Hrvatska priča

nedjelja , 28.10.2007.

Hrvatski branitelj Luka Babić ima punih četrdeset godina. Za nekog je to jako puno, a za nekog opet malo.No, reklo bi se, ipak, čovjek u punoj snazi. A ono «hrvatski branitelj», da li vam to, štovani čitatelju ovih nemuštih redaka, štogod znači?! Pa, „„naravski“, da ne znači! Ta, što se danas još može nazvati «hrvatskim»?! I sto su to hrvatski branitelji uopće obranili? Izgleda mi...vrlo malo ili ništa!
Prije, nego li započnem ovu kratku priču, koja se već mogla dogoditi i premda se slične njoj, nažalost, događaju i danas, preklinjem Vas, čuvajmo ono malo hrvatske svetinje koja nam je još preostala, a poglavito hrvatske branitelje!

*
Luka Babić je danas posebno neraspoložen,...a trebalo je biti drukčije.
Iako je nedjelja, (za nekog sveta, a za nekog očito ne), njegova pet godina mlađa supruga Blaženka «dela» danas kao blagajnica u jednoj stranoj trgovačkoj kući, iako u petom mjesecu trudnoće. Tek oko «dva» bi trebala biti «doma». Nedjeljni ručak će pak, prema maminim naputcima pripremiti njihova kći, petnaestogodišnja Anamarija. Njihov sin, osmogodišnji Božo je «crkvenjak»,i on je, naravno «pri misi», te kao i obično, ministrira don Jakovu.
Naš «junak» Luka iza kojeg je šest godina ratovanja i koji je bio jednom lakše ranjen, nije čak ni ratni vojni invalid, čak štoviše, ne zna vam on ni što je, recimo, HVIDR-a, a pored svega je nezaposlen, jer je poduzeće u kojem je od završetka školovanja radio, sada u stečaju i ne posluje.
Luka je zbog toga jako nesretan iako se on nikome neće glasno potužiti.
I ne voli vam on nikoga potezati za rukav, tražiti «veze» i moljakati uokolo.
A za one na «burzi rada», Luka je jednako bitan kao onaj broj kojeg ne prekrižite kad igrate loto. To što je šest godina doslovno «pasao» travu po brdima i pustopoljinama diljem «lijepe naše», bojeći se podići glavu iz blata, da ne bi ostao bez nje, koga to još zanima?! Pa, danas su junaci nacije oni što ne dižu glavu iz kreveta, a uz to ih još i kamere snimaju, te uz malo sreće mogu i do milijun kuna glavne nagrade.
A tko će, pitam ja Vas, mom «junaku» Luki dati milijun kuna nagrade?! Ali, dobro ga znam, ne bi ih on ni uzeo!
Luka danas živi u skromnoj kućici, negdje baš u vašem naselju, sigurno vam je susjed, a ne poznate ga, jedan od onih koji će vam prepustiti mjesto u redu za kruh ili vam podići kunu koja vam je netom ispala i to ma koliko vi godina imali.
I upravo sada pomaže guliti luk svojoj kćerkici koja pripravlja ručak, i jednim uhom prati misu iz Drniša na TV-u. On već dugo nije bio na misi..odvikao se ratnih godina dok je tjednima tumarao po bespućima Dinare. Obećao je Boži da će uskoro otići i na misu...ali ne samo radi Bože...ah, to je duga priča, i neću vam je ispričati, tek napomena da Božo još uvijek u džepu hlača nosi krunicu koju mu je Blaženka devedesetprve stavila oko vrata.
I baš, negdje oko pol dva, susjeda Zora je pozvonila na vrata.Došla je samo Luki prenijeti poruku od Blaženke koja je zvala sa posla, da će danas kao i jučer morati raditi duže. Luka je teško uzdahnuo i zahvalio se susjedi koja mu tako ponekad prenese ženine nevesele poruke, jer je njima telefon već mjesecima isključen, jer nisu mogli plaćati, ni svoj neveliki račun. Usput, budi rečeno, prijeti im i iskapčanje struje, jer već imaju nekoliko opomena. No, od jedne i to nevelike suprugine plaće jedva da imaju što za jesti. Luka, doduše zna žbukati, pa povremeno tu i tamo «ubere» koju kunu.
A kuna će im uskoro i više nedostajati, kada im se akobogda za koji mjesec rodi i treće dijete koje, istini za volju, i nisu planirali. Kolegice na poslu su Blaženku savjetovale, još u ranoj trudnoći da ode «na čišćenje» u jedno od zagrebačkih «gubilišta», pardon, rodilišta, gdje i na vratima imaju izvješene cjenike takvih «usluga». Tamo već i maloljetne djevojke, bez problema i bez znanja roditelja, između dva «tuluma» dođu na brzinu «očistiti» «prljavštinu» koju su nehotice negdje «skupili». No, naša Blaženka, za takvo nešto nije htjela ni čuti! Čvrsto je odlučila, a Luka ju je podržao, da će ma kako teško bilo, roditi to dijete, pa makar oboje njih «paslo travu»!!
Oko dva popodne Anamarija bijaše skuhala «gulaš bez mesa», ali njih dvoje nisu htjeli jesti dok im se barem Božo ne pridruži. Već je, doduše, trebao doći s podnevne mise, ali tako ponekad ostane pomoći župniku u nekim sitnicama, pa ga poslije i sam velečasni Jakov zna dovesti svojim autom kući.
