Neki dan mi san nikako nije dolazio na oci. I sve razmisljam kako ljudi zive. Kako okrecu glavu kraj unesrecenih na ulici, kako mijenjaju program kad podaci o tisucama umrlih lete po ekranu, kako konstantno okrecu ledja onima kojima bi stisak ruke i rijec podrske znacili mnogo. I gledam ja te ljude, i zalim ih. Oni zive u svojoj maloj kutiji punoj pjeska gdje svoje utvrde grade samo jednom i cuvaju ih, ne napustaju ih, urusene dijelove ne popravljaju, postavljaju staklo oko svojeg pjescanika da nebi vjetar urusio zrnca pijeska poslagana na losim temeljima. Da... Gledam ih. Ali pijesak se uvijek moze urusiti i pasti na nas, staklo nas sprijecava da pobjegnemo da odemo da krenemo ispocetka jer nemamo uporista, nije bilo ljudi s kojima smo se povezali. Zato kada padnu sve utvrde i uruse se svi temelji tada moramo moci uzdignuti se, skupiti zrnca na hrpu i poceti graditi novu utvrdu, bolju i snaziju no sto je bila ona prva, ako smo i sami puni pijeska trebamo znati da ima ljudi na ogradama naseg pjescanika koji samo cekaju da nam pomognu, isti oni kojima smo mi toliko mnogo puta pomogli zakrpati rupe na utvrdama i sprijeciti propadanje temelja. Trebamo moci prihvatiti pomoc, ali isto tako trebamo moci ostaviti nasu utvrdu, prosetati medju drugim pjescanicima i poslje kisa i oluja, pomagati drugima, ocistiti ih od zrnaca koja ih ponekad cijele prekriju i onemoguce im da vide stvari kakve zaista jesu. Jer kakvi smo mi ako ne primamo i ne dajemo, ako ne gradimo i ne rusimo, ne poboljsavamo i ne saznajemo. Mi smo nista, zivimo za statiku, za poredak stvari kakav je, a ne kakav treba biti. Treba zivjeti za sada, za ovaj trenutak, za srecu i za tugu, za zivot i za smrt, jer su sve to segmenti koji nas cine takvima kakvi jesmo, ogranicenima u postojanju samo vremenski, rijetko umno. Jer kad prihvatimo smrt prihvatili smo zivot kao takav. Zivite zivot sada, za danas jer je danas cesto bolje nego sto sutra moze biti.
...remember...
Living in a sandbox with glass all around it is no living at all. Live for now, tomorrow you can live for tomorrow.
|