sedmodnevni spiritualni program

BLOGERSKI VOX POPULI



U početku se činilo da su blogeri samo anonimna masa koja trabunja nešto za svoj račun, zatim su poznati počeli otvarati svoje blogove i blogu dali jednu novu dimenziju. U vrijeme izbora su i političari malo zalutali u blogerske vode ne bi li pojačali vlastiti imidž i izborne izglede.

Nova tv je blog počela izvlačiti iz virtualne magle.

Hrt više otkriva pojedine portale, obično u „Dobro jutro Hrvatska“, ali i pojedini blogeri nađu svoje mjesto u ponekoj emisiji, a zapaženi su upravo preko bloga (prošli tjedan je bloger Đus (Kritika pragmatičnog uma) gostovao u emisiji: "Normalan život". Pokroviteljski stav saborske zastupnice Ljubice Lukačić nije ni pokolebao ni spriječio našeg Đusa da kaže šta ima za reći.

Ostali mediji su ustanovili „funkciju“ građanina novinara koji se opet regrutiraju uglavnom iz redova blogera.

Jutarnji list redovito izdvaja zanimljive blogove i njihove autore:
• Zombix
Managerske plaće Ivice i Ivice i ostale bajke za sitnu raju
• Nebojša Grbačić
Prevodite li strani web s Google prevoditeljem?
• Nataša Škaričić
Hrvatska liječnička komora
• Nataša Škaričić
Građanin Haller
• Zombix
5Mbps Flat i telefon za samo 100 kn
• Ahmed Salihbegović
Tko je tolikim manijacima na našim ulicama dao bicikle?

Metro ima čak rubriku nazvanu Blogosfera

SVJETLOST, po meni najbolji časopis za duhovnost na ovim prostorima, u zadnjem broju donosi priloge naših blogera:

Berix.blog.hr
Irida.blog.hr
Ludlud.blog.hr

Nisam pretražila sve medije, ali ovo što sam nabrojala dovoljno govori o tome da na nas javnost percipira, čuje i čita i da nas se više ne može ignorirati i zaobilaziti.

Unatoč tome što većina blogera nisu novinari, njihov glas sve više ulazi u život društvene zajednice. Možda baš zato što blogeri nisu ograničeni profesionalnim novinarskim uzusima, a ni političkim i drugim pripadnostima, oni postaju svojevrsni VOX POPULI.

Živjeli, moji dragi blogeri i blogerice!

Dragi moji svima vam zahvaljujem!

Svojim čestiktkama i dobrim željama ste uvećali moju osobnu radost, a oko mojih anđeleka stvorili valove pozitivne nergije...

Idem vas sada sve obići....

VRIJEDNOST I LEGITIMNOST OSOBNOG ISKUSTVA

Potreba za sistemom nastaje zbog nedostatka cjelovitosti... Friedrich Nietzsche

Sve češće se sa raznih strana, iz religioznih zajednica, društvenoodgojnih institucija pa i od običnih ljudi čuje da individualizam jača i otežava pojedincu bez obzira na dob integraciju i socijalizaciju u društvo.

Ja mislim da samo društvo ima problema sa prihvaćanjem prava pojedinca da misli svojom glavom, da vjeruje vlastitom doživljaju stvarnosti oko sebe.Takvog „svojeglavog“ pojedinca je nemoguće kontrolirati, a društvene organizacije su zasnovane na pravilima i kontroli.

Svijet je sa svojim zastarjelim sustavom odgoja i obrazovanja nespreman za nove generacije neprilagođenih individualaca, koji se odbijaju uklopiti u postojeću shemu svijeta.Oni odbijaju vjerovati u ono što im drugi tvrde da treba vjerovati.

U Americi je već nekoliko generacija djece odraslo na lijekovima za hiperaktivnost, jer je njihova samosvijest tretirana kao poremećaj, a kako svijet sve kopira iz Amerike, to se raširilo i ostatkom razvijenog svijeta.Ne znam ništa o tome, ali mislim da djeca iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta nisu žigosana sindromom hiperaktivnosti.