U međuvremenu, po Anamariju je došla prijateljica Vesna i zamolila je da dođe do nje ako može i pomogne joj naučiti engleski za sutra. Anamarija je stoga ipak morala ručati, poljubila tatu i veselo otišla. Luka je tako ostao sam u kući, ali ne htjede još jesti, odlučio je sačekati Božu. No, Bože ni u tri nije bilo.Već je postajao nervozan i počeo se vrtiti po kući. Odlučio je da će izgrditi Božu kada stigne, a i samog velečasnog Jakova.
Odluči, naposljetku, pokušati upaliti svoj Renault «četvorku» koji je već tri dana tamo ležao u kvaru, pa će s njim iako nije registriran otići po Božu, jer nikada nije toliko kasnio. Bilo je već pol četiri i Luku je uz nervozu već hvatala i panika. Počeo je nešto čeprkati pod haubom, kadli začuje glas susjeda Denisa Mrkšića-Mrkog koji je s njim u školu išao, koji ima veliko poduzeće,već treću ženu i sedmu ljubavnicu, i kojeg ni vojna policija nije mogla otpremiti na bojište kad je dobio poziv za mobilizaciju, i kojeg Luka jednostavno, nije volio.
«Kaj se tu mučiš, Lukica, evo ti ključeve, uzmi moj džip ako trebaš nekuda, a to smeće od auta zapali..!» Luka ništa nije odgovorio na tu bahatost već je nastavio čeprkati po klemama akumulatora. Ali bio je već lagano bijesan i jedva se suzdržavao da ne odgovori štogod bahatom susjedu. Već mu je bila puna kapa ljudi koji su se kroz pet-šest godina rata, u sjeni granata, loveći u mutnom i iskorištavajući sirotinju, pa i samu državu prije svih, domogli velikog, za Luku nezamislivog bogatstva. No, nije on bio ljubomoran, znao je da je «oteto-prokleto» i da u tome nema sreće ni blagoslova, no nije mogao podnijeti njihovu bahatost i silu. «Lukica, pa zakaj si se ti boril sve te godine i bil ranjen pa si nisi mogel priskrbiti pristojan auto...mogel sam ti srediti invaliditet, znaš da sam ti to nudil i da imam čoeka, a zakaj si dopustil da ti žena crnči po cel dan za dva soma, a kod mene je mogla imat pet, pa ona je pametna i zgodna žena..šteta kaj je trudna,..ali sve joj ja bum sredil samo ak...», ali nije dovršio jer je Luka iz sve snage lupio kliještima po haubi i procijedio kroz zube, tiho i upozoravajuće: «Odlazi, Mrki!» Luka se skoro zapjenio od bijesa
, a ruke su mu se tresle, ali ne od siječanjske hladnoće. Mrki je shvatio što mu Luka želi reći. Nikada kao do sada nije mu Luka izgledao tako bijesan i tako opasan. Zato se brzo udaljio,i to napola trčeći.
A Luku je hvatala neka «žuta minuta»...sve mu je odjednom postalo crno i sivo...bio je sam kod kuće, bez prebite kune u džepu, sa dva gelera u bedru, bez žene koja radi po cijeli dan i to još i nedjeljom, dugovi, treće dijete, uobraženi bogataši,....po tko zna koji put do sada počeo se pitati gdje je to pogriješio u životu i kako naći izlaz iz svega ovoga što ga već danima pritišće. No, u ovom trenutku on zaista nije vidio izlaza...
*
Velečasni Jakov je parkirao svoju Fabiu ispred Lukine kuće i pozdravljao se sa Božom kojeg bijaše dovezao i koji je ostao malo duže na koncertu župnog zbora. Još nije bio ni krenuo kad začu Božin bolni krik.Osvrne se, te ugleda stravičan prizor:
Luka je visio u garaži s konopcem oko vrata klateći se lijevo-desno.Ali kao da se još čulo neko «krkljanje».
Velečasni Jakov nije gubio glavu već se brzo uspentrao na stari Renault da lakše može skinuti Luku.Uz puno napora to mu je i uspjelo, te ga položi na pod i počne davati umjetno disanje.Božo je drhtao i plakao klečeći na zemlji kraj očeva klonulog tijela.
«Na pogrebu u Svetoj Nedelji okupio se veliki broj mještana koji su došli odati posljednju počast tragično preminulom hrvatskom branitelju koji se u nedjelju popodne objesio....» - pisalo je u Crnoj kronici u Večernjem listu od utorka.
Dok je to čitao,zavaljen u svojoj postelji, Luki Babiću se na trenutak učinilo kao da čita o svojoj smrti, koju je za dlaku izbjegao. Naravno, zahvaljujući velečasnom Jakovu koji je bio onako priseban, tako da su ga i doktori na hitnoj pohvalili na stručnoj i spasonosnoj intervenciji.
Naš junak je, dakle spašen i to, prije svega i jedino, na intervenciju mene kao pisca početnika , jer naši junaci trebaju živjeti i to živjeti sa punim dostojanstvom i sa punim plućima udisati ovaj sveti i slobodni hrvatski zrak za kojeg su se upravo oni žrtvovali više od svih nas!
