Put na Mjesec
petak , 25.01.2008.
Bila je nedjelja, poslijepodne. Zima je već bila na izmaku. U dvorištu jedne kuće u predgrađu, gumena lopta sa likom Duška Dugouška veselo je skakutala kao da se i ona raduje proljeću koje je nadolazilo.Dječaci Filip i Dominik su ovo vrijeme poslije ručka koristili za nogomet, dok su mama i tata sa ujakom Domagojem i njegovom djevojkom Anitom ispijali capuccino i pričali o velikim uspjesima hrvatske skijašice Janice Kostelić. Sve je bilo mirno i lijepo do trenutka kad se iz susjedne kuće u kojoj je živio stari profesor Jerković, sa svojom ženom, začula glasna pjesma koja je više sličila na deranje, a uz to još, zamislite, na njemačkom!? Da,nemojte se čuditi, to je stari susjed slavio svoj sedamdeset i osmi rođendan sa svojom ženom, gospođom Rezikom i nekoliko svojih prijatelja.
Jeste li možda već čuli za profesora Jerkovića?! Profesor Blaž Jerković je preko petnaest godina živio u naprednoj Njemačkoj, gdje je izučio mnoge i mnoge zanate i izmislio razne izume. Nije on bio baš pravi profesor, nego su ga samo ljudi tako zvali jer je nosio naočale i imao dugu bijelu bradu i brkove, a znao je ljudima popraviti svašta, zbog čega su mu svi bili zahvalni, makar su ga smatrali malo čudnim zbog njegovih čestih priča o tome da će otići na Mjesec!? Profesor Jerković je imao radionicu na kojoj je pisalo: RADIONICA-IZUMI ZA 22. STOLJEĆE. Ljudi su se tome smijali i svaki ga dan pitali: «Sused Blaž, kaj ste nam danas novoga zmislili?» A susjed Blaž bi samo potegao jedan dugačak dim iz žute lule i davao uvijek isti , zagonetni odgovor:»Bu`te znali, bu`te znali..kad bu vreme!» Neki su susjedi pričali da profesor Blaž po cijelu noć zavaruje neke limove i lupka čekićem.. A kad je jedne večeri popio malo više rakije koju je sam napravio, susjeda Bara ga je čula da naglas priča sam sa sobom: «Za sedam dan` raketa bu` gotova i Blaž bude odletel na Mesec! Moj prijatel`Jura je gore četrdeset let`! Blaž je dal svoju reč da bu došel po njega na Mesec, a Blaž svoju reč ne bu pogazil!» Susjede su se, na kavi, tome smijale, ali sva djeca u ulici su vjerovala starom profesoru i mnogi su htjeli s njime letjeti na Mjesec. I Filip i Dominik su maštali o tome, pa su se svakoga dana nadvirivali preko susjedove ograde sve u nadi da će ugledati profesorovu raketu ili barem neki njezin dio.Stari profesor koji je jako volio djecu, primjetio je njihovu radoznalost, pa ih je neki dan upitao: «Kaj je, dečki, kaj po celi dan gledite preko? Oči vam budu ispale od gledanja, kaj je, kaj vas muči, vrapci jedni?»
Filip će mu tada spremno: «Ma, ništa, ništa, sused Blaž, samo smo došli bliže...ako vam slučajno treba nešto pomoći oko rakete..ili...» Profesor se tada od srca nasmijao i iz džepa svoje plave kute izvadio šaku njemačkih bombona, od višnje, i dodao im preko ograde.
Cuclajući bombone, njih dvojica nisu odmah prestali razmišljati o raketi. Loptajući se u dvorištu, stalno su se pitali je li raketa možda već gotova, jer već četiri dana nisu čuli lupanje u radionici. A možda je profesor odustao od rakete? Ipak je on dosta star i ruke mu se jako tresu kad stavlja duvan u lulu, a raketu sigurno nije ni lako napraviti. Dominik je jednom dobro rekao da je deset puta teže napraviti raketu nego kućicu za ptice.
I sada, dok su se igrali, razmišljali su o tome.
