Prvi jutarnji kamping posjetitelj, tj. vlasnik zemlje

četvrtak, 04.11.2010.

Da, krenuo sam prema francuskim Alpama... Krenuo sam dosta rano, ali put je ipak bio dug. Preda mnom je bilo mnogo kilometara. Odlucio sam prvo na jug; prema gradu Valence, a zatim na istok, u Alpe. U Valence-u sam obavio svoj prvi francuski shopping u veeeelikom Auchanu (kupio sam si hrenovke i senf za veceru :P) a gorivo na automatskim postajama mi je vec normalna stvar. Iz Valence-a sam udario prema Gapu. Putem je bilo predivnih krajolika, a onda sam vec lagano poceo traziti i mjesto za spavanje jer sam se dugo zadrzao u ducanu i te stvari. Dosao sam do nekog lijepog planinskog podrucja i kad sam prosao kraj neke lijepe planinske rijecice, nasao sam se u kraju kao stvorenom za kamping.

I dan je bio predivan i suncan; a takva je bila i prognoza za iduci dan. Vec sam nasao mjesto gdje sam mislio da bi bilo dobro prespavati, ali sam prozujao jos koji kilometar dalje prema Gapu, do jednog vikendaskog jezera u planinama, pa se vratio drugim putem natrag do prethodno determinirane lokacije ;) i nasao idealno mjesto za sator; polje okruzeno šumarcima.

To je bilo ovdje

Kamp polje

Sjecam se noci kad sam kuhao hrenovke i piljio u zvijezde. nebo je bilo predivno. A senf mi je na nos išao koliko je bio jak :D i opet sam imao drustvo. Ovaj put je bila macka koju sam nahranio, a ovaj se put nisam uplasio kao onomade u Lihtenštajnu :)
A ujutro, jutro je bilo zanimljivo... Kad sam vec jeo (ponovo hrenovke) i vecinu stvari spremio i hlace zasio, cuo sam neki traktor u daljini... Prva misao koja mi je proletjela glavom bila je da traktor dolazi tamo gdje sam ja... Sta mislite da se ta misao nije obistinila... Naime tamo gdje sam ja spavao bila je granica između preoranog dijela polja i onog kojeg je trebalo preorati. Dan koji je simpatični dedica u plavom traktoru odabrao za oranje, bio je isti onaj kad sam ja ujutro tamo spremao šator.
Dakle on dolazi i pocinje orati s druge strane polja, nasuprot meni... upravo kod ove (spooky by night kamene kucice)

I ja ga sačekam. Bio je super i nista se nije ljutio... Cak mu je bilo i zao sto me mora micati... tako smo se malo sporazumijevali rukama i nogama jer je njegov francuski bio dosta nerazumljiv, a to je bilo potpomognuto i nedostatkom većine zubi. Ipak smo dosta komunicirali i ja sam tako odvukao sator malo dalje da bi se mogao spakirati dok on radi. Pricali smo jos malo i on nikako nije znao gdje je Hrvatska, i kad sam vec mislio da je konačno shvatio; pitao me: "Jel Grčka?" tad sam odustao :p
U znak zahvale dao sam mu posljednju bajaderu koju sam našao negdje u bočnom koferu i zaputio se prema Gap-u... Jako lijepa uspomena...