Medin san
četvrtak , 13.03.2008.
Žuti plišani medo širom otvorenih očiju ležao je na Nikolinom krevetu.
Bio je malo tužan jer je ostao sam kod kuće. Nikola ga jutros nije ponio sa sobom u vrtić kao inače. Najradije bi bio zaplakao zbog toga, ali nije mogao plakati. Plišani medvjedići ne plaču jer nemaju suza.
Nikola ima suze i on ponekad plače. I jutros je plakao jer je mama jako vikala na njega što se sporo oblači, a ona će zbog toga zakasniti na posao. Još je rekao da ne želi ići u vrtić jer mu se djeca rugaju da ga tata sigurno ne voli jer nikad ne dođe po njega. A to nije istina! Mama i tata su se samo tako dogovorili da on ne dolazi po njega u vrtić. Može doći doma ponekad da ga vidi i odvede u slastičarnu ili na vožnju autićima.
No, njega, plišanog medu, nikada ne vode tamo.
Nikola je jako sretan kad tata dođe po njega kući , toliko sretan da na medu uvijek zaboravi. Nije baš fer taj Nikola. Sve ove godine od kada ide u vrtić skoro svaki dan je s njim, a kad tata dođe po njega autom-kao da ne postoji više!
Rekao bi to Nikoli, ali kako, kad ni govoriti ne može.
Možda bi se Nikola naljutio na njega, ali ga barem više ne bi zaboravljao.
Ma, razumije on donekle Nikolu.
Otkako je Nikolin tata prošlog ljeta „lijepo objasnio“ Nikoli i Nikolinoj mami da je za sve njih najbolje da oni više ne žive zajedno, Nikola je postao tužan dječak. Jučer je rekao mami da je tata lagao kad je rekao da će im biti bolje bez njega. Mama nije ništa rekla, samo je otrčala brzo u kupaonicu i zaključala vrata za sobom. Tako je često radila, kada bi se baš jako posvađali, i dok su živjeli s tatom u gradskom stanu . Tata bi ponekad lupao na vrata da otvori, ali ona ne bi otvorila. Tada bi tata izišao napolje i ne bi ga bilo nekoliko dana s njima. Poljubio bi Nikolu i rekao: „Budi mi dobar, tata mora na put, što želiš da ti donesem?“ Sve što bi mu Nikola rekao, tata bi i donio. I krokodila i zmaja, i zeku, i bager, dres Ronaldinha s brojem 10, ….da, i onog majmunčića Đuru na kojeg je medo malo ljubomoran jer i njega Nikola ponekad nosi u vrtić.
Dedina kuća u kojoj sada žive bez tate, ali s dedom Jožom, prepuna je raznih igračaka koje je tata Nikoli donosio otkako je ono odlučio da ne žive više zajedno.
Deda Joža je bio dobar prema Nikoli i stalno je dolazio u vrtić po medeka i Nikolu kada bi mama radila poslijepodne. Volio je on jako svog unuka iako se unuk nikada nije previše veselio kad bi baš on došao po njega. Kao da ga je bilo sram što po njega dolazi deda, a po Viktora, Andriju i Roberta dolaze tate koji su puno mlađi i ljepši od njegova dede.
Mama mu je kod kuće objašnjavala da zbog toga ne treba biti tužan jer ga mamin tata voli najviše na svijetu.
Nikola je svejedno bio tužan, a kada je bio tužan onda bi uzeo u ruke njega, medu, svog najboljeg prijatelja, gurnuo ga pod mišicu i grickao mu uho.
Nije da medo voli da je Nikola tužan, ali mu je lijepo kad ga primjećuje i kada ga treba.
„Uf, tko će još izdržati četiri sata dok se Nikola vrati iz vrtića..?“ – pomisli Nikolin plišani prijatelj.
Što da radi u tišini Nikoline sobe dok njega nema…
Činilo mu se da mu se smeđi majmunčić Đuro nekako podrugljivo podsmjehuje s ormara. Kao da mu hoće reći: „I to ti je znači prijatelj! Sigurno mu jako nedostaješ, he…he. He..“
Krokodil Zupko u kutu je šutio, ali je po iskeženim raljama medek zaključio da mu se i on ruga. Zmaja Vatrenog na pisaćem stolu nije smio ni pogledati, znao je da ga ni on ne voli.
A da li ga Nikola voli, sada se pitao. Možda i ne. Možda je našao nekog boljeg prijatelja u vrtiću.
„Oni svi znaju govoriti, smijati se i igrati nogomet. Ja ništa ne mogu i ništa ne znam. Potpuno sam beskoristan i nikome više ne trebam. Nitko me ne voli…“ – zaključio je medo i zaplakao bez suza i bez glasa.
Toliko je plakao da bi, da je imao suza, cijelu sobu napunio suzama. Kad se dobro isplakao, zaspao je.
Sanjao je kako ga Nikola drži pod mišicom i trči ususret tati koji je došao pred dedinu kuću prekrasnim sportskim autom bez krova. Tata ih je obojicu primio u naručje, a potom spustio na zadnje sjedište. Potom je tata pogledao prema kući ispred koje je stajala mama.
Nasmiješio se prema njoj i rekao: „Idemo, Branka, što još čekaš?“
Mama je dotrčala i objesila mu se oko vrata. Kad mu je davala pusu, on i Nikola su okrenuli glavu u stranu i smijali se jedan drugom. Zatim je tata upalio auto i oni su poletjeli preko kuća i stabala. U daljini je ostao deda Joža i mahao im. I oni su njemu mahali.
Zatim se medo probudio iz sna i vidio da nema ništa od onog što je sanjao te je bio još tužniji nego prije.
Nato začuje kako se pred kućom parkirao neki auto.
Znao je da je sad vrijeme da Nikolu mama doveze iz vrtića. Jedva je čekao da vidi hoće li ga Nikola primijetiti kada dođe. Tad su se vrata sobe otvorila, ali umjesto Nikole ukaza se naborano dedino lice.
Medek tužno uzdahnu. Tada deda reče. „Evo ga, na krevetu tvom spi…“ Znao je da to deda o njemu govori. Srce mu je ludo udaralo u plišanim grudima. Deda tada uzmakne i propusti unuka unutra. Nikola sav ozaren primi medeka u ruke i stane ga maziti i dijeliti mu puse.
„U redu je, Niki, uzmi ga sa sobom pa idemo!“ – začuje se s vrata dobro poznat glas. Bio je to Nikolin tata Darko! Iza njegova ramena smiješila se njegova mama.
Učini se medeku da se njih dvoje drže za ruku! Je li to moguće, pitao se. Nikolini tata i mama se ponovo vole! Svi će opet biti zajedno!
Izgleda da su shvatili da je tako ipak najbolje. „Joj, kako će Niki sada biti sretan!“- mislio je medek.
Kad su sve troje, zapravo četvero, sjeli u tatin auto i pojurili prema gradu, deda je ostao mahati s vrata. Oni su mahali njemu dok je tata dodavao gas na svom sportskom autu. Mama je naslonila glavu na njegovo rame i nešto pjevušila. Nisu doduše vozili iznad kuća i stabala, nego po zakrpanoj prigradskoj cesti. Ali to nipošto ne znači da se medin san nije potpuno ostvario! Itekako se ostvario!
Zato se sada zadovoljno smijulji dok ga Nikola prstićima nježno čupka pod mišicom i veselo pogledava u sretne roditelje ispred sebe…
komentiraj (2) * ispiši * #
Zmajem do Berlina
Objavljeno u časopisu "Ciciban" (2006.)
