Idemo u Portugal!

utorak, 12.04.2011.

Ali ne s Goranom Milićem ;)
03.04.2011.
Ujutro je vrijeme bilo šugavo, s nebom prevučenim nekim turobnim oblacima; velikim, tamnim i beskonačnim. Meni je jutro ipak bilo dobro jer sam prošetao do recepcije po svoje baterije, pozdravio dedu, kupio friški kruh. Imao sam odličan doručak: topli kruh, maslac i marmelada :P

Onda sam se obrijao, a to ne radim često. Punio svoje uredaje za to vrijeme na utičnicama u kupaonici. Pa sam se spremio i naposlijetku krenuo. Ovi bajkeri su otisli rano, oko 9. Mozda i oni idu na Gib :)
Ja sam krenuo prema Tarifi i brzo je pocela kiša... Bilo je i neke sitne kišice u kampu kad sam kretao, pa sam navukao kišno odijelo. Izuzmemo li kratkotrajna pokisnuća na Korzici i ono na putu Almeria-Malaga, ovo je prvi kišni dan (nakon italije). No dobro, nije bila jaka, pa se dalo. Tarifom sam samo prošao motorom, jer mi se nije dalo kisnuti. Zgodna je, ali me malo i rastužila zbog putokaza za luku i brodove za Afriku. No dobro, lijepi krajolici i poboljšanje vremena učinili su svoje, i prije nego sam mislio, evo mene u Cadizu. Interesantan morem i utvrdama opasan gradić.

Tu sam došao do spoznaje, sjedeći uz more i radeći pauzu, da ne postoji cesta uz more do Huelve, već da se čovjek mora popeti skrooooz do Seville na sjever, da bi onda mogao produžiti na zapad prema Portugalu. A ništa, put pod noge. Znao sam da je negdje oko Cadiza motoristička trkaća staza i htio sam samo baciti pogled, pogotovo jer se taj dan tamo vozio prestižni moto GP. To mi je rekao dobro informirani David u Malagi. On je mislio, kad smo se upoznali, da sam ja tamo krenuo zbog trke; jer motoristi tamo odlaze na utrku i provesti kamping vikend. Cijelim sam putem oko Cadiza vidio strašno puno bajkera u skupinama. Onda sam u gradu pitao nekog skuteraša za stazu; ali nije imao pojma engleski, a mimikom je shvatio da ga pitam za stazu u gradu, pa nije uspjelo. Rekoh ništa, idem za Sevillu. Opet motoristi. Put me ipak odveo do Circuito de Jereza. Vidio sam enormno veliki parking pun smeća i još koju grupicu bajkera koja se spremala kući (već je bilo cca 6 sati); još postavljene šatore i 2 ulaza na stazu. Unutra se nažalost ne može, ali me jedan tip sa MT01 (Yamaha) slikao ispred ulaza i rekao mi rezultate (imena mi nisu značila baš ništa jer nešto i ne pratim taj sport - znam za Rossija i Biaggija)
Bilo kako bilo, pozdravio sam čovjeka i krenuo dalje. Došao sam do ogrome Seville, ali popratio sam samo obrise velegrada u kasno predvečerje, sa ogromnog mosta kojim sam se zaputio prema zapadu. Ubrzo sam napustio predgrađa, i u nekom manjem gradiću na državnoj cesti za Huelvu kupio kruh. Brzo nakon toga, našao sam odlično mjesto za zadnje spavanje u Španjolskoj prije Portugala. U poljima, u jednom skrovitom šumarku, nedaleko malog sportskog aerodroma.
04.04.2011.
Budim se s prvim avionima koji uzlijeću. Baš je lijepo jutro. Tu i tamo neki zvukovi paraju nebo poput grmljavine; ali nebo je čisto, bez oblačka. Tek sam dobrih sat il 2 vremena kasnije, nakon doručka, shvatio da se radi o tandem padobrancima. Nakon uzastopnih 5 takvih zvukova (otvaranja padobrana) čuo ssm glasni ženski uzvik uzbuđenja :)

Onda sam izašao na čistinu pa sam ih vidio kako se spuštaju i rade neke sitne akrobacije. Odmah sam poželio do aerodroma vidit koliko košta to. Al nekako mi se ne ide u tandemu. Htio bi skočiti sam; a to bez školice ne ide... Otišao sam s tim zračnim mislima po finom makadamu natrag do ceste.

Pogled u retrovizor na zid prašine koji sam ostavljao iza sebe prizemljio mi je misli i uputio na nešto drugo što mi je također velika želja: enduro motor! No, već sam s cestovnim bio na cesti, a u mislima birao rutu do Ližboe. Što odabrati: Kontinentalnu, preko Evore? Ili morsku preko Fara, Albufeire, Sagresa...? U Huelvi sam, potpomognut Mirninim SMS-om odlučio. More, ocean. Nekako mi je i bilo draže. Volim to beskrajno prostranstvo, volim ga imati u blizini i vidjeti putem. Ubrzo sam preko velikog mosta ušao u Portugal.

Nemam osjećaj da sam u drugoj državi. Postepeno sam, kako sam vidio razlike u natpisima na prometnim znakovima, cijene goriva na benzinskima (ultra visokih 1,6€ za litru 95-ice) i kad sam stigao u Faro, čuo ljude da govore portugalski, skontao gdje sam.

Za kratkog vremena provedenog u Faru, koji je simpa, počelo se mračiti. Bilo je negdje 8 sati (i btw. tu je sat manje) pa sam krenuo put Albufeire i ne puno prije ulaska u grad našao solidno mjesto za šator. S prvotnim utiscima o Portugalu, zaspao sam.