SVE ŠTO ME MUĆI

Ja sam voljela zimu, a on je volio ljeto. Volio je red, a ja ne mogu bez kreativnog nereda, živio je prema rasporedu, a ja od danas do sutra. Ja sam voljela njega i on je volio mene.
Bio je moja druga polovica dio koji mi sada nedostaje.
Nevolim više snjeg, nevolim više zimu, ne smijem se više.
Obožavala sam božić, obožavala sam njega.
Božić više nevolim, a njega i dalje obožavam makar ga nema.
Voljela bih da sam imala priliku pozdraviti se sa njim još jednom poljubiti njegove usne još jednom čuti njegovo bejbe volim te najviše na svijetu.
Ali ne, zadnji put ljubila sam hladne usne koje su bile sablasno tihe, zadnji put gledala sam one predivne zelene oči koje su tada bile mutne.
Pitam se dali ću ga opet sresti u nekom drugom životu?
Dali me vidi sada?
Dali je sretan ili mu je teško kao meni?
Pitam se misli li na mene kao što ja stalno mislim na njega

nisam pisala mjesecima. Zatvorila sam se u neki svoj svijet. Plakala sam danima jer u mom životu nema više ljubavi.
Kažu da vrijeme ljeći rane. Nebih rekla kako vrijeme ide dalje to je gore. Kažu da s vremenom zaboraviš. A šta je samnom koja ne želim zaboraviti kaoja se želim sjećati svakog trena svake sekunde provedene sa njim.
Kažu da ne boli to što je otišao već da boli onaj dio mene koji je odnio sa sobom a odmio je sreću smjeh, odnio je moju dušu.
I sada se pitam kako živjeti dalje? Sama sa sobom i ovom prazninom koja je ostala. Kako podnositi sažalne poglede koje srećem svaki dan.
Kažu da je ostala samo sjene od mene.
Kako otići za njim a da ne napravim svojima ono što je on meni?
Tako mi ne dostaje.