Svake četiri godine, početkom ljeta, negdje u lipnju mjesecu, igra se Svjetsko prvenstvo u nogometu. To je vrijeme kad se Zemlja ne okreće više oko Sunca, nego oko Lopte, dakako, nogometne. Tate ne piju s mamama kavu kada dođu s posla, djecu ne vode u zoološki vrt i priče im ne pričaju kao prije, već, obučeni u kockaste crveno-bijele dresove, bulje u televizor kao u oltar i svako malo uzdišu i viču: «Neeee,takoooo..», «Pa, daj mu loptuuuuu, vidiš da je sam..», «Ma, kakvo zaleđeee, sudac, gdje su ti naoćale?!», i tako dalje. A, ako se kojim slučajem ono «malo okruglo» otkotrlja u mrežu između dviju vratnica, protivničkom vrataru iza leđa....eeeej, koja je to tek ludnica, ljudi moji...»Goooooool, goooooooool, ženooooo, dođi amo, brzo..gooooool, braaaaavo, Niko, majstore....». I onda bi taj sretni tata podigao mamu u zrak od veselja velikoga, pa i djecu skupa s njom, ako ih nema više od troje... Mama bi samo začuđeno mrmljala: «Dobro je, Božo, dobro, spusti me malo...» - i cijelo vrijeme bi mislila kako joj je pegla ostala upaljena u sobi. Tata bi tad iz frižidera dohvatio drugu bocu piva, iako ni prvu nije popio do kraja, i nagnuo je na brzinu....Kasnije bi se, tek, sjetio da, ipak, mora skinuti i čep s boce!
Eto, tako je i ove godine.. Za pola sata, u Berlinu, počinju «vatreni» svoju utakmicu s čuvenom, najjačom reprezentacijom svijeta, s Brazilom. Ulice u našem gradu su postale puste, kao da su svi odselili negdje na Mjesec. Na ulicama se šeću samo mačke i psi, te poneki dežurni policajac. Dječaci Filip i Dominik, koji ukupno imaju petnaest godina, a Filip jednu godinu više od Dominika, još su se igrali, kraj kuće u voćnjaku. Dodavali su nogom loptu jedan drugom, i driblali, povremeno, staru, tanku šljivu, krušku, pa čak i debeli orah. U toj igri, nakratko ih je prekinuo susjed Marjan, sa suprugom Vesnom i malom bebom, koji su došli, s njihovim roditeljima pratiti veliku, najvažniju utakmicu na svijetu. Trebali su, doduše, danas krstiti maloga Hrvoja, ali im je velečasni Boris, unatoč pogrdama, izišao u susret, pa je to odgođeno za iduću subotu. Filipu i Dominiku su poklonili dva zmaja s dugačkim špagama.Oni su se jako razveselili darovima, ali je problem u tomu što danas nije bilo jakog vjetra, tek nekakav lagani povjetarac. Razmotali su špage i pokušavali zmajeve pustiti niz vjetar, ali uzalud. Svaki put bi zmajevi završili u maminim rajčicama, u vrtu!
Za to vrijeme, roditelji su u kući, pred televizorom iščekivali veliki događaj. Ugođaj im je, donekle pokvario «malecki» Hrvoje (tako se «malecki» trebao zvati), koji je upravo napunio pelenu, a vi djeco znate što to znači, zar ne?!
Dotle, u vrtu, dječaci su, još uvijek, pokušavali pustiti zmajeve. Pokušavali su i s čarobnim riječima poput «eci, peci, pec, poleti na mjesec!», ili «en, ten, tini, daj se uvis digni!», ili «volim sladoled i zimi i ljeti, zmaju, molim te, poleti...!» Ništa nije pomagalo. Sve, dok, odjednom, sasvim slučajno, Filip nije izgovorio i ovo: «Puhni vjetre, snage daj, da poleti ovaj zmaj!» A, tada, zamislite samo, puhnu, niotkud baš, vjetar toliko jak, da je za manje od sekunde podigao zmajeve visoko uvis, prema nebu! U toj nevjerojatnoj silini, povukli su zmajevi i Filipa i brata mu Dominika za sobom!
Da, u vis!!! Dominik je, čvrsto se držeći za kraj špage, samo uspio poviknuti: «Filipe, jao, diže me!» a Filip je samo odgovorio – «I mene!» Obojica su se jako prestrašili dok su letjeli iznad svoje kuće u predgrađu, pa onda još više, iznad robne kuće u gradu, iznad gradskog stadiona, škole, vrtića..iznad svega. Još više se prepadoše, kad je kraj njih proletio putnički avion koji se upravo spuštao u zračnu luku.
I jata ptica su ih čudno gledala, dok su letjeli kraj njih...Filip, iako prestrašen, uspio je doviknuti Dominiku koji je bio bliže pticama: «Pazi, Dominik, da ne dobiješ ptičju gripu!»
Dominik se čvrsto držao za špagu i nije ni primjetio jato koje je upravo prošlo, čak ni vojni helikopter koji se približavao.
Filip je skoro pustio svoju špagu od straha kada je pogledao ispod sebe na Veliku Goricu i shvatio na kojoj su visini! Kuće i zgrade ispod njih su izgledale tako male kao razbacane lego kockice! «Mama, moja draga...» - mucao je Filip i dodao «Bože, uvijek ću biti dobar i slušati mamu i tatu samo me spusti dolje, pliiiz!» Dominik nije ništa obećavao, samo je šutio i držao se dok su zmajevi jurili sve brže i brže.....
Nestalo je ubrzo, pod njima i Velike Gorice...sad su išli preko nekih šuma, pa onda opet neki grad, pa nekoliko sela....pa opet neki grad, pa.....dva vojna borbena aviona su se odjednom stvorila kraj njih! «Ne pucajte!» - vikao je Filip kroz suze. «Dat ću vam sve sličice koje imam -osim Ronaldinha!» - molio je i dalje Filip. No, avioni su jurili sve brže i nitko nije odgovarao. «Dobro, dobro, dat ću vam i Ronaldinha!» - zaključio je ponudu Filip. I avioni, odjednom, kao da su ga čuli, naglo uspore, i nestanu negdje u daljini. «Hvala Bogu, pomisli Filip, već sam mislio da će pucati na nas!» Filip nije mogao znati da su ih avioni pratili zato što su prešli državnu granicu bez dozvole, te sada više nisu bili u Hrvatskoj! Ali, obećanje je ispunio.Jednom rukom se mašio za sličice nogometaša u džepu i bacio ih u vjetar! Sličice se rasuše po zraku i nestadoše za njima. Dominik je to vidio i ukorio ga: «Nisi ih morao dati, ionako su otišli od nas!» Filip se zadovoljno nasmješio i rekao: «To su mi, ionako bili «duplići». « Sada se i Dominik nasmijao. Strah je iz njih također nestao.
Kao da je i strah odletio sa sličicama! Sad su veselo letjeli zrakom, velikom brzinom, i uživali. Gradovi i sela ispod njih su se samo mijenjali, pa čak i države!
Za samo pola sata su stigli tako daleko! Već im bijaše i dosadilo letenje, pa su smišljali kako da se spuste. Opet su nabrajali čarobne riječi, ali sve bezuspješno. I, onda se posrećilo, Dominiku: «Ej, ti, zmaje, oblaci su ovdje gusti, na zemlju nas, brzo, spusti!»
Zmaj, tada uspori i poče se spuštati sve niže i niže i niže.....toliko nisko da se pod njima već nazirao neki grad, neke zgrade...pa nogometni stadion krcat navijačima. I baš su se inad njega spuštali!
Za to vrijeme, njihovi mama i tata sa gostima su u svome dnevnom boravku, udobno zavaljeni, iščekivali početak utakmice s Brazilom.