Sa profesorove strane ograde još uvijek se pjevalo i nazdravljalo slavljeniku. Filipu je tada nešto palo na um! Rekao je to i Dominiku, a on se odmah složio. Uzme tada onu njihovu gumenu loptu sa kojom su se igrali i šutne je namjerno preko ograde na profesorovu stranu.Lopta je pala točno pred vrata radionice! Obojica tada, pođu kod profesora po loptu, na njegova dvorišna vrata. No, vrata je iznutra čuvao posebno oštar pas, bila je to ženka vučjaka, a sva su djeca znala da se zove Lajka i da je dobila ime po svojoj psećoj prabaki koja je jednom davno bila na Mjesecu.Čim su Filip i Dominik otvorili vrata zalaje na njih iz sve snage , a bila je vezana lancem nataknutim na pet metara dugu žicu, tako da je uz tu žicu mogla ići gore-dolje. Filip i Dominik su stajali kao ukopani od straha. Kujica nije prestajala lajati. Tada iz susjedove kuće izađe stara gospođa Rezika, oslanjajući se na štap. «Lajka!Lajka!Lezi kad ti kažem!Kaj ne vidiš da su to susedi? » - vikala je na srdito pseto. «A, kaj je dečki?» - obrati im se stara gospođa sa smješkom – «Došli ste svom staremu profesoru rođendan čestitati, kaj ne?» «Da, da...ovaj..ne...» - mrmljao je Filip zbunjeno još u strahu od Lajke. «Lopta nam je pobjegla preko ograde!»-konačno odgovori Filip. «Ah, lopta, kaj ne velite...uđite samo i zemite ju» - dobrohotno će gospođa i krene natrag na proslavu. Filip i Dominik su samo to čekali! Zgrabiše tada loptu koju su bili bacili preko ograde samo da izbliza mogu vidjeti radionicu u koju profesor nikoga nije puštao. Vrata su bila otključana, i oni, već jako uzbuđeni, provire unutra.No, čekalo ih je veliko razočarenje: rakete ovdje nije bilo! Radionica je bila prazna. Osim hrpa čekića, izvijača, vijaka, žica i kablova, te komadića željeza po podu...ničeg nije bilo! Obojica su bili tužni zbog toga i htjeli su se vratiti natrag.Tada Dominik reče:»Gle, Filipe, tamo su na drugom kraju radionice još jedna vrata!» Osvrnuše se najprije da vide je li ih netko primjetio, a kad se uvjeriše da nema nikoga, krenuše prema tim drugim vratima. I ova su bila otključana! Ali..ova vrata nisu vodila nigdje, činilo im se, jer je iza njih bio - vrt! Izađu van i opaze blatnjav trag koji je vodio do velikog tornja iza profesorove kuće. Taj toranj je cijele zime bio prekriven sivim pokrivačem, a profesor je uvijek svima govorio da mu je to spremnik za loživo ulje kojim se inače grije kuća, iako su svi znali da se grijao na drva! No, tragovi iz radionice su baš tu završavali. Njih dvojica su odlučili podići pokrivač, jer tko zna, možda je baš to raketa, a ne spremnik za ulje! I, doista, ispod pokrivača se ukažu četiri metalne stepenice koje su vodile do nekih zaobljenih vrata. «Ne, to nije spremnik za ulje, to je...». Srce im je obojici divlje lupalo od uzbuđenja! Učiniše još i taj korak, te uhvate za kvaku, te povuku vrata prema van. Ona malo zaškripaše, a iznutra ih neka ljubičasta svjetlost zaslijepi tako da nekoliko sekundi nisu ništa vidjeli.Kad su malo protrljali oči, nisu mogli doći k sebi od čuda! Pred njima je stajala gomila uređaja sa puno tipki i malenih poluga! Prava pilotska kabina! «Pa, pa, ..ovo je stvarno raketa!!!» - promucao je Dominik sav uzbuđen. « Da, raketa, raketa...prava pravcata raketa!!» - potvrdi i Filip, jednako uzbuđen. I zatvori vrata za sobom, a loptu spusti na pod.
Unutra je bio i veliki ekran , a na ekranu je pisalo PROGRAM ZA LETENJE. Njih dvojica su već otprije dobro rukovali računalom, tako da im nije bilo teško pronaći upute KAKO POKRENUTI LETJELICU. Ne razmišljajući puno o tome što bi se moglo dogoditi, Dominik prateći upute pokrene polugu ispod koje je pisalo START. U istom trenutku sve se oko njih zatrese i oni umalo ne popadaše. Začuje se istog trenutka neko brujanje ispod njih, kao kad avioni polijeću iz obližnje zrakoplovne luke. «Dominik, drži se!» - upozori Filip vičući da ga ovaj može čuti. Ubrzo se začuje odbrojavanje sa zvučnika: «Deset...devet...osam...sedam....» Filip i Dominik su sjedili na mekanim stolicama koje su bile zavarene za pod, i vezali su pojaseve, spremni za letenje. I dalje se čulo odbrojavanje: «...četiri ...tri...dva...jedan...nulaaaa!!!» Osjetili su jaki trzaj ...i odmah shvatili – da su poletjeli!!! Kroz stakla nisu ništa vidjeli, jer je sivi pokrivač još bio preko rakete. No, što je raketa sve više ubrzavala, pokrivač je sve više klizio sa nje, a ubrzo i potpuno spao...ostajući ploviti na velikoj visini iznad grada (kao čaroban tepih iz neke druge bajke) .
