Tuga
Da li vam je poznat onaj osjećaj tuge, slomljenosti...... Zašto uopće postoji tuga? Ne znam zašto čovjek uopće „poznaje“ tugu. Zašto uopće ona postoji?! Da nas rastuži, da padnemo??? Ponekad se čini skoro pa da je svesavršeno i onda – tuga. Sve padne u vodu........ sve se opet čini kao da se ništa nije dogodilo. Sve što ostane je samo sjećanje. Ne može se znati da li je osobama stalo do tebe, ne može se znati ako im je sve jedno ili ipak žele opet sve vratiti na staro. Ali ipak........ ja mislim da ako ikad opet dobijem priliku sve vratiti na strao, mislim da ne bi pristala. Mislim da bi to odbila jer se puno toga od onda događalo. Kolika god bila jaka moja želja da se sve vrati na staro, mislim da ne bi pristala. Ne znam točno zašto. Sada se izjadam i govorim stalno jedno te isto pa onda ipak priznam da se ne bi opet vraćala na isto. Ali još uvijek se pitam zašto je to trebalo biti tako....... Od gotovo savšenog pa do onog ništa.... zašto je tako? Sve je moglo biti lijepo, idilično, a onda sve postane živi užas...... tužna sam, nemam volje za ništa, slušam samo tužne pjesme, svaka mala sitnica mi ide na živce, nitko nije dovoljno dobar da me razveseli........ upravo sam takva kada sam tužna. Zašto je to uvijek isto? Skoro pa da ne zaplačem od tuge. Svatko to gleda sa svoje strane. Nekima je možda čak i glupo da vas rasplače tuga. Meni nije. To je samo pokazivanje svojih osjećaja. Tuga je jedan osjećaj od kojeg se ne može pobjeći..... nju se treba trpiti i samo se nadati da će sve proći i da ćemo opet biti veseli....... obično bude tako samo ipak...... sva ta tuga traje dugo. Sve šta je ružno i tužno traje dugo, ali veselje i sreća traju kratko. To je kao zapisano. Znam da nisam izuzetak.... ipak...... ja bi željela da se sretnemo jednog dana i da se svemu ovome samo slatko nasmijemo i da onda sve bude isto....... zapravo... htjela bi da bude slično. Samo da ne bude onih nepotrebnih sitnica koje su nam smetale . Vjerovatno bi onda pristala. A sada....... sada mi ostaje samo da se nadam da će se to dogoditi za jedno 10 godina. Na kraju – ipak sve ostaje samo na nadi.