Upravo su gledali igrače Brazila i Hrvatske kako se poredavaju na centru, da bi se slikali i slušali himne svoje države. Ronaldinho se uobičajeno smješkao, a Dado Pršo je vezao kosu sa gumicom. Kapetani momčadi, Dunga i Niko Kovač su razmjenili poklone i rukovali se sa sucima....
Tata Božo se okrene supruzi Mariji kao da je želi nešto pitati...ona je shvatila da želi još jedno pivo... No, on je primi za ruku i upita: «Jesu li djeca još vani, bilo bi lijepo kada bi i oni ovo gledali..» Mama Marija samo odmahnu rukom i reče: «Taman posla, samo nam to još treba da nam i djeca postanu nogometni manijaci!» Božo samo kimne glavom i odgovori: «Možda si u pravu.» U tom trenutku na berlinskom stadionu, ouči samog početka, nastade neko komešanje i žamor. Komentator utakmice je uzbuđeno govorio: «da li ja to dobro vidim, cijenjeni gledatelji....čini se da se na stadion iz zraka spuštaju dva padobranca...ne znam, možda je to predviđeno....ali..moram vam reći da to na svjetskom prvenstvu nikad nisam vidio... Komentator je bio malo zbunjen i iznenađen, pa je za trenutak zašutio, a onda se proderao kao da je pao gol i prije početka: «Pa, to su djeca, cijenjeni gledatelji, to su djeca...- ponavljao je - ..dvojica dječaka s papirnatim zmajem...skaču točno na centar!!! ....svi gledatelji, ovdje na berlinskom stadionu su zanijemili...e, pa ljudi moji, je li to moguće, rekao bi jedan moj proslavljeni kolega, je li to moguće....?!.- uzbuđenim glasom je govorio komentator. «Evo ih, točno na centru!Kakva je ovo magija? Dječaci su na centru, prilaze im Ronaldinho i Niko Kranjčar i razgovaraju s njima. Skidaju dresove i poklanjaju im....
Božo i Marija, a i njihovi gosti u stanu, gotovo uglas povikaše: «To su Filip i Dominik!» «Idi, Marija, vidi, molim te, jesu li djeca u vrtu...možda ovo sve sanjamo..ili sam popio previše piva!»
«Ali, mi nismo pili ništa...!» - odgovori Marija i ne ode.
Na stadionu su navijači ustali na noge, kako hrvatski tako i brazilski i gromoglasnim pljeskom pozdravljali dvojicu dječaka. Oni su mahali gledateljima i slali «puse» na sve strane.Tada su došla dvojica policajaca i djecu za ruke izveli s terena, jer je utakmica trebala početi.Gledatelji su i dalje pljeskali djeci, a zviždali policiji.
«Pa, neće ih, valjda, u zatvor, pa oni su djeca..» - zavapi Božo. Ali, ne, nisu išli u zatvor, već su ih sproveli na tribine, na najbolje mjesto, u počasnu ložu!Tako su imali čast da sjede odmah do hrvatskog predsjednika i njegove supruge!
Predsjednik ih je spremno ponudio bombonima i žvakama, da im ne bude dosadno dok budu gledali utakmicu. Predsjednik im je priznao da on baš i ne voli nogomet, ali da je došao jer su mu rekli da je to važna utakmica.
Još ih je pitao kako se zovu i odakle su, a kad su mu rekli, predsjednik se iznenadio: «Pa, što ne kažete, pa bio sam ja neki dan u Gorici kod prijatelja Števića u Rakarju, na kavi..kako ne bih znao..a znate li vas dvojica junaka ...- pitao ih je potom predsjednik nešto, a oni su mu odgovorili. Potom ih je još nešto pitao, pa još nešto, pa su oni njega pitali, pa je on odgovorio...i tako uz pokoji bombon i žvaku..malo, po malo..., a onda je stadion «eksplodirao»: «Gooooooool!»
Hrvatska je povela s 1:0 protiv strašnog Brazila.
U kući, kod Filipovih roditelja je, također bila «ludnica», slavilo se uz šampanjac. «Bravo, Ivane, kako si ih samo ispremješao..i zabio...» - još se divio tata Božo. A susjed Marjan, sa suzom radosnicom u oku, prigrli svog jednomjesečnog sinčića i reče mu drhtavim glasom: «Ma, nećeš se ti meni zvati Hrvoje,pile moje malo, nego Ivan....ma, koji je to gol bio, ljudi moji..»
Tamo, u Berlinu, na tribinama, Filip i Dominik su veselo čavrljali s predsjednikom i «tamanili» bombone usput. U jednom trenutku, još prije poluvremena, predsjednik se sa suprugom ustane i povede dječake sa sobom sa stadiona. Za njim se odmah ustalo dvadeset snažnih muškaraca, a to su bili njegovi čuvari. Za petnaest minuta su svi zajedno bili u predsjednikovom avionu. Predsjednik je naime obećao djeci pokazati avion, pa je to i učinio.Djeca su bila oduševljena. Ubrzo su i poletjeli, naravno prema Hrvatskoj.
Iako se utakmica u Berlinu još igrala.
Za manje od sat vremena su sletjeli na Pleso. U Hrvatskoj se pucalo na sve strane, petarde i rakete su parale zrak. Predsjednik, malo zbunjen, upita čuvare: «Što je to? Zar je odmah počeo rat dok me nije bilo?
Čuvari su mislili da se to predsjednik šali, kao i obično, pa su odgovorili: «Izgleda!»
«Vozite me, onda, natrag, na utakmicu!» - zapovjedi predsjednik, a onda se grohotom nasmija. Ta, znao je da se to slavi velika hrvatska pobjeda nad Brazilom.
Filipu i Dominiku nije bilo ništa jasno, dok su se držali predsjedniku za ruke, obučeni u dresove Ronaldinha i Nike Kranjčara. Za samo dvije minute su bili kod kuće u Rakarju.
Tata Božo i mama Marija izljubili su svoje nestašne junake, a izgrdili susjeda Marjana koji im je bio kupio one «glupe» zmajeve.
A zmajevi?Što je bilo s njima, sigurno se pitate.
Ne zna se, osim da ih je pokupio onaj striček policajac na stadionu.Možda ih dade svojoj djeci, nema veze. Ionako je puno ljepše i sigurnije, voziti se predsjedničkim avionom.
A predsjednik, zar nije popio kavu kod njihovih roditelja?
Popio je, naravno, to predsjednik ne odbija. Za to vrijeme, predsjednikovi čuvari su u vrtu igrali nogomet s Filipom i Dominikom. Nije se predsjednik baš puno zadržao, jer se počelo pričati o nogometu. Zato je predsjednik prošetao pedeset metara dalje istom ulicom i svratio kod svog starog prijatelja Števića koji je kao i on volio kavu - a mrzio nogomet!
komentiraj (0) * ispiši * #
Odustajanje
nedjelja , 09.03.2008.
Jednim klikom miša izbrisala je svoju blog stranicu na internetu. Nitko joj više ne treba. Ni od koga ne očekuje pomoć. Ni do sada je nije imala. Tek pokoji komentar lažnog sažaljenja na blogu. Svi drugi su sretni i voljeni. Ona nije te sreće. Ona u ljubav ne vjeruje. Ona još jedino vjeruje u mržnju prema svijetu i njegovim pravilima. Ta pravila nisu pisana za nju. Jer da jesu i nju bi dopala barem mrvica ljubavi.
Ljubav, što ona misli o ljubavi, o ljudima…ona, koja će za nekoliko dana navršiti osamnaest, ona koja će se za nekoliko minuta iskrasti iz roditeljskog stana u hladnu zimsku noć i zaputiti do najbližih željezničkih tračnica i leći preko njih…
„…Zar moram umrijeti da netko shvati
da boli me šta ljubav ne pokazuje.