Filip i Dominik su gledali u brzinomjer. Brzina je stalno rasla: Od početnih petsto sada je narasla na deset tisuća kilometara na sat, a koji trenutak kasnije već je bilo i čitavih osamsto tisuća! Ovo je bilo nevjerojatno! Gledali su kroz prozor, ali kao da su gledali zemljopisnu kartu! Filip je je rekao: «Vidi, Dominik, tamo dolje je Afrika...Tamo žive slonovi, tigrovi , žirafe, lavovi..!» «Da, znam, a ono tamo je Novi Zeland! Tata mi je rekao da je on najudaljeniji od Hrvatske!» - doda Dominik. «Pa, sada nam je i Hrvatska jako, jako daleko!» - shvatio je Filip. Za kratko vrijeme i zemljina kugla je bila samo jedna točka u daljini, poput malene špekule. Brzinomjer je pokazivao da jure preko milijun kilometara na sat!!! I još su ubrzavali! Ovo je bila uistinu najbrža raketa ikad napravljena!Ovo je bilo čudo od rakete! Takvom brzinom još nikada nitko nije jurio! «Jupiiii, jurimo sto milijuna na sat!Pogledaj, Dominik!» - oduševljeno je klicao Filip.
Odjednom, sa zvučnika se zaori glas: «Pozor, pozor....sedam minuta do Mjeseca...pozor, pozor...sedam minuta do Mjeseca...!!!» Filip i Dominik se pogledaše u nevjerici. Ubrzo, pred njima se ukaže golema pustinja, prepuna rupa . «Filipe, ja mislim da ovdje žive krtice, sigurno ih je jako puno, možda milijun...!»-nagađao je Dominik. Filip, koji je bio stariji se nasmija: «Ma, ne, nitko ti tu ne živi, na Mjesecu ti nema života! «A tko je onda izbušio sve te rupe?» - pitao je Dominik. «Hm..,pa...možda su i na Mjesecu davno prije živjeli dinosauri,... pa su onda te rupe napravili sa nogama, hodajući.... jer su bili teški...«- jedva se izvukao Filip. «A možda su postojali i dinosauri krtice, što misliš, Filipe?» - radoznalo će Dominik. No, Filip mu nije stigao ništa «pametno» odgovoriti, jer se začulo: «- Pozor, pozor,...planet Mjesec...pozor, pozor, planet Mjesec..!!!» - čulo se iz zvučnika. «Mjesec?!»-začuđeno su se pogledala braća. «Zar, za samo deset minuta od Zemlje do Mjeseca?!» - pitali su se u čudu. Nisu mogli vjerovati! Mjesec su do sada samo primjećivali kao udaljenu blijedu «kuglicu» na nebu koja im je noću svjetlila da se ne spotaknu o kamen ili udare u stablo... A sada su oni bili na tom Mjesecu!
«Ma, baš je to dobro!»- zaključi na kraju Filip i pritisne dugme ispod kojeg je pisalo SPUŠTANJE. Letjelica počne naglo usporavati, a onda potpuno stade.Osjetili su blagi tresak pri dodiru sa tlom. Glas iz zvučnika je ponavljao: «Pozor,pozor, uspješno sletjeli na Mjesec...pozor, pozor, uspješno sletjeli na Mjesec!!»
Dok su još bili letjeli, obukli su svemirska odijela i navrnuli kacige za glave, a na leđa uprtili male boce sa kisikom. Tada otvoriše vrata od rakete, prekriže se, za sreću... i iskočiše dolje u pijesak.
No, dočim su skočili, odmah su i odskočili visoko uvis, i to svaki po dva metra, najmanje! I tako nekoliko puta!I tako stalno! Odskakivali su ovi hrabri dječaci kao na oprugama! «Hej,Dominik, pa ovaj Mjesec je baš super!» - dovikivao je Filip skačući poput gumene lopte uvis. «Vidi, skočio sam pet metara uvis , a deset metara u daljinu!»- hvalio se Dominik. Bilo im je jako zabavno, sve dok Dominik, u jednom trenu, jako skočivši, nije potpuno nestao sa površine Mjeseca! Da, zaista! Filip to nije ni opazio, nego je i dalje veselo skakao i skakao.., a kad je konačno pogledao oko sebe, prestrašio se kad nije vidio brata nigdje u blizini. Gledao je svud uokolo, ali nigdje ga nije bilo. Najednom, začuje plačne vapaje odnekud: «Upomooooć, Filipe!Spasi me!Upomooooć!U rupi sam!Upomooooć!» Bio je to mali Dominik. Filip brzo pohita u pravcu odakle je dopirao plač.Bila je to jedna,zbilja široka, ali i duboka rupa. Filipu se lice ozari od sreće kad u dnu rupe ugleda brata neozlijeđena. Odmah se oraspoloži i vikne mu smijući se: «Čestitam, skočio si čak sedam metara.., ali ne uvis, nego u najdublju rupu na Mjesecu..ha,ha,haaa...!» «Nije smiješno!» - ukori ga ljuto Dominik.Odjednom, dolje u rupi, iza Dominikovih leđa, otvoriše se neka kamena vrata!Dominik je zanijemio od straha! Iz rupe tada iziđe, jedan čovjek u prljavom i poderanom svemirskom odjelu, ali dosta star i jako bradat. Za razliku od profesora Blaža, ovaj je imao sivu bradu, ali tako dugačku da se za njim vukla po tlu, a kraja joj se nije vidjelo! «Ne, boj se, dječače, ja ću te izvući!» - progovori bradati. «Hej, pa on govori našim, jezikom!» - iznenađeno će Filip. Bradati tada primi Dominika pod ruku i skupa s njim, makar je već bio ostario, sa zaletom, u tri skoka iskoči iz rupe! «Hvala vam, «striček» , što ste mi izvukli brata...» - progovori Filip.
