petak, 14.05.2010.

Zbogom, do viđenja

Stojim iza zatvorenih vrata. Stojim li s prave strane? Kažu da kad se zatvore vrata, uvijek se otvori prozor. Prozora ne vidim, samo čvrsto zapečaćena mjedena vrata sa usahlim kuglama i s malim ceduljicama na kojima su urezani brojevi 1,2,…304,… 905…Prolazim od jedna do drugih, s jednog kraja do drugog kraja hodnika i putem kao da zaboravljam put do onih prvih. Dodirujem u brzini svaka vrata i uvijek se čine topla i primamljiva kada ih dotaknem. No, kada rukom obuhvatim kugle, prožima me drhtaj i mučan osjećaj krute tjeskobe u grlu. Bez ključa, bez ulaza. I jurim dalje, bezglavo, suludo, raspršeno…luđački polijećem između vrata, tražeći ona koja me neće podmuklo varati. I moj izvor na koncu presahne, a misli pune suza skupljaju se poput roja. Moje lice dotiče zid, hrapav i blijed, a ruke minu u dubini mojih koljena, stapaju se za zelenim sagom. I ja polako nestajem, moj trag zatire se kao da ga pijesak grabi.
A onda neki ugodan, ali stran glas navede oči da razmaknu svoje ralje i ugledaju njegov izvor. Melodioznost glasa opije me u vrtlogu posve novog ili možda obnovljenog, zahrđalog, zadovoljstva. Ruka se sporo odvoji od tla, nerado i lijeno kao korov stogodišnjeg drveta i odgurne tijelo zalijepljeno za zid. Koljena se blago zatresu, nenavikla na napor i težinu. Oči slijepo prate jasno naglašene riječi.
''U početku bijaše riječ!'' I čvrst udarac odzvoni. U tom trenu sve pore se rašire i udahnu taj nepresušan eliksir snage i želje. Začuđenost natjera mišiće lica na rastezanje nalik osmijehu.
Istegnem vrat gladna neodoljivog spoja ljupkosti i gromkosti, prisnog šaptanja i uzvišenog vikanja. I bi riječ. Sveta, bogohulna, mila, gorka, lukava, učena, podmukla, surova, suluda. Upoznah njene boje, prostranstva i čudesa. Proplivah s njome oceanom prepariranih kovitlaca misli, prošetah naga zemljom kraljeva.
Četiri ljeta kasnije, ušima naučih raspoznavati putove. Grčevitom rukom sada pišem obla i uglađena slova, a usnama izričem potoke uma, uvježbanog i upornog poput malog hrčka. Vrata su izblijedjela, povukla se poraženo pred svjetlosti novog prisustva. Škljocaju otvorena kao spomen na širinu koju dlanovi upijahu grabeći se za zlaćane kugle, dok se moj život poput neprekinuta slijeva proteže slobodom . . .
19:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.