Kraći dani





Htio to priznati ili ne, u mojim bijelim ili sivim moždanim ćelijama, još uvijek su zarobljeni ti mirisi proljeća.

Mirisi nas. Miris ljubavi. I te kapi kiše, tople kiše koja nije htjela da nas ometa.

Sada, na ovoj životnoj poziciji, priznajem da je to jedno prelijepo sjećanje.

Na proljeće, ne bilo kakvo. Na prvu fazu života u punom smislu te riječi.

Osjećam, da kada bi se sve ponovo dogodilo, sve bi bilo isto, osim što - ne bi bilo nas.

Bili bi tu, ali pomalo isprani od života. Sa drugim mirisima, drugom vrstom plamena. Zrelog plamena.

I, da.. Dani su postali kraći.

Ne volim to.

Budi mi želju za toplinom, svjetlošću, nadprirodnim mirisima.

Za još jednim. Proljećem.

27.08.2013. u 20:09 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #