Ne sjećam se više ni kak izgledaš. Ti si sad samo sjećanje na zadnju dobru emociju koju sam osjećao prema nekome. Činjenica da je bila najintenzivnija ikad nije bila za bacit, osim kaj me pretvorila u psihotičnog idiota. Ta sjećanja su mutna, ni ne razumijem ih više. U momentima kad mislim da mi ide, kad očistim sve kaj me jebe i kad mi je zapravo dobro, sjetim te se. Onda se zapravo, brijem, sjećamo ružnih stvari koje su ostale zapetljane negdje tam u prošlom životu u koji se ne možemo vratit i otpetljat ih. A ja tako imam želju otpetljat ih. Zapravo bi ih trebalo prerezat. Al nije da je u pitanju špaga, ovo je više kao kabel. Ako prerežem kablove, nemam čime spojit instrumente. A svi su tak zapetljani, kao moji kablovi u plavom koferu. Nisam otvorio plavi kofer jedno 3 godine, bojim se tog otpetljavanja. Sanjao sam te nedavno. Bila si isti idiot kao onda. Prvo smo se družili, onda si bila glupa, a onda mi do kraja sna nisi odgovarala na poruke. Probudio sam se vremeplovno. Vratiš mi se svako malo mentalno. A ne sjećam se ni kako izgledaš ni ničega. Sjećam se detalja, sjećam se nekih rečenica. Super je to kako uvijek zapamtimo te neke rečenice koje drugoj osobi nisu na kraj pameti, ni ne sjeća se da ih je ikad rekla. A ja ih znam i ni jedna nije bila nekakva sad teška rečenica isusove istine il neš. Bile su nekakve zajebancije. Nikad mi neće bit jasno zakaj si od svih osoba ikad na svijetu, bila ona na koju sam bio toliko slab da je svako sranje prolazilo. Pišem ovo da ti se ne bi javio, jer znam da se ti ne bi javila nazad. Boli me jetra zadnjih tjedana, znam da si ti imala neko sranje s jetrom, pa sam te se isto sjetio. Mislim, sva ta sjećanja se isprepliću, a niti jedno nije konkretno. Samo nekak lete kao loše animirani duhovi u češkom crtiću. Čudno je to kad si usamljeno dno kojem je objektivno ok u životu. Sjediš doma solo, gledaš kak je sve ok, a ništa nije ok. Prazan sam. To uvijek i je najveći zajeb. Kad briješ da imaš nekaj za reć, dat, učinit, a nema osobe za koju bi to učinio. Onda radiš stvari za bend, bar ja. To je isto organizam, bar ovaj moj bend. Za pola sata će svi otić offline, a ja ću ostat tu, ne radeć ništa. Osjećajuć tu prazninu. Upotpunjavajuć ju besmislenom komunikacijom i nasumičnim kopulativnim situacijama. A ostao bi s prvom curom da me nije ostavila. Bizarno. Evo, ovo je jedan od tih smsova na koje nikad ne bi dobio odgovor.
|