«Zovem se Jura Sampek, iz Rakarja sam u Velikoj Go...» «I mi smo iz Rakarja, eeeej, čovječe..!!» - prekinu ga braća uglas. «Stvarno?» - upita ih Jura začuđeno. «Onda vi sigurno znate mog druga Blaža Jerkovića?» - bio je radoznao Jura. «Profesora Blaža?!Pa, kako ne bi znali! On nam je prijatelj, čak nam je i raketu posudio...» - slagao je sada Filip, a licem mu se zacrvenilo kao crvena paprika.... od srama, jer je lagao.. «Zapravo...lagao sam, sami smo je posudili...» - ispravi se sada Filip spuštajući pogled u pijesak. «No, dobro, dobro, dečki, sve je u redu, nego recite mi je li živ još moj stari drug Blaž?» - nestrpljivo će Jura. «Živ je, živ, nego što!» - potvrdi mu Filip spremno. «O, hvala Bogu!» - uzdahnu Jura ozaren od sreće. «Danas mu je sedamdeset i osmi rođendan!» - dopuni ga Dominik. «Molim?! – iznenadi se striček Jura i upita: «A, koja je sada godina dolje na Zemlji?» «Dvijetisuće i peta!!!» - uglas mu odgovore dječaci.. «Isuseee, moj, dragi!»- skoro je pao na tlo od iznenađenja striček Jura kad je to čuo. «To znači da je prošlo više od četrdeset godina da smo Blažek i ja stupili nogom na Mjesec i to prvi na svijetu, djeco, prvi na svijetu!!! Još prije rusa i prije amerikanaca! Zapamtite to! Blažek se tada vratio na Zemlju, a ja sam, eto, ostao , jer sam mislio da ću ovdje na Mjesecu ugledati Stvoritelja svemira ili barem nekog od Njegovih anđela..., ali nisam ih do danas susreo, nisam...nažalost, iako sam stalno, ali baš stalno osjećao da su tu negdje oko mene, blizu, blizu, jako blizu...» «Hej, striček!» -nadoveže se Filip, prvašić, na Jurine riječi - «Časna Matija nam je u školi rekla da je Bog svud oko nas, gdje god se okrenemo, i lijevo i desno i gore i dolje i na Zemlji i na Mjesecu ..i svuda u isto vrijeme! – završi Filip pomalo zadihan svoje «izlaganje». » Bit će da je tako, dječače..»- uzdahne stari Jura i pogladi Filipa nježno po kosi. «A, kako se zovete vas dvojica ?» - upita ih. «Ja sam Filip, astronaut,a moj brat se zove Dominik i isto je astronaut i moj pomoćnik!» - odgovori Filip važno. «Baš mi je drago, lijepi moji astronauti!» - odgovori striček Jura i pruži im ruku u znak prijateljstva. Potom se počeše po svojoj, ni manje ni više, nego petnaest metara dugoj bradi, a onda ih upita: «Mogu li vas sada, kad smo postali prijatelji, zamoliti jednu stvar?» - upita ih zagonetno. «Naravno, što god hoćete!Pa, vi ste spasili mog brata iz rupe» - odgovori mu brzo «glavni» astronaut. «Želio bih vidjeti svoga starog druga Blaža, dok sam još živ....pa, hoćete li me, dakle, povesti na Zemlju?» - upita ih konačno. «Naravno, on nam je prvi susjed, ako odmah krenemo, dolje smo za samo deset minuta!» - predložiše mu braća. «Hm,znate...teško mi je napustiti ovo lijepo mjesto, nakon toliko godina....sav taj lijepi pijesak i sve te divne rupe i kamenja...sva sreća da ja od svoje petnaeste godine nemam potrebu za jelom i pićem, tako da sam mogao preživjeti ovdje bez ičega, ali jedna domaća rakija mog druga Blaža tako bi mi dobro došla!» - sa nestrpljenjem u očima, odgovori striček Jura i krene prema raketi. Na kraju, još jednom se okrene prema golemoj pustinji prepunoj rupa i počne mahati na sve strane želeći pozdraviti svaku i najmanju rupu, kao da su mu to djeca. Potom se gorko rasplače od tuge, tako da su ga Filip i Dominik silom morali ugurati kroz vrata rakete, dok se još nije bio predomislio.
