Tužno mi proljeće na licu, još jednu boru ko ožiljak tuge naslika. Nebo se slomilo na meni. U glavi tutnji još zvuk tvojih koraka kad si otišla.
Blago suzama što iz ovog umornog tijela odlaze. Da mogu, pobjego bih i ja. Otišlo je sve što vrijedilo je u životu mom, a ja živim još bez razloga.
Tužna je pijesma gitare i svaka riječ mi komadić duše pokida. Njeno ne spominjite ime, jer neću zoru prespavati novu od tuge za njom.
Blago suzama što iz ovog umornog tijela odlaze. Da mogu, pobjego bih i ja......
Nekad je najbolje nestati... Ostaviti iza sebe taj stari, prašnjavi kofer prepun ljubavi i sjećanja. Nekad je najbolje otići na peron ravnodušnosti i oprostiti sebi što si se uputio tamo.... Misliš da će manje boljeti, da će uspomene nestati, izbljedjeti, da će osobe postati duhovi... Ali, neće. Ljudi koji ostave ožiljak nikad ne prestaju, ne blijede, ne umiru. Čak vrište, baš tu, sa lijeve strane, svake Božije noći. Onda ne podnosiš, imaš osjećaj da umireš i jedva čekaš kraj, a znaš da neće doći. Zaspiš sa mokrim jastukom od suza, probudiš se, staviš veselu masku na lice i cijelog dana izigravaš vlastitu kreaturu, nešto što nisi, hladno čudovište, koje se prikazuje da drugi vide samo ono što oni žele. Teško je, ali navikneš se, ili ne... Jednom kada te otmu, učine sretnim i ostave, više nikada nisi isti. Umreš i rodiš se kao potpuno druga osoba i tako svake noći....
Volim te!!!! Uvijek sam i uvijek ću!!!!
Kaže suza osmijehu
zavidim ti,uvijek si sretan...
Osmijeh odgovori
Griješiš...često sam maska
tvoje boli....
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv