istina o životu
utorak, 11.11.2008.
Gdje nema bogova nema ni tragedije.
Da se ne bi igrale nerazumljive, prekrasne grčke tragedije danas se često igraju Šekspirove tragedije koje to nisu. Gdje nema bogova nema ni tragedije.
Drame su najteže za igrati i za to ih najčešće i stavljaju na repertoar. To je zavjera teatarskih ljudi koji su se urotili protiv sebe htijući se što više izblamirati i osvetiti se publici koja dolazi na takve zabave. Specijalno je uperena protiv probrane, stalne publike...» Opet ste došli? Došli se zabavljati? E, nećeš majci dok smo mi živi». I tako se užive i tako prebiru po svojim utrobama i tako suze i dršćućim glasovima mole za malo ljubavi i pažnje da na koncu ne znaš da li se publika urotila protiv glumaca ili glumci protiv publike. Ja sam dobar čovjek i vjerujem u dobrotu ljudi sve dok ne pogledam dramsku predstavu i vidim upornu publiku koja sjedi i perverzno uživa u svojim mukama i u mukama glumaca. Tada prestajem vjerovati da su ljudi božije djelo i obavezno napuštam teatar. U svom životu nisam odgledao dramu do kraja. Igrao sam u dramama i ostajao, disciplinirano, do kraja na pozornici, ali odgledao do kraja nisam nikada.
Komedije su danas od gledatelja najprihvaćenije te zato i imaju najviše publike. Međutim se publika često prevari jer u njima ne bude ništa smiješno. Ljudi bi se htjeli nasmijati, ali se pozornicom i gledalištem širi neka tuga da se iz gledališta češće čuje ridanje za izgubljenim vremenom nego na dramama i tragedijama. A zašto? Komediju je teško postaviti, a kako svi misle da je lako tako to odrade s pola snage i tek po bolnoj šutnji gledališta, na premijeri, shvate da su zabrljali i da je komedija isto tako ozbiljan kazališni žanr kao i tragedija. Budale namaju prazne glave. Budale imaju pune glave krivih stvari.
Često se i pisci zezaju s kazališnim trudbenicima pa tako Čehov i Krleža uz naslove « Galeba» i «Lede» stave komedija. Čitaš, čitaš, čitaš i stalno ispada drama. Postaviš u teatar, dođe publika, žedna komedije i odu kući tužni i stisnutih vilica od bijesa mrmljajući:
» E ako me još jednojm vidiš u kazalištu možeš mi slobodno reći da sam budala», i ako je stalna publika evo ga opet na sljedeću premijeru.
»Budalo»!
Postoje i redatelji koji sve krivo shvataju i zareknu se sami sebi, valjda, u dugim noćima samotnog, stvaralačkog razmišljanja, da će od komedije napraviti tragediju, a od tragedije komediju i toliko se upnu da stvarno i naprave takvu predstavu, a zašto im to treba ne znaju ni oni ni glumci ni publika.
Jednom sam radio s redateljem koji je od Goldonijeve» Krčmarice Mirandoline» htio napraviti tragediju. Radili smo tri mjeseca tragediju i napravili komediju. Goldoni je pobjedio. Vrlo je rijetko da u teatru razum pobjedi bezumlje, ali eto to se taj put dogodilo. Ili je Goldoni bio prejak ili mi nismo bili dovoljno uporni.
Dragi prijatelji neće me biti nekoliko dana. dinaja će u moje ime objavljivati za vas tekstove, a ja ću kada se vratim odgovarati i sve vas posjetiti. Veseli me da vam se moji tekstovi sviđaju i veselim se vašim komentarima.