Kroz nekoliko minuta već su jurili strelovitom brzinom prema Zemlji. Putem su mu objašnjavali da se u Hrvatskoj ne govori «druže» kako on to stalno govori, te da nikad nisu čuli za tu «Jugoslaviju» koju on spominje, ali da misle da je to nešto jako loše...Još ih je pitao da li je umro Tito, a oni su ga pitali da li je to onaj zločesti Digimon...
A dolje na Zemlji, profesor Blaž je sa prijateljima još uvijek slavio rođendan. U jednom trenutku, njegova Rezika ga upita: «Kaj bi ti, Blažek, sam sebi poželel za rođendan, buš nam sad rekel, po pravici?» Profesor se malo zamisli, no prije nego im odgovori jedna suza mu se otkotrlja niz lice. «Ja, bih, prav da vam velim, dragi Bogek mi je svjedok, poželel samo jedno: da još jednom moje stare oči vide mog prijatelja Juru!» Tek što je to izgovorio začuje se zvono na vratima. Rezika hitro otvori..., a u kući svi zanijemiše od čuda! Na vratima je stajao nitko drugi doli glavom i bradom Jura Sampek, profesorov najdraži prijatelj!!! Iza njega su stajali Filip i Dominik držeći u naručju cijelu hrpu Jurine dugačke brade. Iz dvorišta se čulo brujanje rakete i lavež psa. Profesor i Jura padnu tad u zagrljaj jedan drugom i oba se od sreće isplakaše. Kad su malo «došli k sebi» , profesor pruži prijatelju bocu s domaćom rakijom. Ovaj potegne dugačak gutljaj, tako dugačak i «žedan», da je boca, zasigurno, ostala suha iznutra! «Još je uvijek dobra!» - zaključi Jura brišući usne i bradu. Sada je profesor shvatio da sve ovo nije san! Jura je bio tu, pred njim, ostario, doduše, kao i on,... ali kako...kako je to moguće da je Jura tu?! Pa, on se, profesor spremao ići kod njega na Mjesec da bi ga pronašao, a on je već tu, pred njim, u njegovoj kući! Ništa mu više nije bilo jasno! Kako je uopće mogao stići s Mjeseca? – pitao se stari profesor.
«Znaš, Blažek...» - počeo je Jura, znajući što će ga Blaž pitati – «Ovi dečki iza mene, tvoji susjedi...znaš..oni su me...» - pogleda tada iza sebe...ali njih tamo više nije bilo!
Filip i Dominik su već bili u svom dvorištu i dobacivali jedan drugome onu istu loptu sa likom Duška Dugouška, dok su mama i tata sa «ujom» i njegovom Anitom ispijali već drugi capuccino i pričali kako je Niko Kranjčar zabio prvi gol za splitske «bile», te kako će se ovo dvoje mladih uskoro vjenčati .Ptičice na ogoljelom drveću, u vrtu, su cvrkutale o tome kako će uskoro stići proljeće....
komentiraj (1) * ispiši * #
Doktore, kako ste - Istinita priča
subota , 12.01.2008.
Objavljeno u časopisima MI i Navještenje
Zagrebački bolnički svećenik, postariji franjevac, uz jecaje roditelja, udijelio je bolesničko pomazanje njihovom dvadesetpetogodišnjem sinu.
Njihov Ivica…. ah, kako je to krasan mladić bio….istinabog, ne kao drugi mladići njegovih godina u onom psihološkom smislu, ako me razumijete…
Jer, naš Ivica je, naime, da budem potpuno jasan, bio mladić „sa posebnim potrebama“.
Njegove potrebe su, opet, bile takve da ih roditelji koji u sebi nemaju onu potrebitu crtu božanske ljubavi koja „sve voli i sve podnosi“, nikako ne mogu ispuniti.
Ali, njegovi roditelji, njegova mati Iva i njegov tata Josip, bili su i jesu, baš takvi roditelji!
Znam ih dobro, i zato tvrdim, da je bilo potrebno na Himalaju se popeti po lijek njihovom miljeniku, vjerujte mi, za pola sata već bi bili u avionu…
I dok se fra Miljenko, uz tihe riječi podrške , pozdravljao s njima, napuštajući bolesničku sobu, a naš Ivica, jedan od junaka ove priče, zatvorenih očiju, teško i jedva dišući ostao ležati na bolesničkoj postelji, u obližnjem samostanu, časne sestre i svećenici su za njegovo zdravlje još uvijek uzdizali prošnje svemogućem Bogu.