I da ljudi shvate
da na ovom svijetu ne postojim da mi lažu
I da moj život nisu moje oči, moje tijelo, ni moj osmjeh.
Moj život moje je srce
I svi oni što u njemu traže od mene
da moja krv
i moje suze
proliju se za njih!
Al, pitam ih
Šta su oni meni dali?
Ništa, samo su rekli dovoljno toga
da znam da nisam vrijedna ničega,
baš ničega,
ni jedne suze njihove,
Jer još sam tu,
Još živim,
Još sam na ovom svijetu
suvišno i glupo biće... “
Eto, to je zadnje napisala na svom blogu i poslala u virtualna prostranstva, bez namjere da je netko sažalijeva.. O, ne, ona je to poslala bez ikakve namjere i očekivanja, tek toliko da se zna, da ovaj život nije uopće bio pošten prema njoj.
Zato je večeras odlučila prekinuti lanac poniženja koji je morala trpjeti gdje god se kretala. Ismijavali su je u školi jer je dečko u kojeg je bila zaljubljena i s kojim je rado pričala i uopće rado bila u njegovoj blizini, počeo hodati s drugom djevojkom koja je bila ljepša od nje, ali drugih osobitih kvaliteta nije imala. Da ona, Ivana, zapravo ni ne voli njega godinu dana starijeg Martina, on je na veliko svoje čuđenje, pa i razočaranje, imao čuti od njene do tada najbolje prijateljice Andreje koja je također bila zaljubljena u istog dečka! Andreja se poslije ispričavala da je na jednom tulumu malo popila, te da se zapravo samo šalila…, ali Ivana nije uvažila ispriku!
Plakala bi cijele noći u svojoj sobi uz pojačanu glazbu da je roditelji ne čuju, a kada bi se donekle pribrala, napisala bi poneku pjesmu i stavila ju na blog ne bi li se netko anoniman osvrnuo na nju i podario joj malo utjehe svojim komentarom podrške i razumijevanja.
To joj je tada puno značilo jer u trenutku kada je ostala bez dvije važne karike u njenom životu, njenog sada bivšeg dečka i najbolje prijateljice, jedino su joj anonimni posjetitelji njenog bloga koje nikada nije vidjela, a oni nju, bili jedini izvor nade i ohrabrenja.
Njeni roditelji koji nisu bili loši ljudi odveć su se bavili materijalnim stvarima, te nisu mnogo razmišljali o duhovnim dimenzijama života. I njihovi ideali su se svodili isključivo na „imati“, te sa svojom jedinom kćeri koja je bila u osjetljivom životnom razdoblju nisu nikada osim kroz šalu, pričali o njenim ljubavima i nadanjima.
Oni nisu ni znali da je ona već tri puta bila zaljubljena „do ušiju“, ali nikada tako kao sad, u rečenog Martina, plavog dečka na motoru.
Ta ju je nesretna ljubav posvema uzdrmala i protresla do korijena njenog bića.
On nikada nije saznao koliko ga voli, te iako je uviđao njenu naklonost i
čak primio od nje nekoliko poljubaca u mraku haustora, nije tu vezu smatrao pravom vezom, već malo prisnijim prijateljstvom koje mu ne može štetiti na putu do neke prave, i da budemo načistu, atraktivne veze. Ona je osjećala da želi pobjeći iz njenog srca, da ne želi biti samo njen, te zbog toga noćima nije spavala.
Jedina utjeha, bile su joj njene pjesme i nepoznati virtualni prijatelji.
Njima se ona znala pojadati da bi ga mogla izgubiti iako ga beskrajno voli i želi kraj sebe:
„Ljudi su rekli, budi pametna, iskoristi ga
al ja volim polako, stići ću sve nekako,
nisam ni sumnjala ni znala kako brzo letiš,
dok trepnem očima, uuu, ti iscuriš..
Nikad te nema dovoljno kolko bi htjela
i stalno žuriš, daj čekaj, ja bi voljela,
da tečemo zajedno, al mjesto toga,
ti si par koraka ispred, a nema razloga
za to...
Ljudi su je je pokušavali razumjeti i davali kojekakve savjete, ali ništa od toga nije doprlo do nje. Mislila je da je sve izgubljeno, ali se srce teško mirilo s tom činjenicom. Tako je kroz suze ispisala i ove riječi prepune gorčine:
„Ali ne...tebe ne mogu da zamrzim! Od tebe ne znam da se oporavim….o, čovječeee?! Jesam li ja bila ta koja je rekla da od sad pa nadalje treba prešutit svaku emociju? E bas sam budala bila! Oprosti mi, i oprosti mi i zaboravi sve ovo i sve to... Oprosti mi sto ne mogu prestati osjećati se tvojom...Ma ubij me, uništi, zgazi me, srusi me, učini bilo sto da prestane ova patnja!
Patetika !? E pa neka je, ko joj .…mater i svim onima koji je ne razumiju... svima... ma ne svima... al moze nesto drugo u zamjenu...NE moze,moze? Nisam pijana majke mi,a ni napusena...samo mi nedostaje ono nesto u meni, sto si budio ti. Majke mi... Nedostaje mi... I nek se gone vise i ove kapi soli u …. materinu, kad sam glupača i ne mogu da se otrgnem...ne mogu...“
Nije se otrgla. U ponoć i dvadeset je klečala na hladnom šljunku preko kojeg su bile položene željezničke tračnice. Noć je bila vedra, obasjana mjesečinom, a tišinu je remetilo tek pjevanje pijanaca iz neke obližnje birtije.
Opipavala je prstima hladno željezo i milovala ga kao da miluje ruke nekog najdražeg. Za deset minuta, po njenoj računici, trebao bi ovuda proći taj vlak koji će prekinuti njenu ničim zasluženu patnju. Ona nije poznavala pravila ovoga svijeta i zato je smatrala da je najbolje za nju da odustane od te proklete igre koju svi, tako patetično i tako licemjerno nazivaju život.
Da je to istinski život zar bi onda osjećala tako razdiruću bol u grudima?! Ne, to nije život. Jedva je čekala da se to sve završi. U noći su lebdjeli njeni stihovi:
"Ljubavi nakon tol´ko vremena
Zapamti…
U mome srcu za tebe
Mjesta uvijek ima…
Voljet ću te
Do smrti i zadnji uzdah bit ce
Tvoje ime…"
Huk lokomotive se nazirao iz daljine. Zacijelo je jurio velikom brzinom. Dovoljnom da se ne može zaustaviti na vrijeme.
Legla je potrbuške preko tračnica i zatvorila oči. Još samo tridesetak sekundi…
Pod sobom je osjećala vibracije od nadolazećeg vlaka. Još samo malo.. Stiskala je oči još jače, zube, i šljunak u šakama…
Sve je sad gotovo! Vlak je projurio bez kočenja i nestao u daljini.
Ivana je ridala suze, tresući se cijelim tijelom. Pijanac koji ju je podigao i tako je spasio od smrti, sasvim se otrijeznio kad je vidio djevojku gdje leži na pruzi.
Sad ju je prigrlio uza se kao kćer i plakao zajedno s njom.