Samosvijest ili svjesnost sebe je iznjedrila i posebnu granu psihologije tzv. self psihologiju.

„U prirodi je svakog čovjeka željeti ili čak trebati osjećati se shvaćenim i prihvaćenim, dakle - voljenim. Iskustvo bivanja shvaćenim i prihvaćenim pojačava integraciju naše ličnosti - Selfa. Pomanjkanje takvog iskustva potiče fragmentaciju ličnosti koja opet izazva paniku, depresiju i druge probleme. Koristeći metode Self psihologije možemo naučiti kako da se ponovo osjetimo cjelovitima i ostvarimo svoje ambicije i ideale...“ Heinz Kohut

Pogledamo li anamnezu bilo kojeg bolesnika naići ćemo na početnu rečenicu: „ prema navodima pacijenta…..“ dakle pacijentov osjećaj nije vjerodostojan sve dok ga maratonske i iscrpljujuće pretrage ne potvrde. Ja pitam: tko može izmjeriti bol i prag izdržljivosti druge osobe, a da ne pogriješi?

Nema individualnosti bez cjelovitosti. Ako osoba nastoji ugoditi svima; roditeljima, učiteljima, šefovima, pertnerima ona mora živjeti ili igrati mnoštvo uloga, a to je siguran put u shizofreniju, koja jest u porastu u cijelom svijetu.

Ovih dana ponovo čitamo rasprave o tome hoće li Vatikan priznati ukazanja u Međugorju? Nije važno šta vidjelice gledaju godinama, važno je šta autoriteti kažu da trebaju ili ne trebaju vidjeti.

Mistična iskustva u svim kulturama pojedinca koji ih doživi, ako ih odluči objaviti svijetu, stavljaju u izolaciju, pogotovo ako se to ne uklapa u aktualne svjetonazore. Mnogi mistici su nažalost završili odbačeni, proganjani, pa čak i u zatvorima, umobolnicama, a mnoge je mrak progutao.

Razumijem strah ljudi od onog što ne razumiju, ali nikada neću razumjeti kontorolore duša i njihovo uvjeravanje svim metodama (i ognjem i mačem), da pojedinac takvo šta nije mogao doživjeti…ili ako jest, onda je to halucinacija, krivovjerje, ludilo isl.

Tuđe iskustvo se može propitivati, analizirati, ali poricati ga i negirati je nešto najpogrešnije što se može dogoditi. To što ja nisam iskusila nešto što je iskusila osoba do mene, ne znači da to ne postoji. Isto tako ono što sam ja iskusila ne daje povod za sumnju nikome samo zato što se čini fantastično i nezamislivo.

Zato mislim da čovjeku koji se brine ne pomaže reći mu: Ne brini se!Treba ga pitati štaga brine da bi ga se izvelo iz stanja brige. Ustrašenom čovjeku ne pomaže sugestija: ne boj se. Treba saznati šta ga straši da bi mu se pomoglo da izađe iz zamke straha.

Projcirati svoja iskustva na drugu osobu ne pomaže. Doprijeti do njegovg iskustva i prihvatiti ga ma kako fantastično i nevjerojatno izgledalo je najviše umjeće i jedini način da se doista približimo drugom biću….


Budimo fer jedni prema drugima jer svi smo toliko različiti da je poštivanje svačije individualnosti uvjet međusobne podnošljivosti i suživota.....

Krštenje je bilo

Već sam već velika. Od početka me zovu Eva, ali tek sam se danas krstila. Sve se malo odužilo zbog tužnog događaja odmah kad sam se rodila.Moja mama je bila tužna jer je umrla njezina mama. Danas su svi bili veseli i lijepi....i ja. Stara crkva u Remetama je bila pomalo mračna, ali se na meni sve sjajilo i stalno sam očima tražila svjetlo u toj tami, plamen svijeća je stalno mamio moje oči.Sa mnom su se krstila još tri dečka i još jedna curica. Ja se nisam plakala, ni kad su me polili. Evo malo slikica:

Mama, tata i ja



Tu me polijevaju, digla sam glavu jer tražim plamen svijeće....nema gaaaaaaaa....