Jer, znali su, „što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće…“
To su znali i njegovi roditelji i njegov par godina mlađi brat Antonio, ali i mnoga bliža i daljnja rodbina, te prijatelji i poznanici koji su u tom mladiću i toj obitelji prepoznali sliku Gospodina, patnika, koji se strmim i krvavim putem mukotrpno penje uz Golgotu.
A, njihova Golgota je počela još prije nekoliko tjedana!
Sve je bilo uobičajeno, u njihovom stanu, u jednom od mirnijih kvartova malog gradića, negdje na jugu domovine.
Te večeri su svi zajedno, ništa ne sluteći, gledali na televiziji izlučna natjecanja na Splitskom festivalu.
Naš junak Ivica, koji je ovaj, za mnoge ružan i pokvareni svijet, oduvijek gledao očima neiskvarena djeteta, obožavao je slušati svaku vrstu zabavne glazbe, naravno, pored neprikosnovenog Thompsona.
Njegov otac Josip, inače umirovljeni branitelj, bivši pripadnik 4.gardijske brigade, koji je u tenku prokrstario mnogim ratištima, često ga je vodio na razne koncerte dalmatinske i domoljubne pjesme, makar se zna, da je za našega Ivu ili Iveka, koncert njegova „idola“ uvijek bio nešto posebno.
Zar, je potrebno i napominjati da je napamet znao sve tekstove rečenog pjevača?!
I njegova mati Iva, nezaposlena krojačica, sjedila je uzanj i kao svaki dan i svaku večer, objašnjavala mu sve što ga je zanimalo i što mu nije bilo posve jasno.
Nije bilo tog pitanja na kojeg bi mu ona odgovorila sa, recimo, „Ma, pusti me sad…!“, „Idi, pitaj tatu…!“,“Nemam vremena..“ ili štogod slično.
Ne, takvo što on još nije doživio! Uvijek strpljivo i s ljubavlju, uvijek polako i nježno.…ne onako kako mi to često činimo svojoj djeci, već upravo onako kako to treba, kako je najbolje.
Što reći o njegovu nešto mlađem bratu Antoniu, jednom više nego uspješnom studentu na glazbenoj akademiji, koji je unutar ovih toplih zidina koji se još nazivlju „domom“, pohađao onu pravu i istinsku „akademiju bratske ljubavi i žrtve“!
Ta, koliko je samo puta svog starijeg brata obrijao, okupao, pomogao mu obući se i odjenuti….
Koliko puta ga je, bez imalo srama,(a i zbog čega?) izveo među prijatelje u kvart, pa na utakmicu, u kino, na kupanje, učio ga plivati, igrati playstation….?!
Ha, što kažete na to? Ima li danas među vama još takvih primjera?
Siguran sam da ima, makar sam siguran da baš nisu česti.
No, vratimo se, opet, našem Ivici, našem junaku „s posebnim potrebama“, s potrebama koje zapravo, ako baš hoćete, i nisu posebne, jer se mogu svesti pod zajednički nazivnik sa poznatom riječi „Ljubav“, a zar je to posebna potreba..?
I što je bilo te večeri, s Ivicom, dok se na Prokurativama odvijao glazbeni show?
Srušio se iznenada na pod i počeo se gušiti! Pravi epileptični napad!
Iako, pod velikim šokom, tata je brzo reagirao i pravovremeno mu, uz velike napore, hrvajući se s njim na podu, uspio osloboditi jezik, te ga tako spasiti od gušenja, dok je mama alarmirala Hitnu.
Oni su došli, doista brzo, te ga nakon kraćeg pregleda poslali u bolnicu na daljnje pretrage, jer nije bilo jasno otkud takvi napadaji, pogotovo što nikad prije nije imao sličnih problema, niti kakvih indicija.
Svi su nalazi, na žalost, odmah pokazali da Ivica na mozgu ima određenu sjenu koju liječnička struka prepoznaje kao – tumor!
Tumora, znamo ima dvije vrste, ako ih dijelimo po ćudi, a da bi Ivičina obitelj bila potpuno u ošamućena, shrvana i bespomoćna, pobrinuo se glavni liječnik koji je s velikom sigurnošću ustvrdio da se radi o tumoru od kojeg zlokobnijeg nema i koji se širi takvom žestinom i snagom da je svaka nada isključena!
Takvom pacijentu ostane tek toliko vremena života da se pozdravi sa svojim najbližima i zahvali za sve trenutke sreće koje su mu u životu darovali!
Ivica, koji je nakon nekoliko dana provedenih u bolnici, još bio pri svijesti, pa čak, na trenutke i dobro raspoložen, i koji nije mogao ni minute bez svoje drage mame, zavapio je kad je iz njihovih blijedih i tužnih lica pročitao strah za njega: „Mama moja, šta se to sa menom događa?“
Ivica, koji je sve ljude na svijetu smatrao dobrima i dobronamjernima, koji je svaki dan mami zahvaljivao za skuhani ručak, za pruženu čašu soka, pa čak i medicinskoj sestri za ubrizganu injekciju, izmamio je suze na oči brojnom osoblju u toj južnodalmatinskoj bolnici.