Ni jedno ni drugo nikada nisu razumjeli pravila ovoga svijeta…
No za razliku od Ivane, ovaj čovjek nikada nije bio potpuno odustao.
komentiraj (0) * ispiši * #
Teta Marija
Objavljeno u listu "Navještenje"
Brisači na Cliu su škripali i zavijali poput mačaka u veljači dok su „šetali“ vjetrobranskim staklom tjerajući nanose snijega koji je još uvijek padao. Za Mariju su svi govorili da je „smotana“ kao vozač, a neki malo zlobniji bi tu tezu rado proširili i na druge oblasti života. Ja se s time ne bih složio. Marija je bila vrlo draga i odgovorna osoba koja je voljela ljude i koja je svima željela samo dobro. I ovo jutro, dok se kroz zameteni grad vozila prema vrtiću u kojem već desetljeće i pol radi kao odgajateljica, odnosno „teta“, molila se zajedno s Radio Marijom, za svoju poveću obitelj, za sve svoje bližnje, te za cijeli svijet.
Zadnje, „žalosno otajstvo“ je ostavila za povratak, jer je, eto, sretno stigla na odredište, a bilo bi malo glupo da se nastavi moliti u autu, parkiranom kraj samog ulaza u vrtić. Zacijelo bi je pripadnici današnje moderne civilizacije koji „dopeljavaju“ klince, proglasili ludom babom kad bi je u tome zatekli.
Što se, pak brige za njihove mezimce tiče, tu joj nisu doista mogli ništa prigovoriti. Toliko puta je ostajala duže od radnog vremena zbog djece čiji roditelji nikako ne mogu na vrijeme stići. Njene kolegice bi bez trunka grizodušja objesile kute o najbližu vješalicu, nabacile jaknu i malo šminke na lice, pa „u život“! Za to vrijeme, mali anđelčići, kako im već Marija tepa, kao mali zombiji bi šetali po sobici, bez riječi, grizući zubićima uho plišanom medi ili čeprkajući prstima po slinavom nosiću. Svaki put kad bi se vrata sobe otvorila očekivali bi mamicu ili taticu, kao izbavitelje iz ovog zlatnog kaveza koji će ih na krilima odvesti u zemlju čudesa, punu topline i smijeha. Na njihovu žalost, najčešće bi ugledali smrknuto lice postarije čistačice koja bi s vremena na vrijeme virnula unutra da vidi jesu li sve ovčice na broju. „Kaj je, kaj se ne igrate, maleni?“ – najčešće bi im dobacila i otišla za svojim poslom kojeg ravnateljica vrtića odviše i ne cijeni.
Marija je, također bila na listi onih koje ravnateljica odviše ne „ferma“, a niti cijeni, makar joj nije mogla naći niti jednu pravu zamjerku. Ravnateljičine kriterije nitko živ nije znao, pa ipak su neki, sa kojima je redovito pila kave u pauzi dobro prolazili, iako se radom baš i nisu potvrdili, dok je Marija godinama bila na pristojnoj distanci od nje, smatrajući to normalnim i nenametljivim načinom ophođenja.
Marija za razliku od drugih, nikada nije izmišljala neka bolovanja, ni hitne slučajeve koje treba obaviti u roku „odmah“, već je, naprotiv, spremno uskakala kao zamjena svima misleći u svojoj naivnosti i dobroti kako čini dobro djelo kolegicama u nevolji. Za to vrijeme, „kolegice u nevolji“ bi s obitelji odlazile u šoping i izlete u susjedne zemlje, a neki skupi rekvizit sa putovanja bi svakako donijele i „brižnoj“ ravnateljici, no vrijednoj Mariji ne bi dostalo ni obično „Hvala!“. Marija to nije čak niti očekivala, jer je ona cijelo vrijeme izvršavala samo svoju dužnost prema Bogu i ljudima. Nije u nje bilo ni trunke ljutnje, srdžbe ili Bože mi oprosti, bijesa koji se kod njenih kolegica nerijetko pojavi kad im ne ide sve po „špagi“. Zato su Marijom držali glupom i ravnodušnom, ali joj to nikada, naravno, nisu tako rekle.
Pitale bi samo, kad bi djeca bila nestašna, onako u čudu: „Marija, kako ti ne poludiš na ovo?“ Marija bi samo slegnula ramenima, pomilovala po glavi najbliže dijete i tiho rekla: „To su samo djeca..“
Čim je jutros navukla radnu kutu krenula je u dnevnu sobu vidjeti koliko već ima „cicibana“. Svakog jutra bi ih upitala da li su se jutros prekrižili kad su ustali i zahvalili Bogu za još jedan dan. Najčešće bi dobila negativan odgovor. Neki dečki iz drugih skupina bi ju upitali „A, zakaj nas to pitate, teta?“ ili „Kak se to prekriži?“, dok je jedan dječak, čak pitao „Što je Bog?“, pa su mu se neki smijali. Mariji nije nikako „išlo u glavu“ da neka djeca baš ništa ne znaju o Gospodinu Bogu, o Isusu, o Mariji… Jednom ju je jedan roditelj pred ravnateljicom ukorio zbog njenog vjerskog pristupa djeci, jer on nije vjernik. Ravnateljica mu je dala za pravo i rekla, tobož je pravdajući: „Nije ona mislila ništa loše, ali ste svakako u pravo, ja neću dopustiti…“ - i tako dalje, a poslije se uz povišen ton obrušila na Mariju, vičući „Nije vam ovo crkva, odite u samostan, zadržite Boga za sebe i tome slično. Mariju je to jako pogodilo, te mjesecima nije izustila ime Božje pred djecom, no, malo po malo, oslobodila se pritiska, jer jednostavno, nije mogla Boga zadržati samo za sebe.
Jutros ju je mali Mihael silno obradovao jer je u dahu izmolio „Anđela čuvara“ kojeg je sinoć od bake naučio. Dobio je veliki poljubac od Marije na čemu su mu ostali bili čak i zavidni.
Dok se javljala na mobitel koji joj je zvonio, u srcu joj se širila toplina zbog malog Mihaela.
„Dobro, Mirjana, nema problema, znaš da ću te zamjeniti, samo ti obavi što moraš!“ – govorila je u mobitel srdačno, iako će morati odraditi još jednu smjenu poslije svoje.
No, tamo iza podne, kad je već počela ta druga smjena, ponovno je pozvonio mobitel. Njezin sin Franjo koji je išao u četvrti razred osnovne škole, nazvao ju je sa prijateljevog mobitela i zamolio da dođe po njega u školu jer mu nije dobro, da ga jako boli u trbuhu i da ima grčeve. Učiteljica ga je pustila sa nastave i rekla da se snađe za prijevoz doma. Tata mu je bio daleko jer vozi kamionom neka drva iz Slavonije, a mama je tu, svega desetak kilometara daleko…
„Odmah, sine, sad ću ja, samo da se javim ravnateljici, pa dolazim, izdrži još malo…“- rekla je mama i smjesta se uputila u ravnateljičin ured. Pokucala je tiho i sva usplahirana stala pred ravnateljicu koja je baš imala na „liniji“ neku stranku. Dala joj je znak da malo sačeka sa pitanjem. Marija se uznemirila jer nije mogla čekati. Morala je ići.
„Oprostite, ali ja moram ići…hitno je…sin mi je bolestan…“ – pokušala je ona, glasnije no inače. Ravnateljica je pogleda sa čuđenjem, kao da je rekla nešto jako nepristojno..
Naposljetku, sklopi slušalicu i vikne prema Mariji: „Kaj je vama, jeste li vi svi skupa normalni? Nema Mirjane, nema Katice, sad bi i ti nekud išla..,tko će raditi, pitam ja tebe? – sad joj se po prvi put obraćala na „ti“.
„Ali..sin me je zvao, boli ga trbuh…moram..“ – pokušala je Marija objasniti.
„Niš` se ne mora. Samo se mreti mora.“ – odgovori joj grubo, te još po kavanski, lupi šakom o pisaći stol tako da se Marija strese od straha.
„Ne može! Nikaj mu ne bu! Nema tko delati! Hoćeš da ja kao ravnateljica menjam pelene i brišem šmrkljave noseve? Ma, dajte, uozbiljite se, Marija!“ – ponovno se vratila na „vi“.