Već sada mamu i mene zanimaju različite stvari, pitanje je je li ona spremna na to.....



Drži me mamina seka, ona je moja kuma. Druge dvije tete su tatine seke, a tu su i moj bratić i sestrična, zar nismo slatki?



Imam još puno slikica, neke su pretamne, jer je crkva zbilja bila mračna..., ovo sam vam se samo malo pokazala, da se baka ponosi svojim anđelekima...

SVA NAŠA PRETJERIVANJA

Dragi moji, hvala vam na svim komentarima podrške nakon mog prošlog posta. Bio je to trenutak slabosti, umora i gorčine, kakav vjerujem da ste svi ponekad iskusili. Moja jednostavnost i iskrenost ga nije uspjela zadržati za sebe. Bili ste divni, topli i razumjevajući. Idem ja dalje, svemu su me naučili, samo ne odustajanju, a dobila sam i jednu poslovnu ponudu, zahvaljujući tom posti...drž'te mi fige....

Iskrenost je često čudnovata i donosi neočekivane plodove...

Hvala vam svima!



Ozbiljno mislim da je čovjek jedino biće u svemiru sposobno za sva moguća pretjerivanja od onih najbizarnijih do onih koje pretvara u nekakvu ekskluzivu....



Trenutno gledam emisiju o kućnim ljubimcima. Jedinstvena pojava samo u ljudskom svijetu. Vidjela sam raznorazne igere među različitim vrstama u životinjskom svijetu, ali ništa ni nalik tome da jedna životinja drugu pretvori u "ljubimca".



Ljubimac podrazumijeva čovjekovo očekivanje i nastojanje da se odabrana životinja ponaša prema ljudskim željama i zamislima. To ide tako daleko da se prava životinjska priroda posve izvitoperi, pa većina ljubimaca počinje "ličiti" na svoje vlasnike.



O držanju u kavezima (imala sam papigice), terarijima, akvarijima (imala sam ribice, ogranićavanju kretanja (imala sam i psa i mačku) imama svoje mišljenje. Životinje koje su kratko bile u mojem domu su bile više ustupak molbama moje djece, nego moja želja. Papige su letjele svuda postanu, jer mi ih je bilo žao gledati u kavezu. No i naš prostrani stan je bio kavez u usporedbi sa širinom i visinom neba. Svaki put sam akvarij uspoređivala s beskrajnim morem i zajedno s našim psom plakala za dvorištem i slobodom, sve dok mu se jedno dvorište nije osmjehnulo..



Riskiram da me se pogrešno shvati: volim životinje, odrasla sam sa životinjama oko sebe, ali ih nitko nije pretvarao u ljubimce, no, nitko, baš nitko nije bio ni svirep prema njima, a vidjela sam vlasnik tzv. ljubimaca koji se upravo okrutno ponašaju prema svojim štićenicima. Uvjek se naježim na to.



Zaboga oni nisu ljudska djeca, a ni igračke. Razumijem ljubav vlasnika, ali mnoga od pretjerivanja su nakazna....

Dok sam bila dijete u mjestu smo imali psa kojeg su svi zvali Žućo. Nikada nije bio na lajni, i nitko ne zna čiji je bio, a svi su ga smatrali svojim. Lutao je od praga do praga i svuda dobio hranu.



Industrija hrane i opreme za kućne ljubimce vrti basnoslovne sume, a najbizarniji dio je onaj s odjećom za ljubimce. O bizarnim i smiješnim životinjskim "frizurama" ne želim ni pričati. Šta čovjek pokušava, pretvoriti životinje u svoju sliku i priliku?



Zašto im ne dopustimo da budu ono što jesu?