U uvom trenutku u nekom kutku naše domovine neki će branitelj možda (ne daj Bože!) dići ruku na sebe, jer mu nije omogućeno da za sebe i svoju obitelj izgradi sigurnu egzistenciju.
Hoće li nas, kad se , nedaj Bože(opet!), takvo što dogodi u našoj ulici, biti imalo sram što smo to dopustili ili ćemo samo odmahnuti rukom i reći:»Neka se budala tamo ubila...Ko joj je kriv?!»

KRAJ!

Posljednji Hrvat

petak , 26.10.2007.

Priča je objavljena u hrvatskom katoličkom listu "MI", te u župnom listu "Navještenje"



Godina je 2206.
Jozo Boduljak, 97-godišnji starac iz malog mjestašca Ježević, u Dalmatinskoj zagori, kraj Vrlike, bio je posljednji živući Hrvat, na ovim prostorima!
No, nije on to znao. Kao i njegov otac i djed, i on je živio pomalo čudnim životom za današnje vrijeme. Po cijele dane, provodio je u prirodi, po šumovitim obrancima planine Dinare i skupljao ljekovite trave, dok je u blizini svoje kamene kuće, imao je dvadeset košnica s pčelama. Televizor i ostala eloktronička čuda, prestao je upotrebljavati, još prije 25 godina, kada mu se, teško oboljela, supruga Mara, preselila u vječnost.
Sinova nije imao, pa je tako živio sam na neveliku imanju. Njegove tri kćeri, Ljubica, Ruža i Neda su sada već bake, po godinama, ali ne žive u Hrvatskoj, jer Ružica se udala za Talijana, Neda za Njemca, a Ljubica je od Boga pozvana, otišla živjeti u samostan, negdje u Portugalu.
Ruža i Neda hrvatskog muža nisu mogle pronaći, jer Hrvata u Hrvatskoj, tada, skoro da i nije ni bilo!? A danas ih, osim Joze, više i nema!
Jer, hrvatski je narod izumro, nestao s lica zemlje! Kako to strašno zvuči!
Sva sela su već desetljećima opustošena, nema gotovo nikoga. Samo su stare zidine i poneka napola osušena voćka govorile o tome da je tu nekada bilo života.
A gradovi su još živjeli. Bili su napučeni strancima koji su ovdje pristigli iz svih krajeva svijeta. No, ponajviše je bilo onih iz susjednih zemalja.
Sva upotrebljiva, nekad hrvatska imovina, bila je sada njihova. Turizam je na obali trajao neprekidno, i ljeti i zimi, jer takve ljepote, još uvijek, nadaleko nema.
Hrvatska rudna bogatstva iscrpljivala su se do maksimuma. Iako je «Lijepa naša» još uvijek bila lijepa, stotine autoputeva kojim je bila išarana uzduž i poprijeko prijetili su njezinu uništenju i devastaciji. Divlje životinje su također nestale bez traga, a nije bilo ni domaćih, osim onih koje su se uzgajale za potrebe industrije.
«Ujedinjena vojska zapada», stvorila je ovdje na desetke vojnih baza koje su vrvjele od neobuzdane mladeži, svih boja kože.
Granice, ove nekad vrlo lijepe i ponosne državice, skoro da i nisu postojale. Otkako je prije dva stoljeća primljena u članstvo «ujedinjenih evropskih zemalja» , otad su i granice prestale postojati. Tu je dolazio tko je i kada htio, kupovao zemljišta i zgrade, pa i cijela naselja. Hrvatski otoci i obala su bili poseban mamac za strance. Za samo jedno desetljeće, sve je već bilo razdijeljeno! Hrvati su sve prodavali, ali ne zbog toga da bi se obogatili, već zato što to nisu imali komu ostaviti. Jer, djece nisu imali...
A «istočnjaci» s kraja svijeta, s «čoporima» djece i šatorom pod rukom, brzo su se snašli u «obećanoj zemlji hrvatskoj».
Jozo Boduljak, da se vratimo opet njemu, posljednji živući Hrvat, sjedio je danas, u ovo toplo kasnolipanjsko jutro, pred svojim skromnim domom, u hladu smokve i promatrao visoke vrhove Dinare.
Pio je čaj s medom i razmišljao o tome, kako samoća u starosti nije nimalo ugodna. Navrati tu, doduše, poneki stranac, raspitujući se za njegovo ljekovito bilje, ali Jozo nije znao engleski, tek nešto njemački, tako da je jedva uspjevao razumijeti potrebe stranaca.
Hrvatski jezik, u Hrvatskoj, nitko nije govorio, a moglo ga se naći samo još na nadgrobnim spomenicima. Knjige više nitko nije ni čitao, a ljudi su umjesto knjiga, pod rukom znali nositi, jedino, malena prijenosna računala....
A svećenici? Zar, oni kroz tisućljeće nisu bili najvjerniji promicatelj nacionalne baštine, poglavito hrvatskog jezika i....
Nije bilo svećenika! I crkve su, gotovo sve, bile odavna zatvorene ili pretvorene u muzeje, mjesta gdje su stranci djeci govorili kako su se ovdje nekadašnji «Croati» molili svom Bogu, nedjeljom....