„Žao mi je, ja idem..“- odlučno će Marija i krene prema vratima.
„Kaj? Otkaz buš dobila!Ja ti to jamčim! Budi pametna, Marija!“ – prijetila je ravnateljica Elvira, podižući se na noge od bijesa.
Marija je, također izvan sebe od uzbuđenja i straha jedva pogodila bravu na Renault Cliu koji je bio prekriven novim slojem snijega.
Dok se vozila po sada dobro očišćenoj cesti u glavi joj je stalno odzvanjalo „Dobit ćeš otkaz!“, ali još više „Mama, molim te, dođi..“
Ovaj dan joj se činio kao loš san, kao pravi košmar. Sve je u njoj vrilo, sve se treslo…osjećala je kao da će „puknuti“.
Stakla na autu su joj bila poprilično zamagljena, a ona je vozila brže no inače. Na pola puta do škole, na jednom blagom zavoju uz samo dječje igralište koje je snijeg debelo prekrio naglo je zakočila jer nije na vrijeme uočila da treba skrenuti, auto je lagano odsklizao sa ceste i sletio niz blagu padinu prema igralištu. Zaustavio se tek na drvenoj klupi koju bijaše skoro izvalio iz zemlje.
Marija je udarila glavom o dovratak na autu tako da joj je sve zvonilo u glavi. Retrovizor iznad glave joj je od udarca odletio u krilo. Oko njega je bila omotana krunica koju je svakodnevno molila. Sva izudarana, tužna i nesretna primi u šaku križić sa krunice, jako ga i bolno stisne, te se rasplače iz sveg glasa.
U isti taj čas, pred školom, mama od jednog učenika je prišla njenom Franji koji je jaukao od bolova čučeći na podu. Primila ga je ispod ruke, zajedno sa svojim sinom, te ga hitno odvezla prema bolnici. Za samo pola sata operirali su mu slijepo crijevo. Liječnik mu je poslije operacije rekao: „Da si samo pet minuta kasnije došao…“
U isti onaj čas kad je Marija zaplakala s križem u ruci, jedan auto sa čijeg su krova stršila dva para skija, stao je na cesti, na mjestu udesa.
Mirjana i Katica, njene kolegice, koje su ovoga, za Mariju tužnog petka, krenule malo ranije na skijanje, a nju zamolile da radi umjesto njih, nekoliko trenutaka su zbog vlastita srama radi lažnih izgovora premišljale da li da se spuste do auta kojeg su odmah prepoznale.
U tom kritičnom trenutku, savjest je proradila, te su izišle iz auta i krenuli vidjeti ima li koga u Cliu.
Mariju su zatekli u nesvijesti sa malo okrvavljenim čelom i krunicom u desnoj ruci.
Mirjana se prisjetila da ja tako nešto imala i njena pokojna baka Dorica.
Ubrzo je sigla i hitna pomoć koju je Katica nazvala, a nedugo zatim i Mirjanin tata sa njenom braćom koji su izvukli Marijin auto, te zaključili da nema velike štete na njemu.
Nije bilo velike „štete“ ni što se Marije tiče.Pretrpjela je blaži potres mozga, ali i nešto jači psihički šok.
Čim je došla k sebi povikala je „Franjo!“. Jako se uzrujala, jer nije znala što je s njim. Tada joj zazvoni mobitel u jakni koju je pridržavala Mirjana.
„Mama, gdje si? Franjo je operiran od slijepog crijeva. Sad je dobro, pozdravlja te!“ – bile su prve riječi starijeg sina Tome.
Tek se malo potom Marija osvrne oko sebe i vidi da je ispred ambulante sa povojem oko čela, a kraj nje – Mirjana i Katica!
Primi tada mlađe kolegice ispod ruku kao da će se srušiti, te još jednom zajeca tresući se cijelim tijelom. Bio je to plač olakšanja.
Marija nikad nije saznala da su Marija i Katica toga dana umjesto da obavljaju poslove za koje su našle izgovor, bile krenule provoditi se na obližnjem skijalištu. Tamo su ih trebali čekati neki „frajeri“, jer njih dvije su bile još neudate i željne avantura.
Marija, naravno, nije dobila otkaz kojim joj je ravnateljica prijetila, već ispriku od iste i ponudu da ide na bolovanje ili se samo „odmori“ tjedan dana! Mirjana i Katica bi ju mjenjale to vrijeme.
Marija, kao Marija, nije na to pristala, jer tko bi malenima pričao o Bogu kad nje ne bi tu bilo!
Poslije posla, svaki dan bi hitala u bolnicu kod Franje i to svojim, malo udarenim Cliom.
Ubrzo je saznala i tko je žena koja joj je, doslovno, spasila sina. Bila je to jedna gospođa iz istoga kvarta, za koju su pričali da je s „one strane Drine“ i da joj je muž u ratu bio na „onoj“ strani. Mariji to sad nije bilo bitno. Otišla je kod nje, zajedno sa mužem, kupila joj velik poklon i izljubila ko rođenu sestru. Gospođi Mileni je bilo jako neugodno zbog toga, te nije mogla primiti poklon. Poslije je ispričala da je pored jedanaestogodišnjeg Bojana, imala sina Franjine dobi, iz prvoga braka, koji je prije sedam godina poginuo u prometnoj nesreći. Od tada, kaže, u svakom dječaku njegove dobi vidi svoje izgubljeno dijete!
Marija, koju je u srce dirnula priča ove dobre žene, svakog budućeg jutra, dok se vozila na posao i molila krunicu s Radio Marijom, a i u svakoj drugoj molitvenoj prigodi, odlučila je uključiti u molitvu i nju i njezinu obitelj, od sada, pa za svagda!
To je poklon koji će gospođa Milena zasigurno primiti, a da zato to neće ni saznati.
komentiraj (0) * ispiši * #
Cicibani u džungli
subota , 01.03.2008.
Objavljeno u časopisu Ciciban
-Čuj i počuj, dragi svijete:
U zoološki vodile nas tete
U to jutro vedrog dana
- Nas gomilu cicibana!
U koloni dva po dva
Vidjeli smo čuda sva:
Preko mosta doček`o nas lav!
Kad ga vidim naježim se sav.
I kad zine uhvati me jeza
Sva je sreća, neće iz kaveza!
Pored njega tigar drijema
I tigrica kao da je nijema
Tiho, tiho, bolje da je tako
Čuju li nas, smazat će nas lako!
Bjež`mo dalje, pored mede
Pružio se iza grede..
Jezičinom šape liže
- I sve želi da smo bliže..!
Kraj ograde zebra stoji
Zamišljena, pruge broji:
Crno-bijelo, crno-bijelo..
- Lijepo joj odijelo!
Hej, žirafo, baš si kmica
Izgledaš ko dizalica!
Hajde, malo, digni nas u zrak
Da vidimo, kako juri vlak!
A, ti, slone, dobričino stara
Ti si junak kojem nema para!
Najjači si i od svih si bolji
- `Ajd`, pokaži tko si, onom vuku, žgolji!
Šmugnuli smo pored vodenkonja
Previše nam na smrad vonja..
Svi smo sada u majmunskom stanu
I velimo:- Zdravo, ko želi bananu?!
Iz daljine, pozdravlja nas lija
Mahnusmo joj, žurimo do zmija
Otrovnice, sve su iza stakla
O, baš dobro, da nas ne bi koja takla!
«Jašemo» kroz «džunglu», dalje
Da vidimo krokodilske «bijedne» ralje..
-Krokodile, šala, šala
Niš` ne trebamo, hvala, hvala!