No, njegova obitelj, nije se nikako ni htjela, a ni mogla pomiriti sa onime što je o njihovom miljeniku, njihovoj „mazi“, (Antonio se neće naljutiti) ovdje rečeno.
Preko nekih crkvenih krugova, jer drugih veza nisu imali, nekako su uspjeli Ivicu dopremiti u naš glavni grad, u još bolju bolnicu, kod poznatijeg liječnika, na daljnje pretrage, ne bi li se pronašla neka nada i spas.
Taj poznati liječnik, koji se za Ivicu posebno zauzeo, onako ljudski i bez „mita i mićenja", odmah je pogledao sve nalaze, Ivičin mozak ponovno snimio, te nakon svega izišao pred „izbezumljene“ roditelje kojima se na hodniku srce kidalo od strepnje i jeze.
„Ljudi moji…“ - rekao je otprilike liječnik – „Ja ne znam otkud liječnicima iz vašeg grada materijal za takve crne tvrdnje, jer ono što ja ovdje vidim, nikako ne odgovara onom što su oni rekli….jer, ne radi se uopće o nikakvom tumoru, što ne znači da stvar nije krajnje ozbiljna…, ali, ja vam tvrdim…nada postoji, čak vrlo realna….“
Htio je taj vrsni liječnik još dodati da je zapravo u pitanju gnojni apces ili tako nekako, koji je vrlo velik i koji pritišće moždanu ovojnicu…itd, ali nije dovršio.
Ivičin tata ga je uz riječi: „Doktore…ma, dozvolite mi,samo, da vas poljubim!“ , a liječnik je slijegnuvši ramenima: „Pa, nije baš pravilo…“ - dozvolio da ga „stari“ hrvatski gardist, suznih očiju, poput oca
izljubi, od sreće što mu je sina ljubljenog, makar običnom dijagnozom, među žive vratio!“
Poslije se ispostavilo da se ta gnojna kesica, taj apces,kako ga zovu, mogao i morao, punkcijom odstraniti još u njihovom gradu, jer je već sada oštetio dio mozga na desnoj strani, gdje se nalazi, tako da su Ivici, zbog toga bili oduzeti i lijeva noga i lijeva ruka!
Zbog te bi pogrješke, ako uopće sve ovo preživi, mogao ostati doživotni invalid!
Zato se, ovdje, u zagrebačkoj bolnici, u najkraćem roku, prionulo punktiranju mozga, što također nije bez rizika, ali je Bogu hvala i Gospi Sinjskoj, kojoj se obitelj molila, sve proteklo dobro, a gnojna kesica, zapravo već prava kesa, bijaše ispražnjena!
Ivičino, do tada loše opće stanje, a bio je pod stalnim injekcijskim blokadama ( da ih nije vrištao bi od boli!) sada se počelo popravljati.
Nije bilo one zlokobne pospanosti i mrtvila koje su nagovješćivali da gnojna kesa opet pritišće moždanu ovojnicu, što pri svjesnom stanju, bez blokada, izaziva neviđenu bol.
Ivica je bio „stabilan“, kako bi liječnici rekli, pio je i dalje antibiotike, jer je valjalo njima uništiti „zlu“ bakteriju koja se dva centimetra u dubini mozga odavno začahurila i odatle stalno prijeti.
Čahura je bila izuzetno tvrda, baš zato što razvila poodavno, pa ni antibiotici kojim su ga hranili nisu bili uspješni.
Tako je Ivica, taj mladić dječjeg srca, ponovno trebao punktiranje ili operaciju kojom bi se čahura s bakterijim odstranila.
Jer, gnoj se iznova stvarao u velikim količinama, a naš Ivica bio pospan i skoro bez svijesti.
Trebalo se odlučiti: ako se priđe punkciji, ništa se trajno ne rješava, jer bakterija ostaje prisutna i ponovno prijeti, potrebno je daljnje liječenje antibioticima koji se moraju toliko precizno dozirati, da ukoliko je doza nedovoljna, Ivica bmože umrijeti, a ukoliko je prejaka, mogu mu u trenutku otkazati bubrezi!
Ukoliko se odluči operirati mozak i odstraniti čahuru, rizik je bio velik, čak prevelik, jer se našega Ivicu zbog osjetljivosti moždanog tkiva, može jednostavno pretvoriti u „biljku“ , nepomična čovjeka,koji samo vegetira.
Što učiniti? Liječnici su odluku prepustili roditeljima.
A kako da se odluče roditelji, koji bi i život svoj dali za svoje teško bolesno dijete, ali ta opcija, kao što znamo, uopće nije u ponudi?!