A ako bi dijete pitalo gdje su sada ti «Croati»...tate, stranci, bi, s podsmjehom, odgovarale: «Pa, kod Boga, svoga!»
Ipak, bili bi u krivu, jer Jozo Boduljak, sin Ivana i Nade rođ. Pripužić
, još je udisao sveti hrvatski zrak!
Sjedio je u hladu smokve, kako rekoh, pio čaj s medom i čitao džepni kalendar. «Da, da, daaa... «– povlađivao je Jozo samom sebi na «starom» hrvatskom jeziku. «Danas je, Dan hrvatske državnosti, 25. lipanj, 2206.!»
Naravno, da se nije slavio taj dan, niti ga je imao tko slaviti, međutim Jozi je to bilo itekako važno! Njegov šukundjed Stipan, je 1991. godine poginuo u Kijevu, u uniformi Zbora hrvatske narodne garde, braneći svoju obitelj i domovinu od «bizantskih» osvajača!
Stipanova obitelj je tada od prvog hrvatskog predsjednika dobila i odlikovanje, Spomenicu domovinskog rata!
Jozo, kao da se i sam toga sjetio, zaputi se sporim i tromim staračkim korakom do ulaza u kuću. Nakon par minuta, vrati se natrag pod smokvu, ali sa «komadom mjeda» u rukama. Bilo je to odlikovanje njegova šukundjeda Stipana! Jozo je bio jako ponosan na to odlikovanje koje su mu preci sačuvali, a on ga nema komu dati! Možda praunucima u Italiji i Njemačkoj? Ne, to bi oni brzo bacili u smeće...
Drhtavim rukama, Jozo prihvati kopču na medalji i prisloni ga na lijevu strane svoje sive majice, negdje baš iznad srca... i zakvači je.
Nekoliko puta je pogladi dlanom, kao da ni sam ne vjeruje...jer nikad do sada nije ju nosio. Ali, danas je bio poseban dan, Dan hrvatske državnosti,
dan kada su Jozini preci proglasili, a kasnije krvlju izvojevali, svoju vlastitu državu!
Bio je to malen, ali ponosan i hrabar narod, narod vjeran Bogu i Istini, narod koji se znao žrtvovati za svoju djecu, unuke i nova pokoljenja...bio je to narod koji je volio svoje i poštivao tuđe, narod kojeg je i Svevišnji silno uzljubio, a poslije...Što je bilo s tim narodom?
Ni samom Jozi nije bilo posve jasno što se dogodilo s njegovim narodom.
Njegov najbliži susjed je iz Vijetnama i uzgaja piliće, a do njega Kinez koji ima maleni pogon za izradu ukrasnih predmeta....
U obližnjem gradiću Vrlici, puno je muslimanskog i arapskog življa..ali Hrvata nema. U Sinju su pretežno Albanci i Romi, a u Splitu Nijemci i Talijani.. U Zagrebu Austrijanci, Nijemci, Mađari, Kinezi....U Pulu sve sami Talijani i Slovenci...I opet, nigdje nijednog Hrvata...osim Joze.
Kako se dogodilo to uništenje, naroda koji je za sebe smatrao da je od Boga izabran?
Jozu je sve to kroz desetljeća mučilo, ali je hrabro živio s tim, čitao Bibliju svaki dan, pod smokvom krunicu molio i sjećao se neprežaljene, pokojne supruge Mare, koja mu je na umoru rekla «Jozo, ja odo` gorika u nebo, tamoka su svi naši...a, ti izduraj kol`ko moš` tute, e, ćeri će te podikad obać`..»
Jozi su te riječi ostale u živom sjećanju, kao da je jučer bilo, a ne prije dvadeset i pet godina... A kćeri...nisu ga «obašle» ni Nijemica Neda , ni Talijanka Ružica, već, samo jednom, najstarija, časna sestra Ljubica, koja je bila u nekom strogom redu,u Portugalu, te je mogla otići kući svakih dvadeset godina, na tjedan dana.
I tih sedam dana su Jozi u živom sjećanju. Ljubica je jedva znala pokoju hrvatsku riječ, tako da su se tih sedam dana uglavnom smješkali jedno drugom i pokazivali rukama ono što su htjeli reći.
Suze mu navru na oči, uvijek kad se sjeti Ljubičina pozdrava, kad je odlazila, misleći kako se više sigurno neće vidjeti: «Adijo ćaća!», rekla je, kratko.
Jozo je i sada nadlanicom brisao oči, jer se toga ponovno sjetio.
A onda mu u pogled padne na medalju od šukundjeda, koju je bio okačio o majicu, te pomisli: «Eh, baš sam ja neka junačina s medaljom, a plačem kao dijete...moj šukundjed, hrvatski vitez, sigurno ne bi plakao!» Reče to, značajno se nakašlje, da pročisti grlo, te usiljeno razvedri lice.
«Iako mojih sunarodnjaka više nema, ja ću se boriti do zadnjeg daha sa ovim surovim životom..neću klonuti...kao što nije ni moj šukundjed!» - prisegnu starac držeći ruku na medalji, na srcu.