Kraj bazena, nismo dugo bili
Gle, tuljana, kako su nam mili!
Uvis skaču, voda pljušti..
-Kakvi li su to gušti!
Sretosmo još, dabre, vidre, puno ptica
Nastanjenih iza žica
Divljih zvijeri čak na tone
Dali smo im i bombone...
Junački smo svuda prošli
I , na kraju, opet, k lavu došli!
-Zbogom, kralju , ti si prava faca
Šape, molim, k sebi - ti si dobra maca!
komentiraj (0) * ispiši * #
Čudo ljubavi
Objavljeno u časopisu "Ciciban"
Jednoga lijepoga dana, a bio je početak mjeseca travnja, vrijeme kada se budi priroda oko nas, kada kroz jutro čujemo veseli cvrkut ptica i na licu osjećamo blage dodire sunčevih zraka...i baš jednoga takvog dana... prvog poslije Uskrsa, djeca u vrtiću «Ciciban», iz skupine «Jabuke», živahno su raspravljala tko je od njih ljepše obojio uskrsna jaja, tko ima ljepše uskrsno pile i tko je pojeo većeg uskrsnog čokoladnog zeku.
Na primjer, Klara je rekla da je na uskrsnim jajima naslikala velika crvena srca, Danijela je naslikala oblačiće u raznim bojama, Lorena veliku dugu, Marko brzi auto, Dominik raketu, Ivor Ninđa kornjače, Ante ne znam ni ja što, i svi tako po nešto, a svima je upravo njihovo jaje bilo najljepše od svih jaja.
Poslije se Borna pohvalio da je dobio od bake pravo živo pile koje stalno govori «čiv, čiv..» , pa ga je on nazvao Čivko, a još je rekao da da ga pile voli kljunom štipkati za prstiće. Nitko drugi nije imao pravo pile, pa je Borna zato bio glavna «faca» u skupini.
Naravno, poslije Antonia koji se pohvalio da je pojeo najvećeg čokoladnog zeku od svih. Ako se ne varam, tvdio je da bio veći i od tete Višnje i od tete Marije!
Da li mu je netko povjerovao to ne znam, znam samo da je Andrija rekao «moš mislit», a Ivana je pitala «otkud mu toliki zeko, jer tako velikih zeka nije vidjela ni u Kauflandu?!».
Teti Višnji, koja je sjedila u kutu i promatrala ih, bilo je zabavno sve to slušati , ali ih je ipak htjela upitati «što je to, zbilja, Uskrs?».
I zbog čega se slavi, da li baš zbog bojanja jaja, da li zbog igranja s malim žutim piletom ili zbog jedenja čokoladnog zeke.
Baš kad ih je htjela upitati o tome, začuje se kucanje na vratima sobe.
«Daaaa, izvolite!» - povikne teta. Vrata se otvore, a na njima se pojavi visok muškarac, duge crne kose, tankih brčića i bradom.
Ali, gle čuda!! Nije bio u trapericama niti u nekim drugim hlačama kakve muškarci već nose, već je imao dugačku, bijelu haljinu skoro do poda! Baš onakvu kakve su bile spavaćice naših baka! Jedino je oko pojasa imao vezan smeđi konopac umjesto remena. Noge su mu bile bose, nije imao čarape, već samo nekakve sandale od pruća!
«Bože, moj, tko li je ovaj?!»-zapita se teta Višnja u sebi.
«Mogu li unutra?»- upita muškarac.
Teta ga je još u čudu gledala, bez riječi, a onda ga upita:»Tko ste vi, gospodine, i što želite, ako ste došli na maskenbal, moram vam reći da je već odavno prošao...»
Muškarac se nasmiješi i reče: «Ne, nisam došao na maskenbal, došao sam djeci donijeti poruku Uskrsa!»
«Ma, dajte, molim vas, samo mi nemojte reći da ste vi naš Spasitelj Isus, koji je uskrsnuo!»- sa podsmjehom će njemu teta.
Muškarac odjednom napravi ozbiljno lice i reče mirnim glasom: «Da, točno ste rekli, ja jesam Isus!».
Teta Višnja se malo zbuni od iznenađenja, pa ne znade što da mu kaže na to. Ipak, na kraju se dosjeti: «Imate li vi osobnu iskaznicu, gospodine?»
Muškarac kao da se malo naljutio što mu teta ne vjeruje da je on uskrsli Isus, ali joj ipak odgovori: «Evo vam moja iskaznica!» - i okrene dlanove ruku prema njoj.
Teta se skoro srušila na pod od iznenađenja! Dlanovi u nepoznatog muškarca koji je tvrdio da je Isus, imali su velike krvave rane na sredini! Baš kao u Isusa kad je bio čavlima prikovan na križ!Teta tada pogleda u stopala ovog muškarca i također opazi po jednu krvavu ranu, kao od čavala, na svakom stopalu! Baš kao u raspetog i uskrsnulog Isusa!
Teta je bila u «šoku»! Prekrižila se, sklopila ruke, te kleknula na pod i izustila tihim drhtavim glasom: «Gospodin moj i Bog moj! Sad znam da si ti Isus!»
«Muškarac» Isus tada uđe unutra i zatvori vrata za sobom. Tada reče teti, smiješeći se i pružajući joj ruku: «Ustani i ne boj se, nije još došao kraj svijeta, želim samo popričati s djecom!»
I sjedne Isus na malu dječju stoličicu koju mu pruži Marko i svi se za tren okupiše oko njega bez imalo straha, kao da je u njemu nekakav magnet koji sve privlači k sebi! Lorena mu je tako skoro sjela u krilo! Ivor mu se vješao oko vrata, a Dominik je Isusu pod nos gurnuo hrpu svojih crteža na kojima su bile rakete i avioni, pitajući Isusa «šta misliš, koji je od ovih aviona najbrži?».
Jedino je mali Tomislav, koji je bio novi u skupini, bio nepovjerljiv prema Isusu te ga je počeo povlačiti za bradu da vidi da li je prava ili možda umjetna!
Isusu se to nije osobito svidjelo, jer ga je to malo boljelo, pa mu reče: «Eh, Toma, Toma, zašto mi ne vjeruješ da sam uskrsli Isus? Hoćeš li da pogodim kakav si auto dobio za svoj šesti rođendan, pa ćeš mi onda vjerovati?»
Tomi zasjaše oči od radoznalost.Bio je uvjeren da taj čovjek koji se naziva Isusom neće znati odgovoriti o njegovom najdražem autu.Zato spremno reče:»Hoću, možeš i triput pogađati ako želiš!»
«Dobro!» - odgovori Isus. «Dobio si zeleni Lambordžini sa žutim prugama i brojem 5 na vratima!» odgovori mu «kao iz topa».
Tomislav ga tada optuži: «Vidio si ga!»
Isus se nasmiješi:»Da, ja sve vidim i sve znam, djeco! Znam kako izgledaju sve vaše igračke!»
«A da li ti možeš ozdravljati bolesne, moja mama kaže da možeš, a mene jako boli zub jer sam jela puno slatkiša, pa mi ga možeš ozdraviti ako hoćeš?» - predloži mu Klara.
«Hoću!»-reče Isus i pruži ruku prema njoj, te joj prstima dodirne crveni obraščić.
«Više me ne boli!»- uskliknu radosno Klara.
«A mene boli koljeno!»- reče Andrija i podigne nogavicu na desnoj nozi kako bi mu Isus dotakao ogrebotinu na koljenu koju je zaradio prilikom pada s bicikla.Isus je dotakne - i ogrebotine nestane! Andrija je bio jako sretan zbog toga, jer ogrebotina je nestala kao da si je gumicom prebrisao, a ni ne boli ga više.