Bog je na kraju, kako zna reći moj mali sin, „stavio ljudima u pamet“, u ovom slučaju samim liječnicima, da sami zaključe, kako će na Ivici izvesti ponovnu punkciju, pa će dalje vidjeti….
Ivica je, kako već rekoh na početku priče, a sada se na to vraćamo, kao u pravim romanima, primio sakrament bolesničkog pomazanja i u nikad gorem stanju čeka novo rezanje i još jedno punktiranje.
I ovo može biti kobno, i ovo može biti zadnje….to su svi znali, ali nešto se moralo napraviti .
Svi koji su od obitelji saznali za dalnji tijek zahvata nad našim milim pacijentom, opet su kao i obitelj, u molitvi utekli Bogu i svetima.
I rođakinja Ivičine mame, koja je u Zagrebu, u samostanu, redovnica u franjevačkom redu, dakle, časna sestra Anka, je animirala cijeli svoj samostan da moli i prikazuje svoje trude i možebitne patnje Bogu, sve za ozdravljenje ovoga „djeteta što se likom mladića ogrnu“!
A, vjerujte mi i ovo: kada sam ga prvi put na bolesničkoj postelji vidio, onako bolna i ispaćena, na sebi je imao samo pelenu za odrasle,jer je bilo vruće…zbog te pelene, koja je podsjećala na haljinu Isusovu na križu, a i nogu u koljenu lijevom bijaše savio, ni trenutka nisam sumnjao - da to leži u njemu Krist! U tom tijelu mladića i u tom srcu koje zlo još nije pohodilo!
I kako je na kraju, završila ta punkcija, da li je naš Ivica opet progledao i da li će opet svojoj dragoj mami koja je sve ove dane probdila uz njegov krevet ne spavajući ni minute, već neprestano brišući znoj s ispaćena lica, kao majka Gospodinova nekad, i okrećući ga s lijevog na desni bok, a nije ni lagan bio…da li će joj opet reći: „Hvala ti, mama, za ovaj ručak, izvrsno si ga skuhala?“
Da li će sa dragim ocem ikad više otići na koncert Thompsona i uglas s njim zapjevati, iz dubine srca „Lijepa li si….“?
Da li će opet, jednom, poželjeti čuti na mobitel, glas svog obožavanog „bratića“ Antonia, kako ga bijaše od milja zvao, dok on bude sa zborom na koncertu u dalekom Čileu ili Njemačkoj, reći mu da se brzo vrati kući i da mu donese, što? Smoki, kao i obično!
Da li će medicinskoj sestri opet reći da baš ima lijepu frizuru, da je baš dobra i najbolja?
Da li će, ako se probudi, čim otvori oči i ugleda liječnika, reći: „Doktore, kako ste mi?“
I, da, baš upravo to se dogodilo. Upravo to!
Nakon uspješnog zahvata, otvorio je oči, ugledao liječnika, i upitao ga: „Pa, doktore, kako ste mi?“
No, kako postoje i doktori od „krvi mesa“, tako se i ovaj nađe takav, proguta knedlu, priđe mu, potapše ga po ramenu, te jedva uspije prozboriti: „Ivek, sve bu dobro!“
I, Bogu hvala, Gospi Sinjskoj, svetima i svim moliteljima, dva tjedna nakon toga, naš Ivica je „više nego stabilno“, veseo je, razgovorljiv, mama je stalno uz njega (od prvoga dana kod časnih je na stanu, u jednom samostanu – Hvala im!), „bratić“ i tata, koliko uzmognu.
Što je još najvažnije, čahura sa bakterijom se prema zadnjem CT-u, na veliko zaprepaštenje i radost sviju, uvelike smanjila, te će Ivica za tjedan-dva biti otpušten iz bolnice i biti poslan u neke od toplica na rehabilitaciju i potpuni oporavak!
To mu od sveg srca želim!
Na kraju, samo jedna mala opaska: čast mi je i sreća što ga poznajem, jer on je moj rođak!
komentiraj (4) * ispiši * #
Potročani, balotači stari
petak , 11.01.2008.Na Dočićin, boća bulin ljubi
Potročani cikaju i tuku
Bog im dade šta se teško gubi:
Bistro oko i sugurnu ruku
Potročani, balotači stari
Balote su pravili od vika
Kljenovinon povist ispisali
Sad je pišu boćom od čelika
Po zogovin sada slavu stiču
Selo svoje promičuć po svitu
Majstori su, za njim` svuda viču
Majstori su, najbolji na svitu
Sve to znade i Svilaja, mati
Ponosna se nadvila nad njima
Oni će joj složno zaojkati
Napiti se iz bukare vina
Na Dočićin, boća bulin ljubi
Potročani cikaju i tuku
Bog im dade šta se teško gubi:
Bistro oko i sugurnu ruku
komentiraj (0) * ispiši * #
