.. ispraznosti ..
utorak, 28.08.2007.
Autoritet počiva prvenstveno na razumu?
ovu rečenicu (u izjavnom obliku) izrekao je poznati francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry u svom svjetski poznatom i gotovo svima nama omiljenom romanu "Mali princ". u vrijeme kad sam to djelo čitala, bila sam pinkicu premlada da bih razmišljala o ovome. možda sam i sad premlada - ali - vrijedi pokušati, a netko je pametan uostalom i rekao da razmišljanje nije ubilo nikoga, pa... ja ću ipak pokušati. (uhhhh..) dakleM - - - pojam autoriteta danas je veoma relativan. koga mi mladi (ali i oni stariji, da, da) uopće želimo slušati i od koga primati savjete? slušamo li ih uopće, ako nekoga i smatramo autoritetom? međutim, definitivno je (htjeli mi to ili ne) da su naši autoriteti roditelj(i) i profesori u školi (faksu...). mislim da biste se morali složiti sa mnom. roditelji nas odgajaju, zbrinjavaju, hrane, čuvaju (nekad možda i previše) i po nekakvom prirodnom zakonu mi ih slušamo, a nadam se ipak, i poštujemo. velika većina maajki i otaaca svoju djecu odgajaju na temelju svog zdravog razuma. ako i nisu, trebali bi. autoritet BI TREBAO počivati prvenstveno na razumu. Exupéry ovdje govori o pravim autoritetima, o čestitim i poštenim ljudima koje volimo i ne libimo se prihvatiti njihov savjet. nažalost, danas je sve više onih drugih - "falših" autoriteta. možda se uvijek i najviše razočaramo u profesore u školi. profesori i učenici se u pravilu ne vole. ok, ta predrasuda stoji. ustvari, možda nas većina profesora i ne mrzi (zapravo sam sigurna u to), ali mi njih jesmo. to je naprosto tako. oduvijek. i zauvijek. već smo na to naviknuti, to je neko nevidljivo pravilo i nemamo ga volje mijenjati (jebote, pa tko onda još i želi bit profesor? hm). ali usprkos tome, ponekad i nije stvar o onoj klasičnoj, obijesnoj, učeničkoj mržnji. ima profesora koji su zaista nikakavi autoriteti. koji su zle osobe. ima ih. kao i u svim drugim profesijama. previše se njih brani, za moj ukus! - a sve, kao, za dobrobit djece. ma vraga! kako autoritet može biti profesor koji učenika samo zbog njegove nedužne znatiželjnosti i mladenačke zaigranosti može nazvati egocentričnim? gdje su nestali profesori koji će nam dati neki dobronamjeran savjet i pokušati nas učiniti boljim osobama umjesto da po nama pljuju zbog svake, pa i najbezbolnije greške? može li autoritet biti profesor koji je licemjeran, koji nas ubije u začetku izjavom da ma što mi rekli, pa makar to bila i živa istina, on neće nikada i ni u kom slučaju reći ništa protiv svog kolege? iako ih mrzimo, iz principa ili s razlogom, stvari poput ovih mogu boljeti. jako boljeti. koliko su me puta profesori doveli do ruba suza svojim odvratnim ponižavanjem i bezrazložnim upletanjem u moje vlastite odluke koje se njih, sigurna sam (a veoma sam racionalna), niti malo ne tiču. oni nemaju to pravu. oni nemaju sva prava na svijetu. oni su tu da svojim ponašanjem budu uzor nama. ali nisu. mnogi nisu. ... ne, ovo nije gorčina, iako se možda tako čini. ovakvi su ipak u manjini. bar iz mojeg iskustva. zato moram reći da poznajem i puno više izvrsnih, razumnih profesora. toplih osoba koje su uvijek spremne pomoći i koje su zaista pravi autoriteti. za autoritet nije potreban samo razum, nego ponajviše ljudskost. ako si pravi čovjek, bit ćeš pravi u bilo čemu, pa i profesor. trebamo se boriti da uvijek u većini ostane ipak pravih ljudi. pa čak i ako ih je manje, vrlina će pobijediti. UVIJEK.
17 godina. Splićanka. Gimnazijalka. Volim umjetnost. Volim muziku. Volim knjige. Volim čitati. Filozofirati također, kao što rekoh u svom prvom postu. Nemam dara za predviđanje budućnosti, ali mislim da ću i u buduće (čitaj: na ovom blogu) podosta filozofirati. Ako to budete mogli izdržati i ako vam ne budem naporna (trudit ću se! 
), svratite koji put. Pusa 