Marko tada Isusu pruži mali autić i kotačić koji se bio polomio i otpao. «Zalijepi mi to!» - naredi mu Marko.
I Isus mu zalijepi.
«Meni je pukao češalj dok sam se češljala!»-reče Danijela. I Isus ga spoji.
«A, `oćeš mi prijeći Kralja lavova na viši nivo?»- upita Antonio koji je volio igrice na kompjutoru.
I Isus mu prijeđe igricu do najvišeg nivoa, te čak i do samog kraja!
Antonio se zadivljen, okrene prema Andriji i reče: »Ideeeš, fakat je dobar!»
«Oćeš mi nacrtat još bržu raketu od ove?»- upita ga, potom, Dominik.
I nacrta mu Isus najbržu raketu na svijetu.Dominik se divio Isusovom prekrasnom crtežu, ali umjesto «Hvala», reče: «Ajde mi sad nacrtaj jednu još bržu i od ove koju si nacrtao!»
Odjednom, Isus, umoran, počne bristi znoj sa čela od puno posla što mu ga dadoše djeca. Pogleda tada u tetu Višnju i tiho izgovori kao da je potpuno razumije: «Uh, sad tek vidim kako je teško biti teta u vrtiću!»
Tada ustane i glasno reče, pomalo strogo: «Polako, polako, djeco, pa nisam vam ja tu neki mađioničar!»
«Jesi!»- dobaci netko iz gomile.
«Ne, nisam, Ivane!» odgovori Isus.
Čupavi dječačić ga upita začuđen: «Kako znaš da se zovem Ivan, pa nisam ti to rekao?»
«Piše ti na čelu!»- našali se Isus, a onda ih sve prigrli k sebi tako da je sve mogao pomilovati po kosi i zagrliti.
Teta Višnja je sa divljenjem promatrala kako se djeca tiskaju oko Isusa da ih pomiluje i zagrli. «Sve vas jako volim!» - reče Isus.
«I mi tebe jako volimo!»-odgovoriše djeca.
«Moram vam nešto važno reći, djeco!»- reče im. Oni su se još više tiskali oko njega i pažljivo naćulili uši kao zeko u kupusu.
«Vi ste svi i prije čuli za mene i neki od vas znaju da sam ja Božji Sin, a to znači da sam i ja Bog. Nije da se hvalim, ali mogu raditi čuda koja god hoćete! Mogu popraviti sve vaše igračke i izliječiti sve vaše bolesti. Ali, ja nisam zbog toga došao k vama, djeco! Ja sam došao zato da vam kažem da i vi možete raditi čuda, ama baš svaki dan, čak i veća od ovih koja sam vam danas pokazao!»
«Ali, mi nismo bogovi!»- netko je šapnuo.
«Niste, ali ste djeca Božja, Dominik, a Bog daje djeci svojoj da, ako žele, i oni rade čuda u svijetu!»
«Ali, kako onda ja nisam mogao sam zalijepiti kotačić na autu, ako mogu raditi čuda?»- upita zbunjeno Marko.
«Da, ni ja nisam mogao sam izliječit koljeno!»- složi se Andrija s Markom.
«Ni ja svoj zub!» - javi se i Klara.
«Polako, djeco, polako...»- opet ih umiri ih Isus. «Nisam govorio o takvim čudima, nego o još veći čudima od tih!»
«Znam, moći ćemo letjeti!»- dosjeti se Ivor.
«O, ne, ne, Ivore, nisam to mislio..mislio sam na još veća čuda i od letenja!»
Sada su svi zašutjeli, jer im nije bilo jasno kakvih to još većih čuda na svijetu ima koje bi oni, djeca, mogli raditi.
«Pažljivo me sada slušajte: postoje čuda koje svi ljudi, pa čak i djeca mogu činiti, to su čuda koja vam mogu promijeniti srce, tako da vam ono uvijek toplo i radosno kuca, a to je najveća sreća za svakog čovjeka!»
«Daj, reci već jednom, kaj nas daviš toliko..»- nestrpljivo će djevojčica Petra koja je do sada šutjela.
Isus tada pljesne rukama i reče: «Najveće čudo od svih čuda jest ovo: Čudo ljubavi!»
I onda nastavi:»Ako ti netko kaže ružnu riječ i uvrijedi te, a ti njega ne - to je čudo ljubavi; ako te netko udari, a ti njega ne i još mu oprostiš - to je čudo ljubavi; ako ti netko zašara list po kojem crtaš najdražu životinju, a ti mu oprostiš i ne zašaraš njegov - to je čudo ljubavi; ako ti netko ne da svoju igračku da se igraš, a ti mu oprostiš i dadeš mu svoju - to je čudo ljubavi; ako...»
«...Ako dozvoliš da te neki zločesti stričeki metnu na križ i ubiju te, a ti im to oprostiš....onda je i to...»- razmišljala je djevojčica Tessa
«Čudo ljubavi!» - dovrši pljesnuvši rukama kao Isus, njena sestrica Vita.
Isus tada vidje da nije uzalud došao kod ove djece. Djeca su shvatila da je od svih čuda na svijetu, najveće čudo Ljubav, te da i sami mogu činiti takva čuda ljubavi svaki dan. Bili su sretni zbog toga i jedva su čekali da isprobaju kako se rade čuda i to bez pomoći čarobnog štapića i bilo kakvih drugih čarolija.
Na kraju lijepog druženja, Isus se srdačno pozdravi sa svom djecom, a posebno je izljubio one čija imena nisu spomenuta u ovoj priči, a bila su tu.Mnogi se nisu htjeli tek tako oprostiti s Isusom, jer su htjeli ići s njim, barem do ispred vrtića..
Jedva ih je, uz tetinu pomoć, uspio zadržati da ne idu za njim.
Pozdravio se, na kraju, i sa tetom Višnjom kojoj ljubazno reče da on svakodnevno «odozgo» promatra «čuda ljubavi» koja ona i sve druge tete i osoblje vrtića svakodnevno čine za ovu i svu drugu djecu. Zahvalio joj je na tome, a potom još jednom mahnuo svima: «Paa-paaaa.., vidimo se ponovnoooo...- na misi!»
Na vratima se skoro sudario sa tetom Marijom koja je bez kucanja krenula unutra. Ona se okrene za njim dok je odlazio, te ga sa čuđenjem odmjeri od glave do pete. Nije se mogla čudom načuditi kako taj čovjek izgleda.
Zato ona odmah upita tetu Višnju: «Tko je taj bradati u ženskoj haljini kaj me skoro lupil vratima? Neki prosjak ili možda lutalica..?»
Netko od djece, mislim mali Ante, odgovori uvrijeđeno, prije tete Višnje: «E, pa nije ni prosjak ni lutalica..!»
«Pa, tko je onda, da nije Isus s neba sišao...tak` je meni izgledao..?» - pokuša se našaliti teta Marija.
«Daaaaa!» - odgovoriše djeca skoro uglas. «To je bio Isuuuus!» - povikaše.
A, netko je još dodao: «Čudo ljubavi!»
Dugo se još, u vrtiću, prepričavao taj nesvakidašnji događaj među djecom i tetama, a vas koji ovo čitate, sigurno zanima samo jedno: jesu li djeca poslije tog događaja iskušala «moć ljubavi», onako kako ih je uskrsli Isus poučio?!
Dakako, da jesu! Svi su postali tako dobri i krasni jedni prema drugima, i svi su sami radili sve što je trebalo, pa čak i više od toga, tako da je čak i ravnateljica vrtića, gospođa Katarina, počela ozbiljno razmišljati, kako tete u vrtiću skoro da više i nisu potrebne!
komentiraj (0) * ispiši * #
