sedmodnevni spiritualni program

IZBORI 2007.g.

24'10'20070g.

Dragi moji, doista ne stignem ni k vama ni pisati nove postove. Evo vam još jedna sličica ispričnica:




Hvala svima na čestitkama, hvala na razumijevanju. Safiris me obradovala prekrasnim sličicama, a Mirjana nam je poklonila današnji post. Hvala Mirjana što održavaš moj blog na životu dok sam ja zauzeta…!

Za razliku od mnogih koji tvrde da ih politika ne zanima, ja to ne mogu reći za sebe. Ne želim, naime, ispasti idiot. Idiotes je grčka riječ a znači osobu bez profesionalnog znanja, neznalicu, običnu osoba bez društvenog angažmana. Drugim riječima, samo idiota ne zanima politika. I tako se danas pitam što je to politika, kakav bi trebao biti idealni političar i trebaju li nam doista ti ljudi. Dakle tema je političar ili, da upotrijebim riječ s pozitivnijim predznakom - državnik. Nemam namjeru o tome pisati traktat nego pozvati sve misleće blogere da izreknu svoje osjećaje i mišljenje.

Jednom sam se, sada već davnog ljeta, kad su sve glavešine bile na godišnjima, našla kao zamjena zamjenikove zamjene, na čelu partijske organizacije velike izdavačke kuće i tako nakratko bila veza s tadašnjim republičkim centralnim komitetom kojim je u to doba upravljao Šuvar. Bilo je to najbliže što sam se ikad uspjela približiti političkoj vrhušci i vlasti. U to doba niti sam bila mudra, ni lukava, ni premazana svim mastima – kako bi to uspješni političar trebao biti. Svijet je bio moj i sve je bilo samo velika igra. Pa i obrana mog tadašnjeg glavnog urednika kojeg su, iz meni nepoznatih razloga, htjeli smijeniti iako je vrlo uspješno vodio visokotiražni (dakle visoko dohodovni) zabavni tjednik.

Sjećam se kako smo sjedili u nekoj od manjih dvorana Kockice. Sjećam se Šuvara pod zidom od ukrasne crvene cigle, još relativno mladog čovjeka ali s dubokim sivim podočnjacima iz kojih su nas, nekolicinu smrtnika iz tadašnje štampe, upitno promatrale oči sa zastorima. Svima su se tresle gače pod stolom, shvatila sam kasnije, osim meni. Ja sam otvoreno branila svoj stav i čudila se što me drugi ne podržavaju u tomu.

Bila je to u to doba za mene prilično sporedna epizoda koja mi se tek nedavno probila iz zaborava. Pretpostavljam zato što smo u izbornoj kampanji i što je politika, više nego uobičajeno, u fokusu općeg zanimanja. U ono doba svi su bili pozvani da se bave politikom na ovaj ili onaj način, a političari, iako u javnosti uzdizani, nisu bili neki prestiž kao prijatelji ili poznanici. Bilo je to doista doba deklariranog jednoumlja ispod čije je površine teklo bezbroj struja koje su se vrtložile, spajale i razdvajale. Oni na površini morali su čvrsto držati kormilo u ruci da bi se održali.

Dugo sam se pitala nisu li moja partijska iskustva iz doba socijalizma, pristrana? A onda sam se, prije nekoliko godina, našla u grupici entuzijasta koji su se dali na osnivanje zelene stranke. Prve dvije godine bilo je fantastično. Nosio nas je revolucionarni zanos i osjećaj da činimo dobro i ovoj zemlji i planetu. A onda su došli jedni, pa drugi, pa treći izbori i sve se pretvorilo u križaljke. Kadrovske. Većina je osnivača otpisana i kirurški odstranjena a ostali su samo „pravi domaći“ političari. Ne zanima ih mnogo (a sumnjam da i puno o tome znaju) ni misija, ni ciljevi ni program nego samo tko će biti prvi na kojoj izbornoj listi i kako će uz što manje truda skupiti što veći broj glasača.

Možda sam pregruba, jer činjenica je da se u svakoj demokraciji stvari uglavnom vrte oko animiranja i skupljanja što većeg broja članova i glasača. I u svakoj se stranci pojavljuje neki sitni Machiavelli koji se paranoično boji da ga netko ne skine s položaja „zato što je u stranku strašno puno investirao“. A možda činim nepravdu onom izvornom Machiavelliju koji je, možda nezasluženo, dao ime politici u kojoj cilj opravdava sva sredstva.

U svakom slučaju, promatrajući „dinastičke“ borbe izvukla sam zanimljive zaključke: glavna odlika uspješnog političara je da umije svakome reći ili sugerirati ono što taj želi čuti. A to znači da su političari stare duše, premazani svim mastima, senzitivi i kombinatorici. Uvijek im uspijeva, obećavši sve, ispuniti NIŠTA.

Riskirajući da nakon iznesenog mišljenja o političarima doista budem idiot, ipak ću, vječno optimistična, izaći i na ove izbore i dati svoj glas ljevici. I dalje smatram da ovaj planet nikomu osobno ne pripada i da mu nikakav kapital nije gazda. Poput zamaha leptira u amazonskoj džungli koji izazove uragan na Floridi, možda će i moj glas negdje biti važan za prevagu. Hoćete li i vi izaći na izbore? I tako potvrditi da samo idiote politika ne zanima.

Mirjana

ZA KRAJ STRIPIĆ O ORGANIZACIJI (hvala Bojko!) u bilo kojem poduzeću, a primjenjivo je i na stranačko organiziranje. Nasmijte se!