Tri dana kasnije, njegov daljnji susjed Xi Jao Min, dovezao se džipom do njegove kuće da ga zamoli za lijek protiv upale prostate. Baš se bio spremio kako da mu rukama objasni što točno treba, kad opazi starca Jozu, gdje leži nepomično na zemlji. Kinez dotrča do tijela, nešto promrmlja na materinjem, kad vidje da je Jozo već duže mrtav, a onda se okrene i žurno pohita u auto i nestade, potom u daljini.
U hladu stare smokve, na kamenom popločanom podu, ostao je ležati starac Jozo, posljednji Hrvat koji je ikada živio!
Na drvenom stolu, pčele su se skupljale na ostacima čaja s medom kojeg je pokojni Jozo sam spravljao.
Nekoliko sati kasnije, mrtvozornik Enver Hadžipašić iz Vrlike koji je došao utvrditi smrt, nemalo se iznenadi kad vidje da pokojnik u desnoj šaci, na lijevoj strani prsiju, negdje na srcu, drži čvrsto, mrtvački, komad metala, nalik na .....
Vi to znate, dragi čitatelji, ali siroti Enver kako bi znao......i kako bi znao itko drugi koji se tada kraj njega našao..?!
Vi znadete, dobro, i da je Jozo umro junački, za domovinu, kao i njegov šukundjed Stipan, i znadete da je pravi Hrvat i domoljub i bogoljub..i čovjek! Vi to znadete, al nitko tko se tada kraj njega našao, ponavljam, ne zna ništa o tome!
I Jozo je sada «gorika ne nebu, di su svi njegovi...», od supruge Mare do šukundjeda Stjepana i dalje...
Umro je kao posljednji Hrvat!

Ali, vratimo se časkom, dvije stotine godina unazad, u 2006.– tu godinu i recimo «kao jedan», da je to sve bio, «samo užasno ružan san, koji ne želimo sanjati, a kamoli doživjeti, niti mi, niti naša djeca, niti itko poslije.»
Iako.... demografski pokazatelji, neumitno i statistički surovo, upravo takve stvari predskazuju!
Zato, sjetimo se sada naših predaka i njihove junački prolivene krvi za slobodu i život novih naraštaja, te ne dajmo da ona bude uzaludna.
Toliko im dugujemo! Živimo, dakle, ovaj život koji nam je sa slobodom darovan i stvarajmo novi i ljepši, u miru i ljubavi....
Ali, nemojmo nikada zaboraviti, ali baš nikada, onu krv hrvatskih mučenika, koja je bila sjeme svega što danas imamo!
Jer, možda ćete baš Vi, ili Vaše dijete ili unuk ili praunuk..doživjeti tu «čast», da budete Posljednji Hrvat!

Ne dao Bog!

KRAJ!

Poskok

Sunčeva kugla se polagano, sasvim polagano, kotrljala po širokom plavom nebu i na svom zalasku skoro je dodirivala visoke vrhove planine Svilaje.Cijeli ovaj ljetni dan, nemilo je žarila po našim glavama, rukama, nogama...
»Ma,gle kako sam pocrnio!» - govorio je sedmogodišnji Filip mami, zadižući rukav majice iznad ramena. «Da, jesi.»- potvrdila mu je mama. «Ali, bolje bi bilo da staviš kapu na glavu jer po glavi imaš puno madeža!». «Hoću, ali ne znam gdje mi je..»- odgovori Filip. U taj čas, godinu i pol mlađi bratac Dominik je upravo dotrčao od didine kuće koja je bila pedeset metara udaljena od njihove.U ruci je nosio mastan uštipak,a niz bradu mu je curilo ulje dok je žvakao. «Mama, mamma...» - govorio je žvačući. «Oćemo li ići na pecanje, na jezero?» A ispred njihove kuće za odmor je sjedio tata i odgovorio umjesto mame, jer on je, ipak, glavni za pecanje: «Hoćemo, dominik, hoćemo, čim pojedeš taj uštipak!» «I umiješ se!» - dopuni mama. «Hura,ići ćemo na jezero!» -veselio se i Filip. «I donijet ćemo ribice kući!» »Pa,naravno da ćemo ih donijeti, nećemo ih ostaviti kraj jezera..» -čudio se tata Filipu.»Ali, trebamo ih prije i upecati». Dobro, ali kad ih upecamo donijet ćemo ih žive kući!» -poviče Filip. «A zašto žive?» -upita tata podižući obrve začuđeno. «E, pa, zato da ne umru!» -odgovori Filip važno. «..I da se mi s njima igramo i da ih hranimo i da im...»- počeo je nabrajati Filip. «Dobro, u redu,Filipe,razumjeli smo te..» -javi se sada mama i pogleda prema tati. «A, jel možemo mi te ribe žive donijeti kući?» «Naravno da možemo.» - odgovori tata. «Donijet ćemo ih u najlonskoj vrećici koju ćemo napuniti vodom.»- dovrši tata. «A, možemo i u ovome, jel da?» -uključio se Dominik koji je upravo smazao uštipak.Pokazivao je na veliku staklenu teglu na stolu u kojoj je plivao jedan zeleni krastavčić. «Hm,da,..odlična ideja..!» -pohvali ga tata. »Možemo i u tome.
