saznaš kad izgubiš

četvrtak, 06.10.2016.

Neobična je ona, tako neobična.... Posebna u svakom pogledu, neodoljivo posebna...

Pitaju me neki tko je moje Sunce, tko je moj Mjesec? Pitaju me tko je moje svijetlo u tami, pitaju me tko je moja nada? Pitaju me tko je moj život, tko je smisao mog postojanja i zašto?
Ja im se samo osmijehnem, pomislim na nju, moju Ifku i ništa im ne odgovorim.... Ali oni neki znaju o čemu ja pričam.... To se vidi po meni... Vidi se u mojim očima. Moje oči me uvijek izdaju. U mom pogledu se vidi ona, kroz moje smeđe oči zrači ona. Ako se malo bolje zagledate i udubite u moj pogled, vidjet ćete nju, vidjet ćete njezin osmijeh, njene oči. Vidjet ćete ljepšu od najljepše. Neću se boriti tražeći riječi kojima ću je opisati. Tih riječi nema, stvarno nema riječi koje bi ju mogle toliko dovoljno dobro opisati. Ona je tako neobična, neodoljivo neobična. Posebna je u svakom pogledu, iznimno posebna... Svi se mijenjaju, svi postaju drugačiji, sve ih čitam kao knjigu, ali ne i nju. Ona ostaje uvijek ista. Ona ostaje tajnovita do kraja.... Ne mogu je pročitati, ne mogu je dokučiti. Ne mogu je shvatiti... Ne mogu shvatiti njene neodoljive oči, ne mogu shvatiti njen primamljiv osmijeh, jednostavno ne mogu. Nikakva fizika, kemija, književnost, ništa. Nigdje ne mogu pronaći odgovor, nigdje ne mogu pronaći ključ njene tajne... Ne mogu pronaći ključ nje da ju pročitam, da ju shvatim, nigdje ga nema. Ni ovdje, ni tamo.... Ni jučer, ni danas ga nigdje nema. Nema ključa, nema otkriča tajne. Pitao bih je što je to posebno u njoj, u njenom osmijehu, njenom pogledu, ali siguran sam da ni ona ne zna... Siguran sam da ona nema pojma koliko je posebna... Siguran sam da ne zna koliko se istiće u gomili.... Svatko ima svoju savršenu osobu. I oni koji je nemaju, pokušavaju je pronaći... Ja nju nisam trebao naći, ona je sama došla... U početku mi nikad ne bi palo na pamet da bi me mogla toliko zbuniti, da bi me mogla toliko začarati. Nisam odmah uočio njenu posebnost... Ali u tome i je stvar... U tome i je njena bit... Ona svoju neobičnost ne pokazuje, ona je sramežljivo skriva.... Moraš se dovoljno dobro zagledati u nju, njen osmijeh, ma u nju cijelu da bi shvatio/la da je drugačija, da je tako posebno neobična... I tek onda na kraju kad sam shvatio da bi za nju zvijezde s neba skinuo tek sam onda ubiti skužio koliko mi je trebalo da je uočim.... Koliko mi je vremena trebalo da shvatim da je ona ta, da shvatim da nema bolje, da shvatim da nema posebnije... Bez uvrede drugima, sve ste vi posebne na svoj način, ali ne kao Ifka. Vi niste toliko tajnovite, niste toliko neobične da zauzmete visoko mjesto na ljestvici poput Ifke... Jednostavno, Ifku nije moguće priječi, nije moguće dostiči. Vjerujte mi, kolko god se trudile nećete uspjeti... Poštujem vas sve, sve do zadnje, ali opet morao sam reći svoje... Morao sam reći ono što znam... Morao sam reći da je Ifka jednostavno tajna, neobična i neodoljivo posebna... Morao sam reći da je drugačija, oprostite, morao sam....


Volim te Čudo moje! Uvijek sam i uvijek ću....

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv