Wojtylina vjera u čovjeka
Nakon Ivana Pavla II. Crkva ne može tražiti nove putove svoga života i djelovanja u svijetu. Može samo nastaviti putem što ga je on zacrtao. Na tom putu bit će još mnogo prepreka, novih teškoća i mogućih zabuna, ali ne dolazi u obzir novo usmjerenje. Jer, Ivan Pavao II. točno je odredio da je put Crkve sam čovjek. Njezina je zadaća ispravno čovjeka shvaćati i što uspješnije mu služiti. U svim nesrećama i zlima koje se obaraju na svijet, nije ugrožen Bog nego čovjek. Zato Crkva ne treba ulagati napore da Boga obrani od ljudske zloće, nego da ljude spašava od zla koje ih je obuzelo. Veliko sustavno zlo bez sumnje je bio bezbožni komunizam koji se je bio utvrdio u SSSR-u i iz njega se širio. Ali, za papu Wojtylu nije bilo primarno što taj sustav ugrožava Boga, nego što ga je htio zamijeniti niječući slobodu i dostojanstvo svake ljudske osobe. Papi Poljaku koji je odrastao u tom dijelu svijeta to nije trebalo tumačiti, premda na Zapadu i mnogi kršćani nisu odmah shvatili taj njegov stav. Mnogo su ga ozbiljnije shvatili komunistički vlastodršci koji su poslali atentatora da ga ubije. Za Ivana Pavla II. nije bilo slučajno što se je taj atentat dogodio baš 13. svibnja na dan fatimske Gospe koja je davne 1917. godine, kad se je komunistički ateizam u Rusiji tek bio razbuktao, najavila da će mu sigurno doći kraj. Baš je Ivanu Pavlu II. bilo dosuđeno da taj sustav otprati u nepovratnu povijest. Ali Crkva mora nastaviti putem oslobađanja čovjeka od svega što ugrožava njegovo čovještvo. Papa nije mislio da su druge religije protivne tom Božjem naumu, nego je u svakoj od njih prepoznavao Božji utjecaj za humanizaciju svijeta. Stoga je svima pristupao, ne da ih odvrati od njihovih baština, nego da ih potakne da baš u tim baštinama pronalaze nadahnuće za veću čovječnost - koja je u svojoj biti kristovska, makar se Krista i ne spominjalo. (Živko Kustić, Jutarnji list) |