Za nekoliko minuta su svi bili spremni.Spremili su dva koluta sa namotanim silkom i udicama, te kukuruzni kruh kao mamac,a također i teglu od krastavaca koja je sad bila čista i spremna za ribice.A onaj mali krastavčić iz tegle?
(A što ja znam, što mene pitate?!Pitajte Dominika,on sigurno zna!Praščić mali, gle još briše usta rukom nakon što ga pojeo!)
«Sritno ribolovci!» -pozdravi ih baka Kaja kad su krenuli, spremivši im uštipaka koje je Dominik volio. «A ja idem spremiti gradele za ribe koje ćete uloviti!» -dovikne u šali i dida Mile,sjedeći pred svojom kućom sa unukom Tonijem u krilu. Ali,Filipu se ova šala nije svidjela. «Može,dida,može..» -smijao se Dominik koji je volio peckati Filipa.A on mu je u istom trenutku podmetnuo nogu da padne...
Do jezera je bilo nekih petsto metara.Hodali su preko neravnog terena gdje je bilo puno kamenja, brežuljaka, grmlja, trave pune skakavaca i onog žutog cvijeća prekrasnog mirisa.Tata ga je jako volio, jer on se ovdje rodio.Mama je to cvijeće nazvala Smilje.Valjda se onda tako i zove.
«A ima li ovdje zmija?» -pitala je mama dok su se spuštali prema jezeru. «Ma, kakvi!» -odgovorio je tata brzo. «Što ti pada na pamet.., pa čak i da naiđemo na neku, nisu opasne, uz vodu žive samo bezopasne zmije.»-smirivao ju je tata.
«Znači, ima zmija!»-nije bila zadovoljna mama s odgovorom,jer se tata sam odao. «Pa, dobro, ima, ali kažem ti, nisu opasne.» U toj maloj prepirci stigoše do obale jezera. «Tata, kako se zove jezero?» -pitao je Dominik koji je morao oprati ruke od pojedenih uštipaka. «Zove se Peručko jezero.» -odgovori tata. «A,je li se zove Peručko zato što ljudi u njemu peru ruke?-opet će Dominik. Tata se nasmija. «Ne,Dominik, zove se Peručko po brani Peruča koja je na jezeru napravljena u naselju Peruča. «Aaa, da..» -prihvati Dominik objašnjenje iako mu to s branom baš ništa nije bilo jasno.
Tata i mama su ubrzo stavili male mamce na udice i hitnuli ih nekoliko metara daleko u vodu. Zatim su sjeli na kamenja uz obalu i čekali da ribe zagrizu. »Mama, mi ćemo vam praviti mamce!» -predloži Filip koji se umalo nije srušio, jer se poklizao na mokrom kamenju kojeg je uz obalu bilo toliko da ne bi ni stalo u ovo veliko jezero.Tada braća prionuše poslu.Pravili su malene kuglice od kruha.Filip za mamu, a Dominik za tatu. Usput su postavljali bezbroj pitanja, tek toliko da mami i tati ni u jednom trenutku ne bude dosadno.I nije im bilo dosadno! Nakon samo par minuta, tata je izvukao jednog malenog klenića, ribicu ne veću od tatina malog prsta. Skinuo ju je pažljivo sa udice i spustio u teglu koju je mama napunila vodom iz jezera. Filip i Dominik više nisu ništa pitali roditelje, a na mamce su skroz zaboravili. Radosno su promatrali ribicu u tegli kako pliva lijevo-desno pokušavajući naći izlaz iz tegle,ali nije ga bilo. Misleći da je «jadna mala ribica» gladna sve su napravljene mamce ubacili u teglu da ih ribica pojede. «Gle, mama, pojela mi je jednu kuglicu» - sretno je dovikivao Filip.»Jedi, mala ribice, jedi, još ćemo ti napraviti kuglica..» - brižno je Filip govorio ribici. «Lijepo, Filipe, a s čim ćemo mi pecati ako sve dadete ribici?» -pitala je mama sa blagim smješkom. «Tata će donijeti od kuće još kruha!» -spremno je uzvratio Dominik. «Ha,ha..može, može..» -složila se odmah mama smijući se prema tati, a on je upravo izvlačio još jednu ribicu, pa uskoro i još jednu, a onda se i mami jedna posrećila...sve sami maleni klenići. »Hej, mama, a je li to zlatna ribica koju si sad ulovila- pitao je Dominik jer se ribica sjala poput zlata na zalazećem suncu. «Nije, sine, nije, zlatnu sam ja već davno prije ulovila!» -važno će mama. Sad je Filip podigao pogled prema mami i upitao:»A je li ti ispunila tri želje?» «Naravno da jest..» -zagonetno će mama. «A šta ti je dala?» - pitao je sada Dominik sav napet od iščekivanja odgovora. Mama se tada nasmija veselo i razdragano:»Dala mi je vas dvojicu!» –reče.»..i vašeg tatu!» -dopuni se mama i pogleda prema tati koji se i sam počeo smješkati na maminu duhovitost. Filip i Dominik nisu baš posve razumjela mamu, jer su mislili da je mama trebala zaželjeti neku zlatnu palaču, brzi auto, play station ili štogod slično...no ubrzo su zaključili da ni ovako nije loše.
