srijeda, 31.05.2006.
Back to blog, back to reality
(Carlos Montoya: Farruca)
Kako prolaze godine. Zar? Kakva li odkrica, smo nemoj sebi umisljati, da si Isilloth Kolumbo! Mala parafraza svima dragog Boba Rocka ali vrlo in media res. Sto reci, kako ponovno poceti? Prvo nije bilo inspiracije. Ajde, vec ce. Poslije je inspiracije vec penetrirala u tu moju tikvu ali nije bilo kompica, na kome bi i prstici proradili. A nisam ja za u internet kafice, sto cu tamo pijuckati bljutavu kavicu, buljiti u ekran i drmati u vec razdrmanu tastaturu. Ajde i to, vec ce. Pa se vratio kompic, ali nije bilo vremena danas, niti sutra, prekosutra sam se sjetio bloga ali nisam bio kod kuce (ne, onoga sam sata camio u kinu i zijevao do boli pokusavajuci ostati zainteresiran za bedastocu s platna). I tako to. Gluposti, velite. Imate pravo. Zato sa vracam posipan pepelom i bosih tabana. Da sam car (a nisam), na ledjima bi vukao tablu Canossa. A neko od vas bi glumio papu, ostavio me cekati koji tjedan dana u snijegu i na kraju mrzovoljno odmahnuti rukom.
Prije neki tjedan otisao sam u Zagreb u Kloviceve dvore na izlozbu haske skole slikarstva (recenzija by Sisajed). Ajde, dobro, covjek se pripremi na tematiku i pristup poznatih umjetnika ali nikako se ne mogu priviknuti na mladez ispod metar i trideset. Pa zasto ih tjeraju na te izlozbe, kad se mladunci samo nesto istrcavaju, keze i vuku za rukzake? I to jos subotom. Ajde u utorak dopodne, kada pred slikama nema nikoga, pa neka igraju hokej, sto se to mene tice. Ali ne mogu utorkom. Matematika, i to. Ajde, dobro.
Svaka cast osoblju, uspjeli su odrzati svu paznju, uljudnost i dostojanstvo prvoklasnih muzejskih hauptbatlera. Ja ne bih mogao, nikako. Cinilo mi se, da sam na rumenim usnama jedne ljupke hostese primjetio gram pjene ali je to bila igra svjetla i tame. Slicno kao utisak, koji ustavlja Rembrandt, ali njega tamo nisam zamjetio. Nema gospon nis s haskom skolom, ne?
Na izlazu iz dvora osinulo me sunce u oci (pa bio je lijep i krasan suncani dan, taman za u galeriju prepunu djece; sto cete, nije mi se cekala kisa), pa sam koje tuce sekundi utrosio na impersoniranje Stevia Wondera trazeci svoje suncane naocale. Na kraju krajeva nije mi preostalo nista drugo no da se tornjam prezvakavati utiske s izlozbe, a gdje cu drugdje, nego uz hladno i dobro pivo. Odmah iza ugla mamio me onaj tolkienovski pub. Krasno! Jos je i krasnije bilo zaviriti u cjenik in vidjeti, da posluzuju pivo po 0,75 litre. Jos uvijek gajim misljenje, da je to optimalni volumen za sluzenje piva. Krigle od jednog litra malo su teske, pogotovo od trece nadalje.
Prvi mrak- cekajuti inace vrlo okozovnu kelnericu bilo je kao cekati na Godota. Drugi mrak- u 0.75l ide samo neko francusko pivo. Treci mrak- poceo je puhati neprijatan povjetarac jacine omanje bure. Dakako, svaki je mrak pikirao pravo na oci.
Ali barem samo opet malo prosetao Zagrebom! Btw, tek sam onda primjetio, da je Gajeva ulica(mislim, da je Gajeva) prepuna pogrebnika, na svakih dva metra jedna tabla. Strejndz....
