sedmodnevni spiritualni program
03.05.2008., subota
OTKLON OD NORMALNOG
SVA NAŠA PRETJERIVANJA
Dragi moji, hvala vam na svim komentarima podrške nakon mog prošlog posta. Bio je to trenutak slabosti, umora i gorčine, kakav vjerujem da ste svi ponekad iskusili. Moja jednostavnost i iskrenost ga nije uspjela zadržati za sebe. Bili ste divni, topli i razumjevajući. Idem ja dalje, svemu su me naučili, samo ne odustajanju, a dobila sam i jednu poslovnu ponudu, zahvaljujući tom posti...drž'te mi fige.... Iskrenost je često čudnovata i donosi neočekivane plodove... Hvala vam svima!  Ozbiljno mislim da je čovjek jedino biće u svemiru sposobno za sva moguća pretjerivanja od onih najbizarnijih do onih koje pretvara u nekakvu ekskluzivu....  Trenutno gledam emisiju o kućnim ljubimcima. Jedinstvena pojava samo u ljudskom svijetu. Vidjela sam raznorazne igere među različitim vrstama u životinjskom svijetu, ali ništa ni nalik tome da jedna životinja drugu pretvori u "ljubimca".  Ljubimac podrazumijeva čovjekovo očekivanje i nastojanje da se odabrana životinja ponaša prema ljudskim željama i zamislima. To ide tako daleko da se prava životinjska priroda posve izvitoperi, pa većina ljubimaca počinje "ličiti" na svoje vlasnike.  O držanju u kavezima (imala sam papigice), terarijima, akvarijima (imala sam ribice, ogranićavanju kretanja (imala sam i psa i mačku) imama svoje mišljenje. Životinje koje su kratko bile u mojem domu su bile više ustupak molbama moje djece, nego moja želja. Papige su letjele svuda postanu, jer mi ih je bilo žao gledati u kavezu. No i naš prostrani stan je bio kavez u usporedbi sa širinom i visinom neba. Svaki put sam akvarij uspoređivala s beskrajnim morem i zajedno s našim psom plakala za dvorištem i slobodom, sve dok mu se jedno dvorište nije osmjehnulo..  Riskiram da me se pogrešno shvati: volim životinje, odrasla sam sa životinjama oko sebe, ali ih nitko nije pretvarao u ljubimce, no, nitko, baš nitko nije bio ni svirep prema njima, a vidjela sam vlasnik tzv. ljubimaca koji se upravo okrutno ponašaju prema svojim štićenicima. Uvjek se naježim na to.        Zaboga oni nisu ljudska djeca, a ni igračke. Razumijem ljubav vlasnika, ali mnoga od pretjerivanja su nakazna.... Dok sam bila dijete u mjestu smo imali psa kojeg su svi zvali Žućo. Nikada nije bio na lajni, i nitko ne zna čiji je bio, a svi su ga smatrali svojim. Lutao je od praga do praga i svuda dobio hranu.   Industrija hrane i opreme za kućne ljubimce vrti basnoslovne sume, a najbizarniji dio je onaj s odjećom za ljubimce. O bizarnim i smiješnim životinjskim "frizurama" ne želim ni pričati. Šta čovjek pokušava, pretvoriti životinje u svoju sliku i priliku?  Zašto im ne dopustimo da budu ono što jesu? |