«Znači, ako poželiš roditi jednu malu seku da onda prije moraš uhvatiti još jednu zlatnu ribicu i da ti onda ona to treba ispuniti?» - razmišljao je Dominik naglas. «Pa..vidiš..ako..kad..tojest..zapravo...-potpuno se sada zbunila mama koja ovaj put nije imala spreman odgovor.Tata joj tada priskoči u pomoć da odgovori umjesto nje i da usput bude smiješan, ako je moguće: »Čuj sine..., zlatna ribica je ispunila sve tri mamine želje, ali zato još ima pravo na jockera «Zovi rodu»...-glumio je tata Tarika iz «Milijunaša».
«Tata vidio sam zmiju!» -prekine ga Dominik koji ga očito nije do kraja slušao, a koji je stajao metar i pol iza tate. Tata nije ništa odgovorio, jer mu je četvrta ribica upravo pobjegla s udice. »Ma, gle ti ovog ....-tata je ljutit rekao neku ružnu riječ koju se ne smije ponoviti.
«Tata, čuo sam zmiju!» - opet će Dominik. Tata se na to okrene i upita: «Pa, dobro, Dominik, jesi li ti vidio zmiju ili si je samo čuo?» «Vidio sam je!» -odgovori Dominik.
«A zašto onda kažeš da si je čuo, ako si je vidio?» - komplicirao je sada tata. Mama je to primjetila i rekla: «Daj, što gnjaviš dijete, bolje pogledaj gdje ti kaže, možda je stvarno vidio zmiju!» « Dobro, Dominik gdje si je vidio?» -obrati mu se ponovo tata ostavljajući pecački pribor. Dominik pokaže prema velikom kamenu kraj kojeg je stajao i na koji je cijelo vrijeme stavljao mamce. «Što?!U tom kamenu?» -zaprepasti se tata i pogleda u dugačku pukotinu u kamenu. «Uuuh!!!» -odskoči tata kad ugleda šarenu zmiju što se skrila unutra, pa povuče Dominika dalje od tog kamena. Mama i Filip se također udaljiše. A tati se tada vrati junaštvo i on zgrabi drveni štap i poče čačkati po zmiji koja se migoljila u pukotini. Naposljetku je uspije zahvatiti štapom i izbaciti van. Zmija, duga skoro metar, tada pokuša pobjeći, ali je tata tada svom snagom ošine kamenom koji je bio spremio u drugoj ruci. Kamen tada odskoči od zmije i...puf!! Ravno u teglu sa ribicama! Tegla se tu razbi u komadiće, voda se razlije, a ribe se stadoše koprcati na suhom. «Ribice, moje ribice, sve će mi umrijeti..!» -poviče Filip sa sigurne udaljenosti i skoro se rasplače. «Filipe, neće im biti ništa, stavit ćemo ih u vrećicu sa vodom..» -pokuša ga umiriti mama, te iz džepa izvadi vrećicu. Tata se tada još stade nabacivati kamenjem na očito mrtvu zmiju, tako da ju je skoro cijelu zatrpao. «Dobro, dosta je više...gotova je.» -upozori ga mama. »Radije, daj da pohvatamo ribice, upale su između kamenja.» Filip je cvilio sve vrijeme dok mama i tata nisu i posljednju ribicu pronašli među kamenjem i spremili u vrećicu s vodom.
«Idemo doma, ne želim više biti ovdje, sigurno je sve puno zmija, pa mogla je dijete ugristi, cijelo vrijeme je bila kraj njega, a sigurno je i otrovna...- ljuta je bila mama dok je grlila djecu i promatrala osakaćenu zmiju.
«Ma, kakvi otrovna..» - uporan je bio tata. «To je sigurno bjelouška, a one nisu otrovne. Tata tada podigne mrtvu zmiju na štap i baci je u vodu. Dok je mama kupila komadiće razbijene tegle, Dominik poviče: «Tata, zmija se miče u vodi i..pliva! Svi tada pogledaše prema zmiji i zaista, zmija se trbušnim mišićima micala u vodi, ali nije plivala. «To je zato što joj tata nije dobro zgnječio glavu! -zaključi pametno mama koja je maloprije i sama rekla da je zmija mrtva. «Idemo kući!» -poviče Filip preplašeno, ali ne zbog zmije koja je još bila živa već zbog ribica koje bi mu možda mogle «umrijeti» u vrećici. I pođoše svi uzbrdo prema kući. Tada Dominik koji je bio zadnji poviče: «Tata, pogledaj, zmija je nestala, nema je više u vodi na onom mjestu!»
Mama primi Dominika za ruku i promrmlja: »Nikad više nećemo ići ovdje na pecanje, niti igdje na ovom jezeru!» «Ni ja više neću ići!» -dometne Filip. Tata tada pogleda u Dominika očekujući iste riječi. «Ja hoću!-kratko i jasno će Dominik koji se uistinu nije prepao zmije,a ni do sudbine uhvaćenih ribica mu nije baš stalo.Njemu je sve ovo bila samo dobra zabava.
Stgavši kući, mama je napunila vodom tuš kadu i u nju iskrenula ribice iz vrećice.Čim su upale u vodu veselo se razlete uokrug. Filip je zadovoljno čučnuo kraj njih. «Gle kako se hvataju!» -reče Dominiku koji je stajao kraj njega sa rukama na leđima.
