istina o životu
petak, 12.12.2008.
Putujući teatar
Ova vrsta putujućeg teatra se posebno dobro razvila na Mediteranu, radi pogodne klime... Moglo se putovati devet mjeseci i spavati po štalama ili vanka, a tri mjeseca bi se povlačili u gradove, u krčme i tamo igrali sablažnjive predstave s puno bezobrazluka, usput se baveć najstarijim zanatom na svijetu.
Taj dio povjesti teatra mi se najviše dopada pa ću o njemu nešto malo duže. I kad god pomislim na to vrijeme dođu mi suze na oči. Tekstovi nikakvi, improviziraj koliko te volja, galami, kolutaj očima, lamataj rukama i izvodi svakakve neprirodne kretnje. Poslije predstave na klopu i vino, a na štaglju pritisneš kakvu krčmaricu, kelnericu, seljančicu, a u nedostatku dotičnih za nuždu i kolegicu. Ljepota, estetika, zajebancija i razvrat...Kud ćeš bolje.
Postojale su razne vrste putujućih družina sastavljenih obično od seoske i gradske klateži
sa tek po kojim pismenim čovjekom koji bi usput pisao za družinu i vodio je.
Najviše se zna o španjolskim družinama, ali se uzima da je u cijeloj Europi bilo otprilike isto:
Compania ...: To je hrpa klateži i vucibatina....Polako....Sve su to ljudi puni duha, visokopoštovani ljudi puni vrlina, plemenita roda i prečasne žene....ako ćemo lagat. Imaju na repertoaru 50 komedija, 800 kila kostima, 16 osoba koje glume, 30 koji jedu i jednog što
naplaćuje. Bog zna koliko taj zgrne. Rad u Companijama je naporan zbog puno uloga koje
se moraju učiti napamet, a tu su još i duge probe te promjenjiv ukus publike.
Farandula – stupanj ispod companije. Imaju tri žene, 8 do 10 glumaca, dvije škrinje s kostimima i putuju konjskom zapregom. Njima su otvorena bogata sela, nose lijepe haljine, peruške u šeširu, za dvjesta dukata prave fešte na Tijelovo i ugodno žive..
Bojiganga. U bojigangi su dvije žene, jedan momak i pet-šest glumaca. Imaju na repertoaru
6 komedija i tri-četiri crkvena prikazanja...pet međuigri i dvije škrinje...jednu s kostimima za predstave, a drugu s haljinama za dame. Jedu dobro, spavaju svi zajedno u četiri kreveta, igraju preko praznika po danu, a običnim danima navečer...tada jedu najviše salatu, jer predstave završavaju kasno pa se jelo ohladi. Rado na putu spavaju uz kamin u nadi da tu visi kakva kobasičica.
Garancha je pet-šest muškaraca, jedna žena koja igra prvu damu i dječak koji igra drugu. Imaju škrinju s dva kaputa, jedan široki plašt, tri ovčije kože, brade, perike i nekoliko ženskih haljina. Izvode tri komedije, tri crkvena prikazanja i isto toliko međuigri. Škrinja na magarcu, dama sjedi iza škrinje i tjera pred sobom cijelu družinu. Ostaju osam dana u jednom selu, spavaju po četvoro u krevetu, vina ima na kapljice, mesa na grame, kruha na deke i gladi na tone.
Cambaleo vam je : jedna žena koja pjeva i pet muškaraca koji urlaju. Izvode, obično,
jednu komediju, dva prikazanja i dvi-tri međuigre. Kadkad nose ženu na leđima, kadkad
između sebe na rukama. Igraju i nadaju se komadiću kruha, šaki grožđa i kanti uglja da
se zgriju. U selima zarade šest bakrenjaka, a kradu kobasice i sve čega se domognu.
Ostaju povremeno 4 – 6 dana, iznajme ženi krevet, a ostalima je i štala dobra....
Gangarillu čine četiri muškarca, od kojih je jedan svirač, jedan dečko koji glumi damu.
Igraju prikazanje:» Izgubljeni sin» i dvije međuigre. Nose brade i duge kose. U mjestima
igranja posuđuju haljine i šešire i često ne vrate posuđeno. Ušićare par bakrenjaka,
komad kruha, sardele i ostatke jela. Ako mogu jedu pečenje i popiju gutljaj vina. Spavaju
na podu krčme. Najčešće idu pješke, igraju po dvorištima i uvijek su napola smrznuti, jer
nemaju ogrtača...
Naque su dva čovjeka, koji nemaju ništa osim brade od ovčijeg runa, tamburin, frulicu i igraju za sitniš ako im ga daju. Izvode jedno prikazanje, jednu međuigru i po koju pjesmu. Žive zadovoljni, spavaju u čem i glume...idu bosonogi pješke, jedu glad, trijebe gnjide ljeti u kukuruzištu, a zimi se, grebući od njih izujedanu kožu, štite od hladnoće.
Bululu je jedan jedini glumac, koji pješke ide svojim putem. Dođe u selo, popriča sa
svećenikom i povjeri mu da zna jednu komediju i nekoliko pjesama i zamoli svećenika
da dovede crkvenjaka i lokalnog brijača i on će im onda to svoje izvesti, a oni mu
moraju udijeli štogod da preživi. I rečeni se skupe i još par ljudi dobra srca u jednu sobu.
I tako igra. Svećenik u svoj šešir skupi tri bakrenjaka, komad kruha, a tanjurić juhe
mu dadne sam. A bululu sljedeći svoju sretnu zvijezdu ide dalje svojim putem, bez
skretanja, svojim putem...taj bululu...
Tako s obzirom na moj karakter zamišljam sebe u Španiji u «Zlatnom stoljeću» teatra.
Pošto je fešta bilo sve više tako se sve više razmnožavala ta glumačka klatež pa je rasla i potreba za nekim ko će pisati komade za igranje
