17.02.2006., petak
Baš horroršo
...evo i mene. Ovaj...baš mi se i neda pisat o ovom tjednu jer se baš i nije nešto prezanimljivo dešavalo, ali eto, imam inspiracije za druge teme.
Recimo da ću ovaj post posvetiti jednoj knjizi. No, no, ne morate paničariti. Ova knjiga je i više nego dobra. Nije još jedna od onih sladunjavih Šekspirovih sranja ili glupavih epova (makar cijenim trud što su ga proveli ti veliki ljudi trudeći se napraviti, tj. napisati što veće sranje). Da počnem....naškrabao ju je Anthony Burgees, čovjek koji svoju slavu može pripisati upravu knjizi o kojoj govorim zvanoj Paklena naranča ili Naranča na navijanje a u izvornom obliku A Clockwork Orange (koriste se oba hrvatska naziva). Pisana je jezikom bliskim mladeži, a žargoni koj su vrlo česti još su jedan nepobitan dokaz da nam Burgees još više želi približiti život ulice. Ima i mnogo nasilja, no majstor Brugees sve je to lijepo zamaskirao vještim pisanjem jer je način pisanja ionako već bio iznimno revolucionaran što je i privuklo toliko čitatelja. Uglavnom, da ne duljim, glavni lik neobičan je mladić (tj. ulični huligan) Alex koji sa svojom bandom svakodnevno kreće u noćne avanture premlačivanja, krađa i ostalih pizdarija i vjerno predočava život na ulici ranih sedamdesetih. A ostalo ostavljam vama da pročitate. Zanimljivo je i napomenuti da je upravo ta knjiga poslužila kao inspiracija za jedan od najvećih pank bendova- Adictse koji uvelike svoj stvaralački rad duguju upravo Paklenoj naranči. Pa...mislim da je to ono glavno što sam htio napisati, a ukoliko vam se svidi narednih nekoliko redova savjetujem vam da pročitate i cijelu knjigu.
toliko od mene
do sljedećeg posta
----------------------------------------------------------------
"Ukoliko smo izašli izvan Duke of New Yorka vidjali smo na svjetlu dugog osvijetljenog barskog prozora brboćućeg starog pjanistu ili pijanicu, kako urla prljave pjesme svojih otaca i pravi bljurp bljurp između toga kao da mu je prljavi stari orkestar u njegovom smrdljivom trulom želucu. Jedna vešč što je nikad nisam mogao podnijeti je bilo to. Nisam nikad podnosio da vidim mužaja svog prljavog kako se valja i podriguje pijan, ma koliko bio star, ali još naročito kad je bio zbilja starejši kao ovaj. Bio je nekako stisnut uz zid i krpe su mu bile u sramotnom stanju, sve zgužvano i nečisto i prekriveno drekom i blatom i prljavštinom i tim stvarima. Pa smo ga dohvatili i dokačili s par dobrih horroršo tolčoka, ali je on i dalje nastavio pjevati. Pjesma je bila:
I vratitću se mojoj dragoj, mojoj dragoj,
kada tebe, moja draga, ne bude bilo
Ali kad ga je Tupi išaketao nekoliko puta po prljavoj pijandurskoj gubici prestao je pjevati i počeo kričati:"Hajde, dokrajčite me, vi kukavički kopilani, ionako ne želim živjeti, ne u smrdljivom svijetu kao što je ovaj." Tada sam rekao Tupom da malo smiri, jer me ponekad zanimalo da slušajem što neki od tih starejših raspadotina imaju reći o životu i svijetu. Pitao sam: "Oh. A Što je to smrdljivo u njemu?"
On je povikao: "Smrdljiv je ovo svijet jer pušta mlade nacvaliti na stare kao što ste vi to učinili, i više nema ni zakona ni reda." Kričao je glasno i mahao rukajama i činio stvarno horrorošo sa slovajama, dok mu je tek pokoji blurp blurp dolazio iz kiški, kao da nešto orbitira tamo unutra, ili kao neka jako neprilična upadica mužja koji pravi šumaje, tako da je taj stari vjek stalno kao prijetio šakama vičući: "Nije to više svijet za starca, a to znači da se ja ni mrvicu ne bojim vas, dječarci, jer sam previše pijan da osjetim bol ako me udarite, i ako me ubijete bit će mi drago što sam mrtav." Mi smo šmekali i onda se nakesili, ali nismo rekli ništa, a onda je on rekao: "Kakav je to uopće svijet? Ljudi na Mjesecu i ljudi se vrte oko Zemlje kao mušice oko svjetiljke, i više se uopće ne pazi na zemaljski zakon i red. Pa najgore što možete učinite, vi prljavi kukavički huligani." Onda nam je dao malo glazbe usnama- "prrrrzzzrrr"- kao što smo mi onim mladim milicajkanima, a onda je počeo opet pjevati:
O draga zemljo, za tebe sam se borio
I donio ti mir i pobjedu-
Pa smo krenuli u njega lijepo, smiješeći se preko cijelih licoja, ali on je nastavio pjevati. Onda smo ga sapleli tako da se ispružio na dugo i široko i iz njega je nahrupio cijeli lonac pivske bljuvotine. To je bilo odvratno pa smo ga čizmom, svatko po jednom, a onda je krvca, a ne pjesma ili bljuvotine, krenula iz njegove prljave stare gubice. Onda smo krenuli svojim putem."
|
- 20:57 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