I tako su njih dvojica cijelo veče gledala ribice u tuš kadi i hranili ih kruhom...da, i uštipcima. Uvečer se Filip, prije spavanja jedva odvojio od svojih ribica: »Laku noć, drage ribice i nemojte mi umrijeti do sutra!» - tako je glasio njegov pozdrav. No, iste te noći, negdje oko jedan sat poslije ponoći Filip se probudio vičući: »Tata, tata, tata!» Tata u drugoj sobi se brzo ustao i dojurio u dječju sobu, jer je mislio da Filipu ponovno ide krv iz nosa kao što mu nekad zna ići noću. «Što je bilo, Filipe?» -upita ga kad vidje da mu ne curi krv. «Ribice...jesu li umrile?» -upita uplašeno tatu.
Tata ga tada poljubi u obraz i reče: «Ne kaže se Filipe umrile, nego uginule..to sam ti već rekao.» «Znači, da jesu?!» -bio je sad na rubu plača.. «A, ma,ne, ne, nisu, evo sad ću pogledat...» I tata ode i pogleda u wc-u i vidi da ribama nije ništa. Kad to reče Filipu, on pruži ruke prema njemu da ga poljubi od sreće. Usput mu šapne na uho, valjda da ne čuje Dominik kojeg, istini za volju, ni Filipovo vikanje nije probudilo iz duboka sna. «Tata, jel oćemo ove drage ribice vratiti u jezero?» Tata se iznenadi zbog pitanja, ali odgovori: »Da, ako ti to zbilja želiš?» «Želim,..da mi ne umru..ovaj da mi ne uginu u kadi..» -odlučan je bio Filip u svojoj namjeri. «Ali, možda ih više nećeš nikad vidjeti?» -provjeravao ga je tata. «O, hoću, sigurno, one mene vole» -zaključi Filip. «Je,l da?»Onda, dobro,sutra ih vraćamo kad budemo išli na kupanje Kod Laze!A sad lijepo spavaj!»- obeća mu tata i još jednom ga cmokne u čelo, za miran san.I Filip nastavi spavati.
Sutradan su svi skupa išli na kupalište Kod Laze, na istom jezeru. Ribice su ponijeli u plastičnom lončiću s vodom. Kad su stigli na plažu, mama i tata počnu razvlačiti ležaljke po šljunku, a onda se tata sjeti i reče Filipu : »Možete sada pustiti ribice!» Filip se tada nasmija i okrene kanticu naopačke pokazujući da je prazna. »Magarac jedan, pa kad si ih već stigao pustiti?!»- šalio se tata.
Filip se zadovoljno smješkao, sretno i ponosno, a Dominik jer mu je bilo zabavno.
Toga dana su na plaži sreli tatina rođaka Stipu sa malom curicom Gabrijelom
koja nije ništa htjela pričati, i ispričali mu događaj sa zmijom. Kad mu je mama, koja se jako boji zmija, opisala kako je zmija za koju je tata rekao da je bezopasna bjelouška, izgledala, Stipe se malo zamislio pa onda pogledao u tatu i rekao: «Nemoj me zezat, Ivica, da nisi znao da je to opasni i otrovni poskok?!» Tata je samo okrenuo glavu na drugu stranu i slegnuo ramenima: «Nisam ih želio prestrašiti..»
Tri dana kasnije dok se tata sunčao na istoj plaži, a mama se mazala uljem za sunčanje, Filip dotrči iz plićaka vičući: «Mama!Tata!Vidio sam je, vidio sam je!» Tata se ustane i krene prema njemu. «Što si to vidio Filipe?» -upita ga začuđeno. «Vidio sam jednu svoju ribicu, onu najmanju!» –ushićeno je govorio Filip. «Ma, kako ti možeš znati da je to bila baš ona tvoja ribica, pa u jezeru ima milijun takvih ribica- klenića?» -pitao je tata. «Ali,ja sam prepoznao tu ribicu, toga klenića,znaš, stvarno...a ja mislim, isto, da je i on prepoznao mene!» Tata sada pogleda u Dominika da čuje što će on reći. No,on jesamo šutio i nezainteresirano kopao nos (a to se ne smije raditi niti na kupanju). Tata se napokon pomiri sa Filipovom tvrdnjom da je vidio ribicu koju je prije tri dana pustio u jezero. «Dobro, Filipe, a možeš li mi samo još reći i što ti je rekla ribica kad te je prepoznala?» «Nije ništa..» -pomalo uvrijeđeno će Filip. Tada se uključi Dominik. «Ja sam čuo što mu je rekla, tata..» «Da čujem, Dominik..?» -pitao je radoznalo tata, da vidi što je Dominik pametno smislio. «Rekla mu je: hvala ti Filipe što si me vratio natrag u jezero jer mi je ovdje bolje nego kod tvoje kuće u kadi!» -odgovorio je Dominik i pogledao u Filipa da vidi je li stariji brat zadovoljan njegovim odgovorom. «Ma, bravo, sine!»- bila je oduševljena i mama koja je sve to slušala. Zatim se ustala i izljubila ih obojicu što su joj tako «dobri i pametni». Tata je samo stajao sa strane i pitao se u sebi zbog čega i on nije «dobar i pametan.»

Kraj