i šerif nekoliko okruga, uključujući i Notingem — umire. Kaže doktor da je to teško sada reci šta je tačan razlog ali da najvjerovatnije nije posljedica radijacija. Lomi,ako ne izadje i sada,regulisi to tamo molim te. Posle sam tek shvatila i zasto - jer sam imala pogresna ocekivanja. Ne znam koliko mi pomaze ali ću znati kada se vratim u USA i uradim tumor markere. I jedno i drugo je koštalo mnogo novaca.
[Oglasi varazdinska zupanija|Zrele dame uživo: MILF seks predstave i besplatni chat|Balkan mini chat]
komentiraj (0) * ispiši * #