.. ispraznosti ..
ponedjeljak, 20.08.2007.
pucaju me neki filmovi..
Dragi zamišljeni prijatelju!
Jučer sam intenzivno razmišljala o životu. Koji je smisao našeg života? I zašto ja, npr. uopće živim? koji je smisao svega i čemu ustvari sve ovo vodi? Molim te, odgovori mi, ako možeš. Ti, kome povjeravam svoje najskrivenije misli iako ne postojiš, osim u mojoj mašti. Vidiš kakva sam ja osoba - govorim da imam puno dobrih prijatelja i nekoliko istinskih (a i tih je sve manje i manje), a ti si za mene najbolji prijatelj zato jer uvijek samo slušaš i upijaš sve ono što ti govorim. O, kad bi barem mogao ponekad nešto i reći! A možda i bolje, jer znam da ne bi rekao ništa dobro o meni. Da, licemjer sam, priznajem...
Svakodnevno slušamo na televiziji razne "filozofske" emisije u kojima nas uče kako trebamo pronaći smisao u svom životu. A je li to uopće moguće? Nema li naš život sam po sebi smisao? Odlučno tvrdim da ima. Bog je svakog od nas stvorio s razlogom. I svatko od nas ima svoju zvijezdu na nebu u kojoj je zapisana njegova sudbina, cijeli njegov život. Ali, naravno, ne sjaje sve zvijezde istim sjajem. I kad izgubimo vjeru u život, kada izgubimo njegov smisao, uvijek krivimo Boga. A Bog je samo osmislio naš život - mi ga moramo živjeti. Što će mi, uostalom, život kada ga ne mogu živjeti... Drugo pitanje, prijatelju, koje me muči ovih dana je - što ostaje ize čovjeka kada ode na "onaj" svijet? Umire li baš svaki dio njega na ovom svijetu? prvo sam se sjetila da su to možda djela, lijepa ili ružna, koja samo ostavili za sobom. Ali i to se, s vremenom, zaboravlja. Zatim sam mislila da je to ljubav, jer ona je vječna - ali, prije ili poslije, i ona nestaje. Možda je ono što zauvijek ostaje za nama - sjećanje. Jer u sjećanja stanu i ljubav i djela. Sjećanja će živjeti i kad nas više ne bude.
Možda bolje, dragi, da sad prestanem jer tko zna gdje bih sve otišla, ali morala sam ti sve ovo reći. Zbogom!
17 godina. Splićanka. Gimnazijalka. Volim umjetnost. Volim muziku. Volim knjige. Volim čitati. Filozofirati također, kao što rekoh u svom prvom postu. Nemam dara za predviđanje budućnosti, ali mislim da ću i u buduće (čitaj: na ovom blogu) podosta filozofirati. Ako to budete mogli izdržati i ako vam ne budem naporna (trudit ću se! 
), svratite koji put. Pusa 